Naslovnica Zagreb ZG Život

Evo, kako me moja liječnica u mirovini već godinama liječi SMS terapijom

Što ću sada, ti si otišla u mirovinu. A ona mi kaže, ako sam otišla u mirovinu, nisam zaboravila medicinu.
24. travnja 2018. u 17:30 0 komentara 506 prikaza
Zagreb
Foto: Igor Kralj/Pixsell

Došlo je vrijeme da se zahvalim liječnicima koji su se brinuli proteklih godina o meni izvana i iznutra. No, evo što se sada događa, to jest što se događa posljednjih godina. Gotovo sve te “moje” liječnice i svi ti “moji” liječnici su otišli ili odlaze u mirovinu. Da, sada kada mi najviše trebaju i kada će mi najviše trebati. Slično je i s magistrama farmacije u ljekarnama. Stigle su nove. Mlade, vrlo zgodne, ali me ne poznaju, pa se tako ne mogu zadužiti kao nekada, pa da naknadno stigne recept. A i s receptima su rigorozni. I onda nazovem jednu svoju prijateljicu liječnicu i pitam je, a što ću sada, ti si otišla u mirovinu. A ona mi kaže, ako sam otišla u mirovinu, to ne znači da sam zaboravila medicinu.

Boško Petrović ZAGREBAČKE PRIČE Gradonačelniče, koju ćemo ulicu imenovati ulicom Boška Petrovića?

Pošalji mi nalaze. I tako ja njoj pošaljem SMS-om nalaze, a ona meni odredi SMS-om terapiju. SMS liječenje. Zasad funkcionira. Već godinama. Ako mi bude trebao neki kirurški zahvat, nisam siguran da ćemo to moći riješiti SMS-om. Trebalo bi što prije izmisliti SMS sa skalpelom. Ali, ima još jedna zanimljivost. Iz prijašnjih dana, prije dvadeset, trideset godina, poznam nekoliko medicinskih sestara, koje su tada bile lijepe djevojčice, a sada su lijepe zgodne žene i još uvijek rade. One su sada moja bolnička veza: rade mi KKS (kompletna krvna slika), dogovore mi eventualne preglede kod nekih liječnika. Sjetimo se tih dana, ja im ispričam dva, tri vica i zasad sve štima. I još jedna zanimljivost: neke umirovljene liječnike, moje prijatelje, njima preporučujem. Rekao sam tim mojim prijateljima liječnicima: Lijepo smo dogurali, kad sam ja vama veza u bolnicama! Ima još nešto. Dok su bili djelatni, moji prijatelji liječnici meni su darivali rakije, vina, bilo je i viskija, pa poneki put i konjačić, bilo je i kobasica i kulina, pršuta... E, sada je izvor presušio, pa sada ja nabavljam putem nekih svojih izvandoktorskih veza spomenute artikle i prijateljima liječnicima poklanjam, odnosno, prodajem, jer oni, premda navikli na darove, ipak neće od mene zabadava.

I još nešto, kada već govorim o liječnicima. Nejasno mi je zbog čega se netko naporno školuje, godinama marljivo uči, proučava medicinske znanosti, vrhunski je stručnjak, a onda se jednoga dana ubaci u politiku i postane kakav-takav političar. Pa onda govore kako nema smisla da mi ulažemo u školovanje ljudi, a oni poslije toga odu u inozemstvo. Bačen novac. Rekao bih da je to i u njihovu slučaju. Zar ne bi bilo bolje da nas liječe. Premda, kada čujem neke od njih što i kako govore, kako razmišljaju, nisam siguran da bih im povjerio svoje tijelo bez obzira koliko bilo bolesno.

A ima i obrnutih priča: vrhunski specijalist, hoće, može, zna, ali ga neće ponajprije kolege koji su otišli na Gornji grad. I sjetim se pjesme Prljavog kazališta “Ne zovi, mama, doktora” koju posvećujem prof. dr .Paladinu.

Prije šest, sedam godina u Ateljeu 212 u Beogradu imali su na programu Krležine Glembajeve. Ta je predstava igrana i na festivalu Malih scena u Rijeci. I u zagrebačkom HNK su postavljeni Glembajevi. Barunicu Castelli (neka mi oproste one barunice koje ne spominjem, nije namjerno, već zaboravno) igrali su Marija Danira, Sava Severova, Neva Rošić, Ena Begović, Dubravka Miletić, Ksenija Prohaska, pa onda igraju Anica Dobra u Beogradu i Alma Prica u Zagrebu, a i Severina Vučković je u Rijeci bila barunica. Kada je tadašnja intendantica riječkog HNK Mani Gotovac angažirala pjevačicu Severinu povjerivši joj ulogu barunice Castelli, znatno se pojačalo zanimanje za kazališne predstave. Pa su tako ljudi dolazili na blagajnu riječkog HNK i pitali: Je l’ se ovdje prodaju karte za Severinin koncert?

Prva barunica Castelli bila je Bela Krleža, kojoj je to bio scenski debi, i to u njenoj 35. godini. Navodno se književnik Gustav Krklec udvarao glumici Beli Krleži. Kada je Krklec umro 1977. godine, Krleža je rekao: A što bi ti falilo, Belice, da si se udala za njega. Sad bi bila vesela udovica. Kada je umrla Bela Krleža, novinara, književnika i Krležina prijatelja Enesa Čengića nakon nekoliko dana upitao je Krleža što se priča u gradu o tome. Pa, ljudi pitaju, kaže Čengić, je li Krleža u agoniji? Dobro da ne pitaju, primjećuje Krleža, jesam li poslije pogreba priredio banket u Blitvi.

Nekoliko puta sam rekao da mi je žao zato što nisam, a imao sam prilike, osobno upoznati Krležu.

Lani se za Most mladosti potrošilo 1,4 milijuna kuna Gradski mostovi Odlučili riješiti stari problem, ali tek su na dokumentaciji Ne idem nikamo! Jončić ima 33 godine, iz Zagreba je i ponosi se što je njegov uređaj potpuno proizveden u Hrvatskoj Inovacija Izumio sustav koji bi trebao smanjiti zagađenost zraka u Zagrebu, a možda i u svijetu Dvostruki propust : Natpis “sagradili” na donjoj je ploči, a ona bi trebala stajati gore Kaj to piše Primjećujete li što nije u redu s pločom arhitekata koji su zadužili Zagreb?

Ah, što ćeš, tako mu je grah pao! Tako će i nama!

Književniku Miroslavu Krleži na Gvozd, gdje su do smrti stanovali Bela i Krleža, došao je neki oficir i donio mu je svoj rukopis. Naslov – “Čekić i pero”. “Molim vas, druže Krleža, da pročitate ovu poemu i da date pismeno svoje mišljenje.” Kada je nakon nekoliko dana došao oficir, Krleža mu je dao knjigu i svoje pismeno mišljenje o knjizi “Čekić i pero”. Na papiru je pisalo: “Čekićem po peru.” Nikada nisam čitao horoskope. Ali ovaj je zanimljiv. I poseban. U časopisu Registrator, koji je izdao SKUD I. G. Kovačić (urednici Zvonko Zmazek i Milovan Koko Kovačević) izašao je samo jedan (1) broj, objavljen je ovaj horoskop:Nigdar ni tak bilo (siječanj) da ni nekak bilo (veljača) pak ni vezda ne bu (ožujak) da nam nekak ne bu – (travanj) Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo (svibanj) kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo – (lipanj). Tak i vezda bude da nekak nam bude (srpanj) kakti biti bude bilo da bi biti bilo – (kolovoz). A nigdar ni bilo da ni nišče bilo (rujan) pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu (listopad). Kak je tak je, tak je navek bilo, (studeni), kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu (prosinac).

Praznovjerje je, prema Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića, vjerovanje u djelovanje iracionalno neobjašnjivih sila, magiju, čaranje… Čini mi se da nisam praznovjeran. Jer, ne kucam u drvo, ne vjerujem da razbijeno ogledalo donosi sedam godina nesreće, ne pljuckam tri puta, ne vjerujem da otvoreni kišobran u zatvorenoj prostoriji navlači na sebe zlu sreću…

Međutim, kad ugledam dimnjačara, ne uhvatim se, ali pomislim na dugme. Kad mi crna mačka prijeđe preko puta, ne zaobilazim put, ali sam zapazio crnu mačku… A 13? Pa još i petak... Nema veze. Ali, kad mi bubamara dođe na košulju, ne tjeram je. Nikada mi nitko nje gledao u dlan, u grah… Prije nekoliko godina umro je jedan naš kolega. Na posljednjem ispraćaju na Mirogoju glumac Duško Valentić mi reče: Ah, što ćeš, tako mu je grah pao! Tako će i nama!

Broj 7
"Magičan broj“
7 razloga zašto smo opčinjeni brojem 7

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.