Došlo je vrijeme da se zahvalim liječnicima koji su se brinuli proteklih godina o meni izvana i iznutra. No, evo što se sada događa, to jest što se događa posljednjih godina. Gotovo sve te “moje” liječnice i svi ti “moji” liječnici su otišli ili odlaze u mirovinu. Da, sada kada mi najviše trebaju i kada će mi najviše trebati. Slično je i s magistrama farmacije u ljekarnama. Stigle su nove. Mlade, vrlo zgodne, ali me ne poznaju, pa se tako ne mogu zadužiti kao nekada, pa da naknadno stigne recept. A i s receptima su rigorozni. I onda nazovem jednu svoju prijateljicu liječnicu i pitam je, a što ću sada, ti si otišla u mirovinu. A ona mi kaže, ako sam otišla u mirovinu, to ne znači da sam zaboravila medicinu.
Pošalji mi nalaze. I tako ja njoj pošaljem SMS-om nalaze, a ona meni odredi SMS-om terapiju. SMS liječenje. Zasad funkcionira. Već godinama. Ako mi bude trebao neki kirurški zahvat, nisam siguran da ćemo to moći riješiti SMS-om. Trebalo bi što prije izmisliti SMS sa skalpelom. Ali, ima još jedna zanimljivost. Iz prijašnjih dana, prije dvadeset, trideset godina, poznam nekoliko medicinskih sestara, koje su tada bile lijepe djevojčice, a sada su lijepe zgodne žene i još uvijek rade. One su sada moja bolnička veza: rade mi KKS (kompletna krvna slika), dogovore mi eventualne preglede kod nekih liječnika. Sjetimo se tih dana, ja im ispričam dva, tri vica i zasad sve štima. I još jedna zanimljivost: neke umirovljene liječnike, moje prijatelje, njima preporučujem. Rekao sam tim mojim prijateljima liječnicima: Lijepo smo dogurali, kad sam ja vama veza u bolnicama! Ima još nešto. Dok su bili djelatni, moji prijatelji liječnici meni su darivali rakije, vina, bilo je i viskija, pa poneki put i konjačić, bilo je i kobasica i kulina, pršuta... E, sada je izvor presušio, pa sada ja nabavljam putem nekih svojih izvandoktorskih veza spomenute artikle i prijateljima liječnicima poklanjam, odnosno, prodajem, jer oni, premda navikli na darove, ipak neće od mene zabadava.
I još nešto, kada već govorim o liječnicima. Nejasno mi je zbog čega se netko naporno školuje, godinama marljivo uči, proučava medicinske znanosti, vrhunski je stručnjak, a onda se jednoga dana ubaci u politiku i postane kakav-takav političar. Pa onda govore kako nema smisla da mi ulažemo u školovanje ljudi, a oni poslije toga odu u inozemstvo. Bačen novac. Rekao bih da je to i u njihovu slučaju. Zar ne bi bilo bolje da nas liječe. Premda, kada čujem neke od njih što i kako govore, kako razmišljaju, nisam siguran da bih im povjerio svoje tijelo bez obzira koliko bilo bolesno.
A ima i obrnutih priča: vrhunski specijalist, hoće, može, zna, ali ga neće ponajprije kolege koji su otišli na Gornji grad. I sjetim se pjesme Prljavog kazališta “Ne zovi, mama, doktora” koju posvećujem prof. dr .Paladinu.
Prije šest, sedam godina u Ateljeu 212 u Beogradu imali su na programu Krležine Glembajeve. Ta je predstava igrana i na festivalu Malih scena u Rijeci. I u zagrebačkom HNK su postavljeni Glembajevi. Barunicu Castelli (neka mi oproste one barunice koje ne spominjem, nije namjerno, već zaboravno) igrali su Marija Danira, Sava Severova, Neva Rošić, Ena Begović, Dubravka Miletić, Ksenija Prohaska, pa onda igraju Anica Dobra u Beogradu i Alma Prica u Zagrebu, a i Severina Vučković je u Rijeci bila barunica. Kada je tadašnja intendantica riječkog HNK Mani Gotovac angažirala pjevačicu Severinu povjerivši joj ulogu barunice Castelli, znatno se pojačalo zanimanje za kazališne predstave. Pa su tako ljudi dolazili na blagajnu riječkog HNK i pitali: Je l’ se ovdje prodaju karte za Severinin koncert?
Prva barunica Castelli bila je Bela Krleža, kojoj je to bio scenski debi, i to u njenoj 35. godini. Navodno se književnik Gustav Krklec udvarao glumici Beli Krleži. Kada je Krklec umro 1977. godine, Krleža je rekao: A što bi ti falilo, Belice, da si se udala za njega. Sad bi bila vesela udovica. Kada je umrla Bela Krleža, novinara, književnika i Krležina prijatelja Enesa Čengića nakon nekoliko dana upitao je Krleža što se priča u gradu o tome. Pa, ljudi pitaju, kaže Čengić, je li Krleža u agoniji? Dobro da ne pitaju, primjećuje Krleža, jesam li poslije pogreba priredio banket u Blitvi.
Nekoliko puta sam rekao da mi je žao zato što nisam, a imao sam prilike, osobno upoznati Krležu.
