Zamislimo da je bilo ovako, pa se zamišlju tom poslužimo za jedan opsežan, krajnje dokumentaran, premda pomalo sentimentalan, snovit, imaginaran zagrebački roman. U rujnu 1960., između jedanaestog i tridesetog, trebala je, prema najavi već štampanoj na deplijanu i na opsežnom katalogu, potrajati retrospektivna izložba Ljube Babića. Predgovorni tekst Matka Peića objavljen je i na francuskom, još uvijek je to bio jezik epohe, u prijevodu Valdemara Lunačeka, prijeratnog pravnika i ekonomista, kojemu nije oprošteno djelovanje u NDH: 1944. postao je redoviti profesor Pravnog fakulteta, a sve vrijeme rata bio je član ravnateljstva Hrvatske sveopće kreditne banke d.d., te je 1945. osuđen na tri godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava, te na konfiskaciju cjelokupne imovine. Tri godine mlađi od sedamdesetogodišnjeg Babića, Lunaček idealtipska je figura jednoga hrvatskog naraštaja. Već umoran čovjek, lik u tom zagrebačkom romanu, zaboravljen umire tri godine kasnije, u svibnju 1963. Njegova “Povijest ekonomskih doktrina” jednom će biti važna.
Privukla me Vehabovićeva sklonost esejiziranju na tim slikama - ponešto drukčijem od naracije kakvu bismo, možda, i mogli očekivati od protagonista takozvanoga novog realizma.
Otvori KEKS Pay
