Istraživanje žumberačke povijesti uzbudljiv je posao koji svjedoči o velikoj važnosti Žumberačke kapetanije za protutursku obranu. Žumberačkim uskocima zapovijedali su neki od najvećih vojskovođa, poput Ivana Lenkovića, ali i izdanci najutjecajnijih hrvatskih plemićkih obitelji: Erdödy, Gregorijanec, Frankopan Tržački i Zrinski. Pred vama je vrijedno izvješće plemića Stjepana Gušića od Poganca nadvojvodi Ferdinandu od 19. ožujka 1602. godine, napisano u Ljubljani. U njemu on izvještava o primopredaji kapetanije i posjeda Žumberka (Sichelberga) s dosadašnjeg zapovjednika Kristofa Obričana na novoga, Nikolu Gregorijanca. Originalni dokument čuva se u Ratnom arhivu u Beču, a nastao je u Ljubljani 19. ožujka 1602. Prijepis dokumenta 1884. godine donio je jedan od najvažnijih istraživača ovog dijela povijesti, Radoslav Lopašić.
„Presvijetli nadvojvodo, najmilostiviji kneže i zemaljski gospodaru!
Prema Vašim milostivim zapovijedima od 28. veljače i 3. ožujka ove godine, naloženo mi je da kapetaniju nad pedeset husara na hrvatskoj granici (kojom je dosad upravljao Kristof Obričan od Altenburga) uredno predam Gašparu Sečišinečkom te da ga prema vojnom običaju uvedem u službu.
Drugo, naloženo mi je da gospodina Obričana razriješim kapetanije nad uskocima te da posjed Žumberak (Sichelberg) sa svim prihodima, ratnom opremom, streljivom i pokretninama prema popisu (inventaru) predam plemenitom gospodinu Nikoli Gregorijancu, slobodnom gospodinu od Mokrica. Njega sam trebao proglasiti i predstaviti plaćenim i neplaćenim uskocima kao njihova novog kapetana kojemu duguju poslušnost.
Također mi je naloženo da novom vrhovnom kapetanu u Hrvatskoj naglasim kako neplaćene uskoke, bez Vašeg posebnog dopuštenja, ne smije držati u pohodu duže od tri dana, na što su oni inače obvezni. Nadalje, on se treba pobrinuti da plaćeni uskoci (njih stotinu s poručnikom i dvanaest njemačkih vojnika) ostanu kao stalna posada na svom dosadašnjem mjestu u Slunju.
Ponizno izvješćujem Vašu Svjetlost da sam izvršio Vašu odredbu: razriješio sam gospodina Obričana, a posjed Žumberak s topovima i svom opremom (čiji popis prilažem, jer potpuniji inventar nisam mogao odmah sastaviti) predao sam gospodinu Nikoli Gregorijancu te ga predstavio uskocima kao njihova kapetana.
Međutim, moram ponizno izvijestiti Vašu Svjetlost da je dvorac Žumberak u vrlo lošem stanju. Zidine su na jednom mjestu potpuno srušene i privremeno povezane samo ogradom. Jedna soba, podrum i tavan već su se urušili. Gospodarske zgrade (majuri) sasvim su zapuštene. Ako se dvorcu hitno ne pomogne (što bi stajalo oko tri stotine rajnskih guldena), prijeti opasnost da se cijelo zdanje zajedno s krovom uruši, čime bi nastala velika šteta.
Naposljetku, uskoci su jasno poručili da su spremni Vašoj Svjetlosti služiti tijelom i imovinom u svakoj opasnosti, ali se ponizno nadaju da će biti oslobođeni popravka graničnih kuća i tlake (robote), na što su se već ranije žalili.
U Ljubljani, 19. ožujka 1602.
Vašoj Svjetlosti najponizniji i najpokorniji, Stjepan Gušić od Poganca, v. r.“
DODATAK DOKUMENTU: Inventar topova i pokretne imovine u dvorcu Žumberku na dan 12. ožujka 1602.:
- 8 mušketa (musshheten)
- 12 pušaka (toplhacken)
- 5 mužara (mochrser)
- 6 praznih vinskih bačvi
- 3 stola
- 3 posude za kupus
- 4 klupe (spanfetler)
TKO JE TKO U DOKUMENTU:
Kristof Obričan kapetansku je dužnost obnašao od 1597. do 1601. godine i na tom je mjestu najvjerojatnije naslijedio žumberačkog kneza iz jedne od najvažnijih žumberačkih uskočkih obitelji – Radula Daju Vukovića. Radul je sin Daje Vukovića, koji je također bio žumberački uskočki kapetan od 1578. godine i kojeg će naslijediti Petar Erdödy, te unuk vojvode iz prvih seoba Vuka Daje (o obitelji Vuković u pripremi je veliki tekst). Obričan će se još jednom nakratko vratiti na čelo žumberačkih uskoka 1609. godine, da bi ga iste godine zamijenio ponovno Petar Erdödy.
Novi kapetan uskoka 1602. godine postaje Nikola Gregorijanec, plemić iz obitelji koja se spominje i u Šenoinim romanima Seljačka buna i Zlatarovo zlato (otac Ambroz, brat Stjepan i stric Pavao). Nikola je bio istaknuti hrvatski plemić iz barunske obitelji koja je potjecala iz Križevačke županije. Nazvani su po posjedu Gregorijancu s kojega potječu. Držali su velike posjede u Križevačkoj i Zagrebačkoj županiji te u Kranjskoj i Štajerskoj. Od 1581. nosili su naslov baruna. Nikola je bio sin Ambroza Gregorijanca, koji je obnašao dužnost hrvatskog podbana, te nećak Pavla Gregorijanca, poznatog zagrebačkog biskupa i diplomata. Kao »barun od Mokrica« (Freiherr von Mokhriz) bio je član Kranjskog sabora, u kojemu se, kao i u Hrvatskom saboru (1598. – 1603.), raspravljalo o njegovim sporovima sa susjedima (obitelji Konjski i Rattkay, građani zagrebačkoga Gradeca). Umro je prije 22. veljače 1607. godine kao posljednji muški potomak te grane obitelji. Njegovi sinovi Petar i Stjepan umrli su u dječjoj dobi.
Izvori:
R. Lopašić, Spomenici hrvatske Krajine I., Zagreb, 1884., str. 229. – 300.
Gregorijanci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 21. 12. 2025.
GREGORIJANEC. Hrvatski biografski leksikon (1983. – 2025.), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 21. 12. 2025.
Otvori KEKS Pay
