Užurbanost vlada u Heinzelovoj 88 gdje je smještena zgrada Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba. Kroz staklene prozore se mogu vidjeti dežurni liječnici u dispečerskom centru, a ispred zdanja zuje žuta vozila hitne, poput velikih pčela koje se vraćaju i izlaze iz košnice.
-Kasnite, već ste propustili dvije intervencije - dobronamjerno nas je 'zašpotala' zamjenica ravnatelja zagrebačke hitne dr. Slobodanka Keleuva koja nas dočekuje pred centralom.
Od poroda do smrti
Hitnjaci od poroda do smrti, kako sebe zbog opsega posla vole zvati, rade u četiri smjene, a svaka traje 12 sati. Smjena je prvo dnevna, zatim noćna, a potom slijedi pauza od 48 sati. Danju Zagrepčane čuva 13 timova Hitne, dok ih je noću devet. Uz njih, građanima je na raspolaganju i 41 sanitetsko vozilo koja pacijente prevoze od kuće do bolnice i natrag. Otkako je korone, zagrebačka hitna radi pod velikim opterećenjem, otkrila nam je dr. Keleuva.
-Pacijenti često ne mogu dobiti svog liječnika opće prakse pa traže od naših zaposlenika da im objašnjavaju nalaze i rješavaju zdravstvene probleme što stvara opterećenje na naš dispečerski centar. Naši liječnici moraju biti što kraći i konzistentniji jer linija hitne nije telefon na kojem možete imati razgovor od pet ili deset minuta. Hitniji pacijenti zbog toga čekaju što može biti kobno - govori dr. Keleuva te nam predstavlja iskusni tim hitne koji će nam pokazati kako izgleda njihov tipičan radni dan.
Tek što smo upoznali liječnika hitne medicine dr. Ervina Tomičića, medicinskog tehničara Antu Mandića i vozača Marija Križića, stigao je poziv za prvu intervenciju. Drugi stupanj, Mesnička, inzult, glasile su kratke upute dr. Keleuve, a momci iz Hitne već su jurili na adresu. Pojurili smo i mi za njima automobilom, doduše, nešto sporije.
Stresna je ta jurnjava
Dispečer u call centru trijažom određuje hitnost intervencije prema stanju u kojem se pacijent nalazi. Prvi, crveni stupanj dodjeljuje se životno ugroženim pacijentima, a vrijeme od poziva od dolaska za Zagreb je sedam minuta što je izvrstan prosjek jer u urbanim sredinama europskih metropola iznosi deset. Drugi, žuti stupanj su ozbiljnija stanja u kojima ne postoji neposredna vitalna ugroza, a treći ona koja ne zahtijevaju hitne postupke spašavanja života i čekanje iznosi oko 35 minuta, nekad i više.
Pacijent u Mesničkoj kojemu je određen drugi stupanj, nije dugo čekao. Dobio je moždani udar, a hitna je po njega došla za desetak minuta. Još manje im je trebalo da ga prebace u KBC Rebro gdje je primljen na odjel neurologije pa je naš prvi današnji pacijent obrađen u svega 20-ak minuta. Jedan tim zagrebačke hitne, otkriva nam dr. Ervin Tomičić u kratkom predahu, svakodnevno u prosjeku odradi deset do 15 intervencija.
-Najgore je kad taman sjednemo na kavu i gablec, a dođe nam poziv, no što se mora nije teško - smije se dr. Ervin kojem se često događa da ga ljudi napadaju i urlaju na njega na intervencijama, no navikao se.
Još gore prolazi vozač Mario Križić. Njegov se svakodnevni posao sastoji od nadmudrivanja s bahatim vozačima na zagrebačkim prometnicama. Usprkos svemu u hitnoj radi već 26 godina i zadovoljan je.
-Stresna je ta jurnjava, no brzina intervencije ovisi o vozaču i njegovoj spretnosti. Gužve su po gradskim prometnicama prevelike i grozan je osjećaj kada zapnete negdje jer vam se drugi vozači ne žele maknuti bez obzira na to što smo upalili signalizaciju, a znate da vas unesrećeni čeka i da je svaka minuta važna - govori Križić kojeg u njegovom poslu najviše smeta nedostatak parkirnih mjesta za hitnu i prometne kulture u gradu.
-Često nam ne žele stati, prestrojavaju se namjerno u našu traku, a katkad čak i utrkuju s nama pa još i na njih moramo paziti - dodaje dr. Tomičić kojeg ljuti sebičnost koju građani često pokazuju prema njihovom poslu. Situacija u hitnoj još je gora nakon covida, dodaje, jer svi preko hitne žele u bolnicu što uvelike usporava trijažu.
Često nas zloupotrebljavaju
Djelatnici hitne u prosjeku sedam noći mjesečno ne spavaju zbog noćnih dežurstava pa kada se ta brojka pomnoži s 12, ispada da ne spavaju više od dva i pol mjeseca godišnje, no navikli su.
- Ovaj posao ne može raditi onaj tko ga ne voli. Mi smo izvrstan tim jer sva trojica obožavamo ovo što radimo usprkos svemu. Stalno smo u muvingu, ni jedan dan nije isti i to je najveća prednost - ubacuje se medicinski tehničar Anto Mandić.
-Da, dinamično je. Svaki dan neki novi ljudi urlaju na nas, face nikad nisu iste - dodaje kroz smijeh vozač Mario, a već stiže novi poziv. Vrbik, treći stupanj. Građanin je lakše ozlijedio kralješnicu, nema zdravstveno pa je pozvao hitnu jer zna da je besplatna.
-Pokrpali smo ga, dali mu nešto protiv bolova i za sedam, osam sati će nas sigurno zvati opet. Što ćete, često se događa da nas građani zloupotrebljavaju jer znaju da moramo doći i da su naše usluge besplatne - negoduje medicinski tehničar Mandić, dok polako krećemo u bazu na dezinfekciju vozila. Nakon toga će na gablec, potom dr. Tomičić odlazi u dispečerski centar, a u timu ga mijenja kolegica.
Rad u call centru, priznaje, puno je stresniji od rada na terenu pa se kolege mijenjaju svakih šest sati. Stresna je i smrt s kojom se susreću u svom radu, no svatko od njih ima svoj način da se bori s njom.
-Kad ne radim, boravim u prirodi, planinarim, bicikliram i bavim se sportom jer tako ne mislim na posao - otkriva nam dr. Tomičić, dok vozač Mario naviše voli kositi travu i brinuti o biljkama u svom vrtu. Jako ga raduje skorašnja berba jabuka.
-Svaki život je vrijedan, no ne možeš raditi ako ne nađeš način da se nosiš s time. Najgore je kada su djeca u pitanju, na to još nitko od nas nije uspio oguglati. Svaki puta u takvim slučajevima osjetim strah i bol. No, moramo dalje jer nas čekaju novi životi koje moramo spasiti - zaključuje tehničar Anto Mandić.
Otvori KEKS Pay
Curama i dečkima iz Hitne svaka čast! Ali članak je pisan na razini 3. razreda osnovne:"Dobio moždani udar..."!!!