Samo 15 dana nakon što je svijet dočekao Novu 1992. godinu, Hrvatska je dočekala jedan od najvažnijih dana u svojoj novijoj povijesti – 15. siječnja 1992. svih 12 država tadašnje Europske zajednice objavilo je povijesnu odluku o priznanju neovisnosti bivših jugoslavenskih republika, Hrvatske i Slovenije. No, ono što se dogodilo 13. siječnja bio je presedan u povijesti vatikanske diplomacije. Naime, dva dana prije no što su Hrvatsku priznale članice tadašnje EZ, a Sjedinjene Američke Države još su se suzdržavale od službenog priznanja Hrvatske, to je učinio Vatikan. Na čelu s tadašnjim vrhovnim poglavarom Katoličke Crkve, papom Ivanom Pavlom II., u ponedjeljak, 13. siječnja Sveta Stolica je priznala Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu.
Slijedivši primjer Vatikana, 14. siječnja 1992., isto je učinio i San Marino. Ipak, 'led' su priznanjem još 1991. probile četiri države – Slovenija, Litva, Ukrajina i Letonija, koje su u periodu od 26. lipnja do 14. prosinca 1991., prve priznale Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu. No, u to vrijeme niti jedna od te četiri države nije bila međunarodno priznata, stoga je titula prve međunarodno priznate država koja je 19. prosinca 1991. priznala Hrvatsku pripala Islandu.
Posljednjeg dana prosinca 1991. međunarodno priznanje Hrvatske objavila i je Estonija, a 15. siječnja Republiku Hrvatsku priznalo je svih 12 članica tadašnje Europske zajednice - Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske. Odluku o priznanju, istog su dana, donijele i Mađarska, Poljska, Bugarska i Švicarska te Kanada i Malta. Stoga se upravo 15. siječnja obilježava Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
„Bez Svete Stolice i posebice Njemačke, međunarodnog priznanja Hrvatske ne bi bilo. Sveta Stolica i Sveti Otac prelomili su još u lipnju 1991., kada su odlučili da Hrvatsku i Sloveniju treba međunarodno priznati. U čuvenoj noći 16./17. prosinca 1991., u Luxembourgu, na sastanku ministara vanjskih poslova Europske zajednice, Genscher je, uz pomoć kancelara Kohla, nametnuo kao glavnu temu sastanka međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije. Najprije je slomio Francusku, a nakon toga i Veliku Britaniju, nakon čega su, Genscher i Kohl nastavili akciju te je 18. prosinca Njemačka donijela odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske, s odgodom od mjesec dana, kako bi Hrvatska ispunila sve uvjete.
U vrijeme službenog posjeta Hrvatskoj, za ručkom u jednom podsljemenskom restoranu, islandski ministar Hannibalsson potvrdio mi je da ga je upravo Genscher nagovorio da Island bude prva zemlja koja će priznati Hrvatsku, što se i dogodilo, 19. prosinca“, ističe jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana i političar koji je među najzaslužnijima za međunarodno priznanje Hrvatske, prof. dr. sc. Mate Granić, koji je u knjizi „Diplomatska oluja – sjećanja najdugovječnijeg Tuđmanova ministra“objavio svoje političke memoare 's prve crte'.
O razlozima zbog kojih se Sveta Stolica odlučila dva dana prije tadašnje Europske zajednice priznati Hrvatsku kao neovisnu, slobodnu i suverenu državu, govorio je i prvi veleposlanik RH u Vatikanu, Ive Livljanić. “To je, usuđujem se reći, jedinstven slučaj u povijesti vatikanske diplomacije. Tko je pozorno pratio sve napore, izjave i dokumente Svete Stolice u svezi s jugoslavenskom krizom, lako će uočiti da je do priznanja došlo: prvo – jer je hrvatski narod i po najstrožim međunarodno-pravnim kriterijima, pa čak i po Ustavu države u kojoj se nalazio, imao pravo na samoodređenje, tj. na stvaranje vlastite, neovisne i suverene države, a drugo – da bi se zaustavio rat i njegove strahovite posljedice. Tim priznanjem htjelo se oduzeti svaki legitimitet za argument o tzv. pravednom ratu za očuvanje Jugoslavije, zapravo postupno stvaranje Velike Srbije, čime je svoju agresiju Srbija pokušavala opravdati pred svijetom“, obrazložio je potez Svete Stolice prvi veleposlanik RH u Vatikanu, zaključivši da je priznanjem neovisnosti napadnutoga naroda, Sveta Stolica Hrvatskoj dala međunarodnu, političko-diplomatsku zaštitu.
Do međunarodnog priznanja Hrvatske, vodio je dug i težak put na kom je valjalo napraviti niz važnih i krupnih koraka - donošenje Ustava Republike Hrvatske, 22. prosinca 1990., referendumska odluka o suverenosti i samostalnosti, iz 19. svibnja 1991., koja je prerasla u Ustavnu odluku, a 25. lipnja 1991. u Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, Sporazum o Vladi demokratskog jedinstva iz 2. kolovoza 1991., te potom odluka o raskidanju državnopravnih veza Hrvatske sa SFRJ.
Nakon što je tadašnja Europska zajednica, 15. siječnja 1992., priznala Republiku Hrvatsku, to je u siječnju, napravila Argentina, a u veljači i Ruska Federacija te Turska. Do kraja veljače te godine Hrvatsku su priznale ukupno 44 države. U ožujku su odluku o priznanju donijeli Iran i Japan, u travnju su Hrvatsku priznali SAD i Kina, a u svibnju Indija i Indonezija. Do 31. prosinca 1995. godine, Hrvatsku su priznale ukupno 124 države, a 23. kolovoza 1996. godine Hrvatska i SR Jugoslavija sklopile su Sporazum o normalizaciji odnosa, koji je uključivao uzajamno priznanje te su 9. rujna iste godine uspostavile i diplomatske odnose. Popis zemalja koje još uvijek nisu službeno priznale Republiku Hrvatsku danas je kratak, a na njemu su još samo četiri države - Butan, Liberija, Niger i Tonga.
>>> FOTO Hrvatsku još uvijek nisu priznale tri zemlje. Znate li koje?
