Nije mi se jednom dogodilo da mi na ispovijed ili razgovor dođu ljudi s ozbiljnom patnjom: s tjeskobom, depresijom, paničnim strahovima, unutarnjim lomovima koji ih odvajaju i od svijeta i od samih sebe. Dolazili su k meni kao na posljednju adresu na kojoj se još može izgovoriti ono najteže: "Ne mogu više." Svećenik može slušati, moliti i biti prisutan. Može čovjeku reći da nije sam, da njegova patnja nije dokaz slabosti i da Bog nije računovođa koji svaku suzu knjiži kao manjak vjere. Ali svećenik, ako je pošten, mora znati gdje su granice. Mora imati poniznosti reći: ovdje je potreban psihoterapeut, liječnik, stručna pomoć. Jer milost ne prezire narav, nego je pretpostavlja. Molitva krunice ne zamjenjuje kardiologa, pa zašto bismo onda očekivali da glumi psihoterapeuta?
Mnogi bez poteškoća vjeruju u Isusa koji se ne stidi tjeskobe, ali se zgražaju nad onima koji zbog vlastite tjeskobe potraže pomoć
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
