Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Zapovjednik Mrkonja - U ratu vojnik, u miru filmski oružar

Odličja i oružje za glavne glumce iznajmljuje iz vlastite zbirke koju skuplja godinama, piše magazin Oluja.
20. listopada 2013. u 14:11 1 komentara 860 prikaza
'OLYMPUS DIGITAL CAMERA'
Foto: ''

Na filmskom je setu bio s Richardom Gereom, kad su u Lovu u Bosni tragali za Radovanom Karadžićem, snimao je i sa Seanom Conneryjem , u Dugoj mračnoj noći više od stotine dana proveo je s Goranom Višnjićem, na snimanju Jel' jasno prijatelju upoznao je Luciju Šerbedžiju... Nije su ga zaobišli ni Brešanov film Kako je počeo rat na mom otoku, Tadićeva Treća žena, Sedlarov Četverored... Baš ga je neki dan zvao redatelj Branko Ištvančić koji priprema novi film, a s kojim je surađivao u Mostu na kraju svijeta...

Umirovljenog bojnika Tomu Mrkonju, Slunjanina koji živi u Karlovcu gdje je upravitelj zgrade, baš raduje što ima posla. U svim pobrojenim filmovima (a naveli smo tek manji dio jer se ni Mrkonja ne može svih sjetiti) Tomo Mrkonja bio je savjetnik za vojna pitanja, oružje i opremu:

- Pomoćnik sam režisera kod rasporeda vojske, uređenja rovova... - tumači.

Glavnim glumcima oružje i odličja za pojedine uloge iznajmljuje iz svoje zbirke naoružanja koju je kao kolekcionar počeo skupljati prije tridesetak godina, a kojoj danas ima 243 komada pušaka, kubura, pištolja, revolvera, sablji, bodeža, kopalja... pa je jedna soba u Mrkonjinu stanu zauzeta za njegovu, kroz smijeh će reći, "bolest".

Po naoružanje za vojsku statista odlazi u Jadran film ili u MORH te MUP:

Marijina ljubav

- Dok sam bio u djelatnom sastavu MORH-a moji nadređeni izdavali su zapovijed da sudjelujem u snimanju nekog filma. Od kako sam 2008. godine zbog invalidnosti umirovljen, sam dajem ponude. Član sam Hrvatskog društva filmskih djelatnika - kaže pokazujući iskaznicu na kojoj ispod njegova imena i prezimena piše i funkcija - oružar.

Tomo Mrkonja do rata je bio trgovac, a sa suprugom Marijom živio je u Donjem Lađevcu nedaleko od Slunja. Kad je rat zamirisao, među prvima se javio da ide u obranu. Bio je zapovjednik voda za seoske straže, zatim je dobio zaduženje da zbrinjava vojnike koji su prebjegli iz JNA. Kroz njegovu kuću, reći će, prošla su 52 mladića kojima je Mrkonja uspio pomoći:

- U jednom trenu bilo ih je trinaestero kod nas. Nismo imali dovoljno kreveta i madraca pa smo na daske stavljali sijeno i tako pravili ležajeve. Moja Marija im je kuhala - pripovijeda Tomo Mrkonja.

U stanu u Karlovcu i danas on čuva papire na kojima je ispisao imena i prezimena, adrese i brojeve telefona svih vojnika što ih je spasio.

A svoju Mariju, koja je, eto, zbog ljubavi napustila službu u Rimu gdje je u crkvi Svetog Jeronima dvije godine bila kuharica, Tomo je oženio 10. kolovoza 1991. godine. Njihova svadba bila je, reći će uglas, posljednja u hotelu Slunjčica. Žao im je što im zbog rata nisu uspjeli doći svi koje su pozvali, no proslavili su u društvu 150 najbližih.

- Svadbene poklone nismo stigli raspakirati - kaže Mrkonja koji je od veljače 1992. do kraja rata bio zapovjednik 1. bojne 14. domobranske pukovnije Slunj.

Na položaju je ostao i kada su njegove supruga i mati među zadnjima otišle iz sela. I preživio je, kaže, križni put. Bio je 17. studenog 1991. godine kada je s još 15 suboraca preplivao hladnu i nabujalu Koranu:

- Dva voda sam raspustio, jedan je ostao. Prije no što smo krenuli, došao sam u svoju kuću i stajao, ne znajući što bih ponio sa sobom. Onda sam se sjetio da imamo 11.000 njemačkih maraka koje smo Marija i ja dobili u svatovima. Uzeo sam novce i krenuo. Tenkovi su bili blizu, suborci i ja tada još nismo znali da je Slunj pao. Bilo nas je tridesetak. Prenoćili smo u kući mojih punice i punca, a onda nas je jedan kosovac izdao. Dečkima sam kazao da ovdje više nitko nikome na zapovijeda. Neki su odmah odustali od puta dalje, trojica jer nisu znali plivati, jedan je bio maloljetan, dva brata htjela su najprije zbrinuti automobil kojeg su netom kupili, napustio nas je i suborac rođen u mješovitom braku. U Komesarac je došlo nas 18. No, dalje je nastavilo nas 16 – jedan se vratio pa su ga zarobili, drugi se izgubio. Mi smo preplivali rijeku s oružjem i civilnom odjećom koju smo si ponijeli - svjedoči Mrkonja.

U konvoj koji je trebao krenuti kroz Bosnu nisu mogli jer su ih Srbi tražili. No, prije no što su stigli do BiH Tomo Mrkonja je od suborca Bože Bionde uzeo bombu, odvrnuo plastični dio i k'o u nekom filmu, u nju stavio osam tisuća maraka. Bajunetom je iskopao rupu i u nju položio bombu s novcem. Zatrpao je i na nju stavio veći kamen. Ostatak novca spremio je u džep, vjerujući da će mu na putu neizvjesnosti na kojeg su krenuli itekako trebati. Na posljetku, uspjeli su se dokopati BiH i prebaciti u Veliku Kladušu gdje su se skrivali desetak dana:

- Našli smo Nuriju kojim sam se poznavao od ranije. On mi je dao kombi i razmjestio nas po selima oko Cazina. Išao sam u Bihać i dogovorio da dobijemo BiH osobne iskaznice. Međutim, ubili su Vlašića, čelnika tamošnjeg HDZ-a - govori Tomo Mrkonja pa zastaje jer mu je teško kad se toga sjeti.

Prijatelj Nurija uspio je iznaći rješenje što dalje. Njegov rođak Hasan pristao je za tri tisuće maraka 16 hrvatskih branitelja provesti kroz Bosnu i Hercegovinu i odvesti u Slavonski Brod:

- S kamiona je skinuo ceradu i natovario sanduke od ulja. Mi smo u kamiončić ušli preko krova. Na tri, najviše četiri, četvorna metra, polijegalo je nas 16, a Hasan je stavio daske pa još jedan red sanduka. Svakih pet minuta jedan od nas se mogao ustati, da udahne zraka. Prema Brodu smo krenuli oko jedan noću, stigli sutradan u debeli mrak. Putem su nas nekoliko puta zaustavljali. Kad smo u Slavonskom Brodu počeli izlaziti iz kamiončića, okružili su nas naši. Nismo imali nikakvih dokumenata, a bili smo obučeni u odjeću koju smo dobili u BiH. Sva sreća da se tamo zatekao Damir Agičić, veterinar iz Slunja, koji me prepoznao. Nakon 18 dana doznao sam gdje su mi žena i mater - priča Mrkonja.

A onda mu niz lice potekoše suze. Nije mogao a ne kazati da mu je Hasan, kad mu je po dolasku na cilj davao obećani novac pružio 200 maraka nazad i rekao: "Evo ti, da imaš za kruh".

Odužio mu se, veli Mrkonja kasnije, kada je, vrativši se ponovno u ratni stroj, dopremio Nuriji poveću količinu hrane.

- Sutradan su nas odveli u Zagreb. Tamo nas je dočekao čovjek kojeg smo zvali Remin, a kojeg sam ja htio strijeljati jer je pobjegao s babama i trudnicama. Eh, što ti je život - priča.

Njegov je uistinu dostojan kakvog filmskog scenarija. Suborci su mu, pripovijeda, kasnije vratili novac za put spasa. A preostalih osam tisuća maraka našao je spremljenih u bombi kad se nakon Oluje vratio u svoj kraj. Nije bilo lako, reći će, jer se okoliš potpuno promijenio, sve je zaraslo:

- Uh, kako nam je taj novac dobro došao - kaže Mrkonja, odlikovan medaljom za iznimne pothvate, Redom hrvatskog trolista, medaljama Ljeto '95, Oluja, Spomenicom...

Glava puna gelera

U mirovinu je otišao 2008. godine, zbog invalidnosti. Naime, 1991. godine, kada je sa suborcem išao ukopavati mine u njegovoj blizini pala granata i u leđa ga je pogodio veliki komad zemlje te odbacio na tlo. Osjetio je da ga peče i svrbi lice, ali je vjerovao da je to od pijeska.

Bilo je, kaže, krvi, ali moglo se dalje. Sedam godina kasnije, kada je otišao liječniku zbog učestalih glavobolja otkrilo se da mu je glava puna gelera. Obolio je i od astme, dobio alergiju. I zato je na posljetku morao u invalidsku mirovinu. Vrisku ranjenih, svjedočenja pogibiji prijatelja, poput one kad su se 1993. godine nalazili nadomak Plaškog, Tomo Mrkonja liječi uređenjem voćnjaka u svom Donjem Lađevcu, košnjom. I filmom. Tako je preživio. Poput kubure, jedine spašene iz zbirke koju je imao prije rata.

>>Zar invalidi i poginuli imaju povlaštene mirovine?

>>Ubojice mirno žive u RS - Ruski novinari 
još čekaju pravdu

Nema dobrog vrta bez osnovnog alata
ALAT ZA PRAVE MAJSTORE
Nema dobrog vrta bez osnovnog alata, imate li ih sve doma?
  • li-can:

    Ovo je nevjerovatno, takve laži nisam dugo pročitao.Kakvo polaganje mina,kakvo ranjavanje,pa zar to isti može izjaviti i da to nitko ne provjerava.Jako dobro poznajem istoga od kada je bio mesar u Slunju. Istina je jedino da se 1991 g,uključio u ... prikaži još! obranu RH. Osoba kao on za svoje" zasluge" u ratu trebala bi kazneno odgovarati a ne ponositi se svojim "uspjesima".Sve što navodi LAKO JE PROVJERLJIVO,gotovo sve su to laži,osim da se bavi "kolekcionarstvom" tj. švercom oružja,što je većini pripadnika 14.DP dobro poznato.Kada pročitam ovaj članak dođe mi da povraćam od bijesa,pa zar je on imalo normalan,kako novinari kada pišu takve članke ne provjere o čemu pišu,još jednom ponavljam ;99% teksta je čista laž,!!!!!