Sve je počelo pedesetih godina prošloga stoljeća kada je Petrina baka ručno izrađivala remenčiće za satove i nosila ih urarima po Zagrebu. Osamdesetih je njezin sin, Petrin otac, taj posao formalizirao i pokrenuo obrt Koko te započeo ozbiljnu proizvodnju kožne galanterije. Izrađivao je novčanike, remenje, torbice i poslovne poklone, tada iznimno tražene u Hrvatskoj. U tom je razdoblju uspostavio i prve suradnje s inozemnim dobavljačima materijala, s kojima obrt surađuje i danas, četiri desetljeća kasnije. A danas ga vode Petra Ivaštanin i njezin brat Luka, predstavnici treće generacije kožarskog zanata.
– Nastavili smo ono što je otac radio. U početku smo širili asortiman, uvodili nove artikle, materijale i mogućnosti jer kupci vole imati velik izbor, iako se na kraju odluče za jedan proizvod. S vremenom smo ponudu usmjerili prema potrebama klijenata – objašnjava Petra, dodajući kako se danas njihov program sastoji od modnog segmenta i za muškarce i za žene, proizvoda za ugostiteljstvo, promotivnih proizvoda, poslovnih poklona te proizvoda specifičnih namjena koje klijenti koriste u svom poslovanju.
Koko posluje isključivo u B2B segmentu, što znači da svoje proizvode ne prodaju krajnjim kupcima, nego izrađuju prema narudžbama modnih tvrtki, dizajnera i poduzeća. – Imamo stalne klijente koji nam se vraćaju, ali dolaze i novi. Trenutačno oko 20 do 30 posto posla radimo za inozemstvo. Upravo radimo torbice za dizajnericu iz Beča koja nas je pronašla putem naše internetske stranice – govori Petra.
Za izradu jedne torbe, kaže, potrebna su i do tri dana. – Dizajn prvog prototipa nastaje prema skicama koje klijent dostavi, a izrađuje se od materijala najsličnijeg originalu. Za tu početnu verziju treba oko jednog radnog dana. Nakon toga klijent pregledava model i daje povratne informacije. Zatim slijedi izrada verzije od originalnih materijala, uz utiskivanje logotipa, što traje još jedan do dva dana. No da bi se neki model potpuno usavršio i dotjerao do najsitnijeg detalja, često prođe i do dva tjedna – tumači Petra, dodajući kako u ponudi imaju širok izbor provjerenih materijala, od prirodne i umjetne kože, raznih tkanina do metalnih detalja u različitim cjenovnim razredima i dizajnima. U radionici se nalazi više od 50 što većih, što manjih strojeva, a neki su stari i po 40 godina.
– Stari strojevi, ako se s njima zna raditi i redovito ih održavati, ostaju u izvrsnom stanju. Uz mnogobrojna vlastita ulaganja te gradske i državne poticaje, u zadnjih desetak godina obnovili smo veliki dio strojeva, a i dalje radimo na modernizaciji svih dijelova proizvodnje – kaže Petra. Ipak, ističe da se mnogi poslovi, poput podvijanja rubova, moraju obavljati isključivo rukom pa u šali dodaje kako nema straha da će ih zamijeniti umjetna inteligencija. Proizvodni tim čine gotovo sve generacije, od dvadesetih do šezdesetih godina. Upravo kombinacija iskustva i mladosti, ističe Petra, daje najbolje rezultate. – Neki su s nama više od tri desetljeća pa su s našom obitelji prošli kroz sve faze – napominje. Do prije pet godina radili su na dvije lokacije, no danas je cijeli proces objedinjen u radionici na Trešnjevki, gdje se odvija sve, od prvog reza do završne obrade.
– Brat i ja odrasli smo u radionici i baš smo se preporodili otkad nam više nije u sklopu kuće. Osim toga, dogovorili smo se da o poslu ne razgovaramo na obiteljskim druženjima i to se pokazalo kao odlična odluka. Čovjek se mora malo i odmoriti – govori Petra. Iako je kao dijete provodila puno vremena u radionici, nije uvijek znala da će jednog dana nastaviti obiteljski posao. – Završila sam ekonomiju, smjer financije, a brat marketing. Nismo razmišljali o tome da ćemo se baviti ovim poslom, ali nekako je ispalo prirodno. A i financije i marketing danas nam itekako koriste – kaže.
Hoće li obrt jednoga dana preuzeti i četvrta generacija? – Brat i ja imamo po dvije kćeri. Ne želimo stvarati pritisak ni njima ni sebi. Druga su vremena. Naravno da bi bilo divno da nastave tradiciju, ali najvažnije je da mi danas radimo najbolje što možemo. Ostalo će pokazati vrijeme – odgovara. Iako je riječ o poslu koji traje desetljećima, ni ona ni brat ne osjećaju teret ni strah da ga moraju nastaviti pod svaku cijenu, no velika im je želja sačuvati ono što su baka i otac stvorili. – Poseban je osjećaj nastaviti nešto što traje tako dugo, i još to raditi uspješno. Najljepši dio ovog posla je stvarati nešto novo i vidjeti zadovoljstvo na licima klijenata – ističe Petra.
Govoreći o izazovima, kaže kako je najvažnije, i najteže, izgraditi povjerenje. – Klijent mora znati da možeš isporučiti ono što je dogovoreno. Kad se povjerenje izgradi, posao sam ide dalje. Uz kvalitetu, najvažnije nam je poštivanje rokova. Radije kažemo da nešto nećemo stići nego da riskiramo probijanje roka – naglašava. A vidi li Koko u budućnosti kao pravi brend? – Voljela bih. Često mijenjam ideje, ali trenutačno me privlači putni program, putne torbe, neseseri... No zasad nemamo vremena posvetiti se vlastitom brendu. Fokusirani smo na proizvodnju, imamo dovoljno posla i ovako, i dobro funkcioniramo – zaključuje Petra Ivaštanin.
Otvori KEKS Pay
