Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Zagreb ZG Vijesti

Odrasla je u Kamengradskoj, pisala u Dalmatinskoj ulici, a čitali su je u svijetu

Autorica Pirga o djetinjstvu u Zagrebu i nagradi Grada Zagreba, koju je osvojila za cjelokupno književno stvaralaštvo
11. kolovoza 2015. u 09:00 22 komentara 1544 prikaza
08.08.2015., Zagreb - Knjizevnica Andjelka Martic.  Photo: Grgur Zucko/PIXSELL
Foto: Grgur Zucko/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Na spomen imena zagrebačke književnice Anđelke Martić brojne generacije odmah se prisjete njezina romana Pirgo.

Nedavno je književnica Martić nagrađena i nagradom Grada Zagreba za cjelokupno književno stvaralaštvo. Upravo o nagradi kao i o gradu u kojem je odrasla i radila razgovarali smo s autoricom čijih se djela još živo sjećaju brojni čitatelji.

Odrasli ste između dva rata na Trešnjevci. Kako je izgledalo vaše odrastanje u tome zagrebačkom kvartu?

U ulici u kojoj sam odrasla, Kamengradskoj, svi smo se brinuli jedni za druge. Nije nam uvijek bilo lako, bili smo i gladni, bosi išli u školu, ali ništa nam nije smetalo. Otac je rano umro od tuberkuloze, majka je ostala sama s nas troje djece i živjeli smo u malenom sobičku. Ali svi u ulici uvijek su bili uz nas. Zajedništvo se osjetilo i u igri. Postojala je tamo jedna drvarnica koju smo mi djeca pretvorili u kazalište, a predstave su dolazili gledati svi majke i očevi. Zastore smo napravili od vreća. Na zidu kuće na trešnjevačkom placu, u kojoj je sad ljekarna, dva puta tjedno davali su besplatne filmove, tu se pola Trešnjevke znalo naći, pričalo se, zabavljalo, a kad bi došao vrtuljak, za okretanje bi bili zaduženi jači dečki, među njima i moj brat, jer se vrtuljak nije vrtio elektronički. Lopte i lutkice bile su od krpa, a kupali smo se u tada bistroj Savi i gacali po vodi koju su ispuštali iz cisterne na kolima s konjima prilikom pranja glavne ulice, današnje Tratinske i Ozaljske. Djetinjstvo je uvijek bilo veselo, bez kukanja. Danas tog zajedništva više nema.

Otuđenost je, znači, nešto što vam smeta u današnjem Zagrebu?

Da. A i nema tolikog poštovanja prema starijima. Bili smo skromniji. U razredu smo imali tri-četiri curice koje su bile bolje odjevene od drugih, ali nitko im nije bio zavidan. Osim toga, sve smo nosile kute. Svaki čovjek nostalgičan je prema djetinjstvu, ali meni je sve nekako bilo drukčije i jednostavnije.

Što vam se onda najviše sviđa danas u Zagrebu?

Sada postoji puno više knjižnica, kazališta raznih vrsta, a i programa za djecu, koja mogu svoje talente izraziti na svakom koraku. Mi smo kao mali morali kazališnu predstavu igrati u staroj drvarnici, moje unuke, recimo, odlazile su u Zagrebačko kazalište mladih.

Vaše je najpoznatije djelo kratki roman Pirgo. Odakle inspiracija, kako je nastao?

Pirgo je nastao iz mog ratnog druženja s malim partizanskim kurirom Željkom. Napisala sam ga u jednom dahu. Knjiga je kasnije doživjela 54 izdanja, a prije nekoliko godina izašla je na kineskom jeziku. Objavljen je i na poljskom, češkom, mađarskom, slovenskom, albanskom, esperantu... I danas svi koji me sretnu najviše govore o Pirgu, no napisala sam i druga djela. Mislim da bi svako dijete o prijateljstvu imalo što za pročitati u knjizi Baba Kata, u kojoj sam opisala život nas, tada desetogodišnjaka, u trešnjevačkoj ulici i kako smo se zbližili sa staricom, za koju smo u početku mislili da je vještica koja je otela naš dvorac. Tako smo zvali straćaru na livadi pokraj kuće, gdje smo se okupljali i koju smo očistili, uredili i oribali.

Kako ste počeli pisati?

Prije nego sam počela pisati priče, bavila sam se novinarstvom. Još u Drugom svjetskom ratu zadužili su me da pišem za brigadne novine. Ubrzo sam postala ratna dopisnica 28. slavonske divizije i pisala o borbama za oslobođenje Beograda u kojima smo sudjelovali. Tekstove su zapazili u listu I. armije i sa 19 godina premještena sam u njegovu redakciju. Kad je oslobođen i Zagreb i rat završio, prešla sam u Vjesnik i počela tamo raditi. Prvo sam pisala u gradskoj rubrici, kao najmlađu su me slali na plac. No uz izvještaj sam podmetnula i članak po svom izboru, bez znanja glavnog urednika. Taj je tekst sljedeći dan izašao na prvoj stranici. A prvu kratku priču napisala sam na nagovor Grigora Viteza, kojeg sam poznavala još iz rata, a koji je nakon oslobođenja radio kao urednik Pionira te u izdavačkoj kući Mladost kao glavni urednik za dječju literaturu. Nazvala sam je Matek Golovratek, o dječaku iz Svete Klare, gdje sam zalutala jednom u svojim šetnjama po Zagrebu.

Osvojili ste ove godine i Nagradu Grada Zagreba za cjelokupno književno stvaralaštvo te za doprinos hrvatskoj ratnoj prozi za djecu. Kako ste se osjećali?

Bila sam jako iznenađena! Prvo me je nazvala moja prijateljica iz 1. razreda osnovne škole, doktorica Nada Urbas i rekla da je pročitala u novinama, ali nisam vjerovala dok mi iz Grada nisu javili službeno. Usrećilo me to, a na dodjelu je došao i moj dvanaestogodišnji praunuk Stjepko koji je za tu prigodu kupio prvo odijelo, bijelu košuljicu i leptir-mašnu.

Neugodna situacija
Ono što je mladoženja napravio mladoj izazvalo zgražanje: 'Traži papire za razvod!'
HUB
Napravite prvi korak
Financijske poteškoće moguće je riješiti
  • okus:

    Hvala Vam Andelka. Ucinili ste nam ljepse djetinjstvo.

  • okus:

    Odrasli smo uz Vas. Jedva smo cekali novi broj Radosti da mozemo brzo bolje uzivati u vasim pripovjetkama....

  • Avatar Ironman0105
    Ironman0105:

    Proljece, Mama I Ja...hvala vam Andjelka....