Kad je krajem devedesetih Franjo Tuđman preimenovao Dinamo u Croatiju, promijenilo se gotovo sve – ime, grb, zastave, službena obilježja. “Sve su u klubu promijenili, osim kvaka”, napisao je tada novinar Tomislav Židak, a upravo te kvake danas su među najvrjednijim predmetima u zbirci Krešimira Barića, najvećeg kolekcionara Dinamovih memorabilija.
– Jedan ekonom ih je skinuo i spremio u vikendici u Kašini. Kasnije sam ih pronašao, pofarbane, već izblijedjele, ali meni su bile neprocjenjive – govori Barić dok u stanu na Bukovcu pokazuje vitrine pune povijesti: trofeje, zastavice, lopte, dresove, rukavice, pa čak i zlatnu loptu Dražana Jerkovića koji je u 315 nastupa postigao 300 pogodaka. Barićeva kolekcija broji više od 700 dresova plavog kluba, od legendi poput već spomenutog Jerkovića i Velimira Zajeca, kojeg je nedavno dao i na posudbu Hrvatskom športskom muzeju, do suvremenih heroja kao što su Luka Modrić, Bruno Petković, Daniel Olmo i Arijan Ademi.
– Svaki dres ima svoju priču. Ademijev je, recimo, s njegove zadnje utakmice protiv Rijeke. Skinuo je sve sa sebe: kapetansku traku, hlačice, štucne, kopačke i sve mi to dao. To se ne zaboravlja – pojašnjava strastveni dinamovac pokazujući model na kome je sva oprava s oproštajne utakmice. Domeće i kako samo njegovih dresova ima oko 150 pa se cijela jedna soba ovog improviziranog muzeja naziva “Ademijeva”. – Aki je jedan od najtrofejnijih igrača u povijesti kluba. Malo tko će ga dostići. I uz to je krasan čovjek s njim sam postao prijatelj, kao i s mnogima od njih – kazuje Barić.
Barićeva zbirka prostire se na oko 90 kvadrata njegova stana, a podijeljena je na četiri cjeline. Osim već spomenute “Ademijeve sobe” i vratar Danijel Zagorac ima svoju, dok su u trećoj vrijedno pohranjeni eksponati povijesti Dinama prije osamostaljenja. Četvrta je, pak, posvećena najvrednijim zastavicama kluba. U fundusu su mogu naći značke Građanskog iz 1911., medalje iz 30-ih godina, Jerkovićeva zlatna lopta iz Čilea 1962., ali i kopačke Luke Modrića i Brune Petkovića, rukavice Ivana Kelave te dresovi iz svih važnijih europskih dvoboja.
Među eksponatima su i povijesne fotografije poput one Ante Pavelića na tribinama Građanskog, školska torba iz 70-ih, šalice za kavu, replike maksimirskog stadiona, lopte, rukavice, pa i netipični suveniri poput stolice s vječitog derbija s Hajdukom. – Ja dresove ne perem. Kada mi dođu blatni, samo ih osušim i zračim. Kakav je bio na terenu, takav ostane. Autentičnost je najvažnija. Miris travnjaka i vremena, to se ne smije izgubiti – pojašnjava. Barić ne skriva da mu kolekcionarstvo nije hobi, već način života. Na europska gostovanja ide već 37 godina, a Dinamo je, kaže, pratio na više od 150 utakmica diljem kontinenta. – To je život. Nije ovo samo kolekcija. Kad pogledam ove vitrine, vidim sebe, svoj život, svoje uspomene – domeće.
Cijela kolekcionarska priča započela je spontano, kaže, a nije ni slutio kako će doseći današnje kapacitete. – Sve je počelo prije 20-25 godina, kada sam u svojoj zbirci htio imati desetak Dinamovih dresova. Lagano sam krenuo to prikupljati od prijatelja i ljudi za koje sam znao da su u nogometu – prisjeća se. Do dresova je dolazio na najrazličitije načine, surađuje s brojnim antikvarijatima i strastvenim navijačima, a u skoro četvrt stoljeća samo je jednom prevaren. – Uplatio sam novce za dres Davora Šukera koji je trebao stići iz Sjedinjenih Američkih Država, ali nije – prepričava. No, nakon četvrt stoljeća marljivog sakupljanja Dinamova zbirka je više-manje pokrivena pa je počeo sakupljati i dresove svih zagrebačkih klubova, od prvoligaša do onih koji su davno nestali s nogometne karte. – Kad dođete do točke kad više nema što novo nabaviti, morate naći novi izazov. Pa sam krenuo skupljati sve klubove iz zagrebačke regije. Na popisu ih je 56, a već imam više od 90 posto – ističe.
U njegovu su kuću svraćali gotovo svi koji su nosili plavi dres, a ističe kako je u njegovu domu i Zajec pisao svoju knjigu. – Dolaze sadašnji i bivši igrači. Tu se družimo pred Božić, za rođendane, popijemo kavu. To vam je kao jedno malo plavo svetište – govori. A što je s njegovom budućnosti? Barićeva zbirka po vrijednosti i obujmu može stati uz bok muzejima velikih europskih klubova, a za sada je sve prepušteno entuzijazmu Barića. – Volio bih kada bi na novom stadionu postojalo mjesto za ovu zbirku koja priča važnu povijest kluba, a ako nešto tako ne zaživi želio bih otvoriti nešto svoje te svima ljubiteljima “plavih” pričati priče o ovim predmetima – zaključuje.