Kada je počela raditi u ZET-u Božica Štefović imala je samo 19 godina, bilo je to 1986. godine. Još nije mogla voziti tramvaj jer je za to trebalo navršiti 21 godinu, zato je počela kao kondukterka. Vozačku školu je, kaže, polagala trudna. A budući da trudnice ne smiju voziti tramvaj iza trećeg mjeseca trudnoće, priznaje kroz smijeh da za drugo stanje nikome nije rekla jer je željela završiti obuku i položiti ispit prije porodiljnog dopusta.
– Imali smo tri mjeseca pauze prije polaganja. Kako mi prezime počinje na "Š", bila sam zadnja na redu. Sjedila sam u tramvaju i šćućurila se koliko sam mogla. Kad su me konačno prozvali, ustala sam, a trbuh do zuba. Instruktor me pogledao, lupio se po glavi i rekao: "Ja neću biti kum, izvoli sjedni, odvozi i izlazi iz tramvaja van da te ne vidim". Odvozila sam, položila i morala izaći na Ivanićgradskoj, nije se instruktor šalio – prepričava.
Kad je počela voziti, kaže, žena je u tramvajskom prometu bilo znatno manje nego danas. – Bilo nas je možda deset posto. Ljudima je to bilo neobično, ali s vremenom su se navikli. Danas se više nitko ne čudi vozačicama tramvaja, što se ne može reći za ono koje voze autobuse jer je na tom poslu do prije pet godina bila samo jedna žena – govori Božica.
U ZET-u nam kažu kako primjetniji rast interesa žena za vozački posao bilježe od 2008. godine. Posebne kampanje, dodaju, nisu provodili jer su pri zapošljavanju najvažnije kvalifikacije, neovisno o spolu, no ističu kako im kandidatkinje često navode da su ih na prijavu potaknule upravo druge vozačice. Kažu nam i kako je prije 15 godina bilo zaposleno 175 vozačica tramvaja i autobusa, a danas ih je, pak, 255 i čine 35 posto vozačkog kadra u tramvajskom prometu, a u autobusnom ih je oko tri posto.
Tijekom gotovo 40 godina rada, koliko je iza nje, Božica kaže da nikada nije osjetila da je netko drukčije tretira zato što je žena. – Znate kako postoje predasude o ženama za volanom, a ja nikada nisam imala osjećaj da me se podcjenjuje ili da sam automatski kriva za nešto u prometu samo zato što sam žena – objašnjava.
Budući da je cijeli radni vijek provela u ZET-u, kaže nam i kako je svjedočila brojnim promjenama u poslu. – Na početcima smo imali samo "bikove“ i stojadine. Bilo je puno teže voziti, nije bilo klime ni kamera. Zimi je bilo hladno, ljeti vruće. Nekad smo vozili motor i dvije prikolice pa je zaustavni put bio znatno duži. Kad zakočiš, ne staneš odmah, a lišće nam je bilo najveći neprijatelj, gotovo gore nego led – prisjeća se. Ljeti im je tada, kaže, svima najdraža linija bila 1, zbog debelog hlada na Zapadnom kolodvoru. – Sada mi je najdraža linija 17. Na toj liniji imaš sve, prolazi se kroz centar grada, dobrim dijelom su tračnice odvojene, a i ljudi su nekako najbolji – objašnjava.
Od mirovine je, ističe, dijeli tek nekoliko godina pa je popis anegdota koje bi nam mogla ispričati poduži, a posebno pamti jednu vezanu uz skretnice na Dupcu. – Tada smo nosile suknje. Izašla sam okrenuti skretnicu i nikako nije išlo. Zapela sam svom snagom, napravila raskorak i poderala suknju. Ostalo je vrlo malo materijala na meni. Morala sam nekako ući u tramvaj i javiti centru. Narvno, nismo tada imali mobitele već samo UKV i to ne u svim tramvajima. U mom je, srećom, bio. Iz centrale su mi rekli da će me na Trgu čekati s rezervnom odjećom. Doveli su automobil tik uz vrata tramvaja pa sam samo uskočila unutra i presvukla se – prepričava kroz smijeh.
Svoje anegdote, pak, tek počinje sakupljati Nives Miloš koja je za komande tramvaja sjela prije dvije godine i to nakon 28 godina rada u računovodstvu. – Bila sam pod velikim stresom na poslu i trebala mi je promjena. Suprug mi već 30 godina radi u ZET-u kao vozač autobusa pa mi je rekao da je raspisan natječaj za vozače tramvaja, predala sam molbu i tako je sve krenulo – govori.
U trenutku kada je odlučila promijeniti karijeru imala je 47 godina. – U mojoj grupi za obuku od 25 polaznika, devet je bilo žena. Bilo je mladih cura, ali i žena koje su mijenjale karijeru poput mene. Dolazile smo iz potpuno različitih zanimanja – kaže. Prošla je obuku, prekvalifikaciju i položila završni ispit, objašnjava. – Nakon toga još mjesec dana voziš s mentorom. A prvi dan kad ostaneš sam, trema je velika – priznaje, dodajući kako joj je prva samostalna vožnja ostala u posebnom sjećanju.
– Vozila sam dvojku. Trebala sam dobiti starog "bika", ali me mentorica nazvala i rekla da će me ipak dočekati novi tramvaj. Moram priznati da mi je laknulo. Kad sam sjela u kabinu, prvih pet sekundi bio je potpuni kaos u glavi. Onda sam se smirila, krenula i, kako se kaže, ostalo je povijest – prisjeća se.
Tramvaj, kaže, nije teško voziti, ono što taj posao otežava su okolnosti. – Automobili koji izlete pred tebe, vožnja po žutoj traci, ljudi koji prelaze gdje ne bi trebali. Stalno se bojiš da se nešto ne dogodi jer je jedina reakcija koju možeš napraviti zvoniti ili naglo kočiti, micanja i izbjegavanja nema – objašnjava. Ipak, kaže, ni bi ovaj posao mijenjala ni za što. – Svaki dan je drukčiji pa i svaki krug tramvajem iako je ruta ista. Svaka linija ima nešto svoje. A nije mi se teško niti probuditi u 3 sata ujutro – zaključuje.
FOTO Pogledajte zastavu koja se vijori iznad središnjice Možemo
Otvori KEKS Pay
