Početkom šezdesetih godina kao student stanovao sam kod tete i tetka u Andrilovečkoj ulici, na Ferenščici u Zagrebu. Bile su to male obiteljske kućice s malo vrta, malim dvorištem i niskom, obično drvenom ogradom. Na našoj je pisalo: „Čuvaj se oštrog psa!“
Naime, moj je tetec imao i obožavao razne lijepe pse, imao je jednom bernardinca, pa onda newfaundlera, vučjaka…Ne, odjednom. Imali su oni i arland terijera, kujicu s bogatim pedigreom. Otac i majka su joj bili prvaci Europe. Kako je tetin i tetkov sin Željko, a moj bratić, bio na radu u Njemačkoj, mene je zapala dužnost da se brinem o toj kujici, koja se zvala Fjuri Lašovskaja. Fjuri je bila školovana, dobra, pametna i lijepa. Fjuri je imala godinu i pol kada se počela tjerati. Njezin prvi odabranik, koji joj je odgovarao prema rodoslovlju, s kojim se smjela pariti, bio je u Münchenu u Njemačkoj. Ni teta ni tetak, a ni ja, nismo mogli prirediti našoj Fjuri međunarodni ljubavni provod.
A njeni ljubavni jadi nisu znali za naše novčane sposobnosti. Ona se i nadalje, kako bi to rekao doktor Vladimir Pezo, tjerala. I onda je jednog dana Fjuri preskočila preko te ogradice i svoje ljubavne potrebe obavila s nekom uličnom džukelom.
Međutim, ne znam kako je sada, ali tada, prema pravilima Kinološkog saveza, ako bi Fjuri okotila mlade s džukelom, ne samo što mladi ne mogu biti priznati već i ona prestaje biti plemenita. Savjet je bio: Fjuri mora na abortus! Odveo sam Fjuri na Veterinarski fakultet u Heinzelovu ulicu. Istoga dana sam je dovezao kući. Fjuri je bila tužna, žalosna, ništa više od njene vedrine i radosti.
Ta njena tuga je trajala danima. Nakon petnaestak dana preskočila je preko ograde na kojoj je pisalo „Čuvaj se oštroga psa“, i od onda je nikada nitko od nas više nije vidio. Otišla je Fjuri Lašovskaja. Otišla je zauvijek.
Ja radim, ti primaš
Prije dvadesetak godina telefonom me nazvao neki čovjek: Zovem iz Splita, vi mene ne poznate, ali ja znam tko ste vi. I siguran sam da mi možete pomoći. Naime, ja u Zagrebu nemam nikoga poznatog, a vi imate. Evo o čemu se radi. Moj sin ima trideset četiri godine, oženjen je, ali njegova žena i on ne mogu imati djecu. Vi znate te doktore...
I čovjek mi ostavi broj telefona.
Nakon nekoliko dana na večeri kod zajedničkih prijatelja ispričam taj zanimljiv telefonski poziv. Prisutni dr. Dubravko Orlić mi veli: – Nemoj to zanemariti. Pa nazovi Asima...
Nazovem profesora dr. Asima Kurjaka i ispričam mu se zbog neobične intervencije. Dr. Kurjak dogovori pregled za dva dana i ja to javim u Split. Ljudi prezadovoljni. Prolazili su mjeseci i ja sam zaboravio na to. No, opet zazvoni telefon, opet na liniji Split (zbog diskrecije ne spominjem prezime i ime čovjeka). Veli, da će biti sretni nono, jer sve je uspjelo i puno mi zahvaljuje. Onda opet nakon nekog vremena javlja da se dijete rodilo. Čestitam! Drago mi je. Onda nakon nekoliko dana taj isti čovjek, sada nono, javlja mi da je u Zagrebu i pita možemo li se vidjeti tamo negdje oko Velesajma, jer je on došao autom iz Splita, a ne zna se baš kretati zagrebačkim ulicama. Nalazimo se, upoznajemo.
I pazite što slijedi: Gospodin otvara prtljažnik svoga auta i vadi demižon od deset litara crnoga vina i pršut.
I to, uz moje protivljenje, ipak stavlja u moj auto. Jednom sam to ispričao profesoru Kurjaku, a on je u šali primijetio: Ja radim, a ti primaš!
Mene sada zanima, jesam li ja korumpiran? Kako bi se to moglo kvalificirati? Bi li trebao vratiti vino i pršut?
Nikada nisam pitao Asima, u tom šaljivom tonu, prima li on.
Svete tri tajne trebamo poštovati: ispovjednu, odvjetničku i liječničku.
