Tog prohladnog, maglovitog jutra, 9. studenog 1880., točno u 7 sati i 33 minute još usnuli Zagreb pogodio je razoran potres snage 6,3 stupnja po Richteru koji je izmijenio vizuru grada. Epicentar potresa bio je na području Medvednice, između Kašine i Zeline, a iako je udar trajao svega desetak sekundi, posljedice su bile katastrofalne. No, iz katastrofe koja je tada zadesila grad izvuklo se ono najbolje – potres, kojeg su suvremenici nazvali "podzemni vatreni zmaj”, svojom je razornom snagom potaknuo iznimno brzu obnovu i modernizaciju grada, mnogo efikasniju od one koja je uslijedila nakon potresa magnitude 5,5, koji je pogodio Zagreb 22. ožujka 2020. godine.
Tog je jutra brojne Zagrepčane najprije probudila gromoglasna, podzemna tutnjava, činilo se kao da ispod grada prolazi teretni vlak, nakon čega je uslijedilo snažno podrhtavanje tla koje je podiglo goleme oblake prašine. Dok su na ulice grada padale cigle, komadi žbuke, rušili se dimnjaci i zidovi, stanovnici su u panici bježali iz svojih stanova i kuća. Od ukupno evidentiranih 3.670 zgrada u gradu Zagrebu, nije bilo gotovo niti jedne koja je prošla bez oštećenja, a gotovo 13 posto građevina bilo je teško oštećeno ili potpuno uništeno. Posebno potresan prizor bila je razrušena, stara zagrebačka katedrala čiji je zvonik u potresu bio teško oštećen, svodovi srušeni, a oltari doslovno smrvljeni. Ukupna šteta koja je tog dana nastala bila je ogromna, te je procijenjena na iznos koji je odgovarao polovini tadašnjeg godišnjeg državnog proračuna. No, svakako najtragičnija posljedica potresa bile su ljudske žrtve – tog su kobnog dana živote izgubili bankovni službenik Lavoslav Smetana i litograf Petar Stanić, a još je 29 osoba bilo teže ozlijeđeno.
"Nikad ne vidjeh užasnije slike, nikad ne oćutih dublje žalosti za svoga vijeka. Moj lijepi, dragi Zagreb. Ništa više iz tebe!", opisao je razmjere katastrofe književnik i gradski senator, August Šenoa, koji je pomažući u raščišćavanju ruševina dobio kobnu upalu pluća od koje je u prosincu 1881. godine i preminuo.
Tjedni nakon potresa bili su obilježeni strahom i neizvjesnošću, jer podrhtavanja tla su se nastavila, a svako jače bilo je okidač za paniku. Razrušeni je grad stoga, nakon potresa, bio pogođen i masovnim odlaskom - Zagreb je tada napustilo gotovo 30.000 ljudi, što je bila petina stanovnika.
Obnova brza, profiterstvo spriječeno
I danas, punih 145 godina nakon razornog potresa, divljenje zaslužuje brza i efikasna reakcija tadašnje vlasti, posebno bana Ladislava Pejačevića i tadašnjeg gradonačelnika, Matije Mrazovića. Za razliku od obnove nakon potresa iz 2020. godine, koja je bila usporena birokratskim preprekama i prebacivanjem odgovornosti, obnova grada nakon potresa 1880. započela je odmah, doslovno istog dana kada je grad bio razoren te su gradske službe u samo 24 sata očistile sve ulice od ruševina. Kako bi se što preciznije procijenila šteta u svaki od 12 gradskih kotara odmah su bili upućeni inženjeri, a Građevno-eksekutivni odbor osiguravao je potreban građevinski materijal i nadzirao radove. Kako bi se spriječio bilo kakav oblik profiterstva, Vlada je odmah dekretom ograničila cijene građevinskog materijala, kao i cijene radova. S obzirom na razmjere razaranja radnika je nedostajalo te je četiri dana nakon potresa strancima ukinuto ograničenje za rad, nakon čega su u Zagreb počeli dolaziti radnici iz svih dijelova tadašnje Austro-ugarske Monarhije.
U samo 15 dana nakon potresa bilo je izrađeno 150 elaborata za popravak zgrada. Stanovnici tadašnje Austro-Ugarske solidarizirali su se s građanima razrušenog Zagreba pa su odmah počeli masovno prikupljati pomoć, a uz donacije cara Franje Josipa i pape Lava XIII., pomoć je pristizala i iz čitave Europe. Zahvaljujući brzo prikupljenim sredstvima, ali i besprijekornoj organizaciji, sanacija većine građevina dovršena je već prije Božića 1880., za samo mjesec i pol dana. Iako su zahtjevnije obnove potrajale nešto duže, u samo godinu dana nakon potresa u život je vraćeno čak 1700 zgrada, pa se tako potres, koji je bio krajnje destruktivan, pokazao i kao pokretač konstruktivnih promjena koje su grad Zagreb transformirale u modernu, europsku prijestolnicu.
U desetljeću nakon razornog potresa uslijedila je prava arhitektonska revolucija. Izgrađeno je oko 700 novih zgrada, što je definirao novu vizuru grada. Ime koje je obilježilo to razdoblje transformacije je Hermann Bollé, arhitekt koji stoji iza ključnih projekata, od koji je najznačajniji obnova katedrale. I Donji grad kakvog danas poznajemo nastao je upravo u tom razdoblju, a Zagreb je tada dobio i neke od najreprezentativnijih zgrada, poput zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta, palače današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Umjetničkog paviljona i Glavnog kolodvora.
Otvori KEKS Pay
"iz ruševina je u mjesec dana niknula moderna prijestolnica" - ovo je TOLIKO besmisleno da se ne može opisati pristojnim riječima...