Izrada Zakona o pravu na prekid trudnoće u fazi je okupljanja stručnjaka, a prema najavi ministra zdravstva Milana Kujundžića, oni će prikupiti zakonska rješenja iz drugih zemalja, a potom napraviti prijedlog prvog hrvatskog zakona o pobačaju.
Ginekologinja prim. dr. sc. Vesna Stepanić članica je ekspertne grupe za pitanja pobačaja Europskog društva za kontracepciju i reprodukcijsko zdravlje, koje je stručno europsko tijelo koje nadzire upravo takva pitanja, zakonodavna rješenja i prilike, sve ono što Hrvatskoj tek slijedi za riješiti i izglasati zakon do iduće veljače. U razgovoru opisat će nam kakva je praksa u drugim zemljama te napomenuti da sve što taj zakon bude definirao mora nedvosmisleno i sadržavati.
Trenutačno se okuplja tim za pripremu zakona koji će regulirati i pitanje namjernog prekida trudnoće te prikupljaju iskustva drugih država. Možete li nam reći kakva je praksa?
Tematika namjernog pobačaja odnosno pobačaja na zahtjev žene vrlo je složena pa je takvo i zakonodavstvo o tom pitanju svuda u svijetu. Ne postoje države koje imaju identične zakone kojima se regulira pobačaj na zahtjev žene; ne može se reći da je jedna legislativa dobra, a druga nije, niti da je neka napredna, a druga ne. Osim posebnim zakonima o pobačaju, to je pitanje regulirano i drugim zakonima koji pridonose tomu da je sam zakon kojim se regulira namjerni pobačaj u konačnici liberalniji ili restriktivniji. U nekim državama to je ustav, kao u Irskoj, u nekima odluke Vrhovnog suda, kao u SAD-u, Kanadi, Brazilu, u nekima vjerski zakoni, posebni zakoni koji se odnose na povjerljivost informacija, na medicinsko-etički kodeks i tako dalje. Općenito se može reći, ne ulazeći u posebne okolnosti temeljem kojih je pobačaj na zahtjev žene dopušten ili ne, on je dopušten u oko 70% razvijenih zemalja i u oko 15% zemalja u razvoju. To su okvirni podaci iz 2017.
I u drugim državama taj se zakon mijenja?
U Kanadi je pobačaj potpuno dekriminaliziran odlukom Vrhovnog suda još 1988. godine. Poljska se uzima za primjer države u kojoj je vrlo liberalan zakon o pobačaju 1993. godine zamijenjen manje liberalnim, ali koji je još dopuštao namjerni pobačaj u tri slučaja, a u jesen 2016., unatoč masovnim prosvjedima, donesen je krajnje restriktivan zakon kojim se uz novčanu i svaku drugu potporu vlade ženama u kojih su dokazane sa životom nespojive malformacije fetusa pomaže da trudnoću iznesu do kraja i rode kako se pod dijagnozom fetalnih anomalija ne bi obavljali i drugi pobačaji. U Turskoj, primjerice, namjerni je pobačaj dopušten (opet u određenim slučajevima), ali zbog labirinta administrativnih procedura većina žena ipak bira neželjenu trudnoću dovršiti na druge načine. Švedska je primjer jedne od najliberalnijih europskih država po tom pitanju, a slijedi je Nizozemska. Zakonodavstvo koje regulira pitanje namjernog pobačaja svako toliko doživljava promjene, s obzirom na trenutačnu političku situaciju u državi, s obzirom na promijenjeni omjer pro-life i pro-choice snaga itd. Ponekad su te promjene takoreći kozmetičke, ništa se bitno ne mijenja, kao u Švedskoj, koja ima zakon iz 1938. godine, a posljednja izmjena bila je 2008. godine, a ponekad su drastične, za što se kao primjer može navesti Poljska. Promjene zakonodavstva su, međutim, nužne – okolnosti se mijenjaju, znanost, tehnologija i medicina idu naprijed pa zakonodavstvo zapravo treba sve to pratiti i regulirati.
Koje bi sve struke morale biti u tom povjerenstvu?
Mijenjanje zakona kojim se regulira pitanje namjernog pobačaja zapravo je umijeće mogućega. To je uvijek kompromis između zainteresiranih strana, a o spretnosti aktivnog i argumentiranog lobiranja ovisi koja će strana steći podršku kritične mase. Baš zato, kako bi se jasno artikulirali ciljevi, o tome raspravljaju liječnici, prvenstveno ginekolozi, pravnici, političari; unutar ovih profesija su i stručnjaci za medicinsku etiku. Potom, kada je već razvidno što se može očekivati, u raspravu se uključuju i druge zainteresirane strane (predstavnici ženskih udruga, Crkve...) – tako je to u svijetu.
Abortus nije samo medicinsko nego i društveno-političko pitanje, zašto liječnici danas bježe od komentiranja te teme?
Ne bih se potpuno složila. Naime, rasprave o namjernom pobačaju, u kojima sudjeluju i liječnici, vrlo su dinamične u doba političkih previranja. Nema tko ne govori o tome. Svjedoci smo kako kod nas takve rasprave zapravo dosad još nisu urodile plodom, odnosno nisu pridonijele promjeni ili doradi postojećeg zakona. No, moram primijetiti kako je naš zakon kojim se regulira i pitanje namjernog pobačaja iz 1978. godine, koji je i danas važeći, zapravo vrlo liberalan. Ali unatoč tomu što je takav, kako se ne bi tumačio ovisno o prigodi, dobro je da je Ustavni sud odredio da se mora promijeniti.
Da li činjenica o masovnom prizivu savjesti u nas govori nešto o budućem sadržaju zakona?
Institucija priziva savjesti postoji svuda u svijetu i sama po sebi nije sporna. U svijetu i u Europi postoje posebni propisi koji reguliraju tu stavku. Nigdje u svijetu gdje je zakonski dopušten prekid trudnoće na zahtjev žene (neovisno o okolnostima), zbog priziva savjesti ginekologa ženama nije onemogućeno ostvariti to pravo. Za primjer ću navesti Urugvaj gdje nema ginekologa koji će napraviti kirurški pobačaj, ali nemaju priziv savjesti kada trebaju nadgledati i pratiti ženu u koje se namjerni pobačaj provodi medikamentozno. Ondje je medikamentozni pobačaj dopušten i zapravo je jedini način prekida trudnoće. Za donošenje takvog zakona, koji mora pomiriti više zainteresiranih strana, treba vremena, a prije svega treba se znati što se može, što je realno očekivati i što bi se trebalo postići. Također, a to dobra pravna praksa u svijetu pokazuje, u zakonu koji regulira namjerni pobačaj treba biti nedvosmisleno navedeno što je podložno procesuiranju prema kaznenom zakonu jer će se u suprotnom događati ono što nitko ne želi.
Što, stoga, taj zakon mora sadržavati?
Najprije se mora znati što se očekuje, što je realno očekivati i što je moguće postići. Povjerenstvo će u konačnici odlučiti, odnosno trebalo bi odlučiti, hoće li namjerni pobačaj biti potpuno zabranjen (što bi bila najdramatičnija odluka), hoće li biti potpuno odobren, bez ikakvih ograničenja (što je također vrlo dramatična odluka, ali ujedno i najmanje vjerojatna) ili će biti odobren uz neka ograničenja. Prema primjerima drugih država vidimo kako je svuda gdje je namjerni pobačaj dopušten, osim u Kanadi, prisutna zapravo treća varijanta, tj. zakonski je dopušten u točno definiranim okolnostima. Nadalje, u drugim državama uvjet je da te okolnosti potvrde i potpišu barem dvojica ginekologa, precizira se način dovršenja neželjene trudnoće (kirurški ili medikamentozno), mjesto dovršenja kao i osoblje koje smije obavljati te zahvate (ginekolozi) odnosno nadgledati tijek medikamentoznog pobačaja (ginekolozi, a negdje i u nekim etapama postupka i posebno educirane primalje). U drugim zakonodavstvima reguliran je i priziv savjesti ginekologa u ovom kontekstu. Istaknula bih pojam „wording“ iz anglosaksonske literature koji naglašava da sve što je dogovoreno bude napisano u zakonskoj formi pomno birajući riječi kako bi se maksimalno izbjeglo različito tumačenje slova zakona.
i da ne zaboravimo...budućnost nizozemske i švedske koje je gospođa navela kao pozitivan primjer, je u rukama premijera ....koji nemaju djecu :) kao ni merkelica....kao ni marcon....kao ni theresa may, kao ni talijanski premijer...luksembuški je homoseksualac....sve prava ekipica koja danonoćno razmišlja o budućnosti :)