Kad bi netko, neizlječivo zaražen politikom, doživio danas tu (ne)sreću da među najmoćnijim ljudima svijeta po svome protokolu bira društvo za privatnu večeru, vjerojatno bi se najviše kolebao oko Vladimira Putina. Lako je pretpostaviti da bi Donalda Trumpa škartirao već u prvoj selekciji: američki predsjednik, kažu, nema koncentraciju za razgovor dulji od tri minute. S Angelom Merkel izbor bi bio nešto teži, a na kraju i lakši: njemačka kancelarka nije u rodnom DDR-u stekla potreban politički šarm, ali je u ujedinjenoj Njemačkoj stekla ugled ozbiljnoga državnika do kojeg drže na svim stranama zemaljske kugle, i među njezinim protivnicima, ne samo pristalicama. Emmanuel Macron, kao ni Trump, nije još ovladao svojom zemljom da bi mogao vladati svijetom: francuski predsjednik bi mogao postati dobar vladar – ne na način Napoleona, silom, prije Voltairea, mudrošću – pa postaje nezaobilazan sudionik u ozbiljnim razgovorima o svjetskoj politici. Temeljito filozofski obrazovan, sa svježim političkim idejama, taj bi mladac mogao biti neupitan gost za virtualnim stolom; za razliku od njega, Putina uz filozofiju veže nepromišljena izjava da je i džudo filozofija (a ne samo sport); Rus bi morao proći ozbiljan politički pretres prije nego što mu se uruči pozivnica, da ne bi i za stolom pokazivao mišiće.
S njim se ne bi potpuno znalo koliko bi se uskratom poziva dodatno kaznio strpljivi političar koji (još) podnosi da mu strana vojska dolazi na granice njegove (moćne) države, a koliko bi se pozivanjem nagradio agresivni državnik koji je, gazeći međunarodno pravo, okupirao ili odcijepio dijelove drugih zemalja. Svijet se nad njegovim postupcima u većini zgraža, jer poslije Drugog svjetskog rata nijedna država nije tako brutalno otela dio teritorija drugoj državi; za manji dio, uglavnom ljudi ili skupina autoritarnih i konzervativnih sklonosti, Putin je neokrunjeni vođa novog konzervativnog pokreta otpora protiv globalnog liberalnog poretka koji je uspostavljen padom komunizma i rušenjem “sistema iz Jalte”. Nakon 17 godina vlasti, i s perspektivom da novim redizajniranjem Ustava ostane u Kremlju dok to sam želi (za ostalo će se pobrinuti odani narod), Vladimir Putin čvrstom rukom vodi Rusiju iz iskušenja u iskušenje (u njegovoj verziji, iz pobjede u pobjedu).
Kopije njegovih brojnih portreta dosta su blaže od grubog političkoga originala, viđenog u Ukrajini i prije toga u Gruziji: u tehničkoj izvedbi obnoviteljskog projekta ruske imperijalne sile ima i nekog njegova državničkog majstorstva koje pod utjecajem filmskih vračeva (da li i plaćenika?) tipa Olivera Stonea ili Nikite Mihalkova grade junaka za budući mauzolej; slavni filmaši peglaju njegovu sliku, i s dozama simpatičnosti na račun nositelja crnoga (džudo) pojasa ili krotitelja lavova, nadoknađuju gubitke simpatija u demokratskim i liberalnim krugovima zbog očite državničke agresivnosti. Od nekadašnje intrigantne zagonetke u svijetu, Putin je sve manje rješenje, a sve više problem današnje (neuređene) svjetske politike. Dok američkoga predsjednika kontrolira pravna država, a sve otvorenije i njegova stranka, ruski predsjednik kontrolira i državu i stranku (da se o tajnim službama i policiji i ne govori, one su njegova priručna država). Nakon Jeljcinova teško podnošljiva mamurluka, Ruse opijaju Putinova snaga i moć, fizička i politička.
Platforma ‘bratske pomoći’
Kad hoće reći nešto učenije, Putin se poziva na mislioce poput Berdiajeva ili Solovjeva, da podupre svoj plan o velikoj Rusiji bez komunizma. U njegovo ograđeno intelektualno dvorište pristupa nemaju oni politički protivnici koji ne misle kao on; za njih je osigurao egzil ili psihijatrijski azil, ako ne pristaju na njegova pravila demokratske igre koja su testirana u eri diktature proletarijata: “Demokracija nije anarhija. Sve u demokraciji nije dopušteno“? O tome što je (ne)dopušteno odlučuje njegov klan koji ga prati od Sankt Peterburga, po uhodanome sistemu da policija može uhititi i 1400 demonstranata da spriječi demonstracije. U putinovskoj terminologiji to se zove demokracija suverenosti. Uspješno je, uglavnom, zaliječio stare rane koje je nanijela revolucija; stvara nove podjele u ruskome društvu na pitanjima demokracije, na tipično sektaški način: tko nije sa mnom, taj je protiv mene. Oponent Aleksej Navaljnji posljednji je živući primjer – poslije drugih koji više nisu na životu ili su se umirili – koji potvrđuje tezu o ograničenoj demokraciji (poslije ograničenoga suvereniteta).
Sam Putin nikad nije izgovorio riječ “imperij” ni bilo koju izvedenicu iz nje, što psiholozi, ne samo politički analitičari, tumače na klasični način, kao skrivanje tragova (i namjera); i bez njegova priznanja ili i zbog toga, ruski vladar 21. stoljeća ostavlja dosta drugih dokaza o tome da uspješno obnavlja imperijalnu moć Rusije: suprotno slici dotrajalog, umornog, nemotiviranog i osiromašenog vojnog i ideološkog imperija, koji se sam (s)rušio padom Berlinskoga zida, Putinova Rusija stoji čvrsto na nogama, spremna udariti svakoga tko joj stane na žulj, i u zemlji i u susjedstvu. No, svi su se imperiji dosad pokazivali kao dvosjekli mač: nije se moglo znati koga će (prvoga) probosti. Na kraju su, bez ostatka, redovito i sami stradavali, ako nisu na vrijeme znali obuzdati i kontrolirati vlastitu moć.
Nikad Vladimir Putin nije žalio za komunizmom, iako mu je djed bio Staljinov kuhar a otac željezničar uvjereni partijac i ratnik u borbi protiv nacizma: za njega je to bila “opasna povijest” koju nije trebalo oponašati; vjerojatno je tako iz njega progovaralo i iskustvo agenta KGB-a koji je pad željezne zavjese doživio u Dresdenu, gdje se na mjestu događaja mogao uvjeriti zašto je sistem morao pasti. Ali, zato je ostao oprezno sentimentalan prema sovjetskoj prošlosti. “Oni koji ne žale rušenje SSSR-a nemaju srca. Oni koji žele obnoviti identičnu državu nemaju glavu”! Kako voditi zemlju koja želi zaboraviti komunizam, a pamtiti Sovjetski Savez, koji “nije bio zemlja nego koncept“, i afirmirati Rusiju “kao novo ime jedne ideje“? Ako je u početku pazio da sa sovjetskim iskustvom ne uvodi slona u svoj staklenik, kako je bildao svoju politiku i kako su se mijenjale okolnosti, Putin otkriva i srce i glavu. Prvi put iznenadio je izjavom da je pad SSSR-a bio “najveća geopolitička katastrofa stoljeća“! Drugi put nije nikoga iznenadio kad se još eksplicitnije izrazio o sovjetskoj prošlosti: “Ono što je izgledalo nevjerojatno, postalo je, nažalost, realnost: SSSR se dezintegrirao“! Rekao je to slaveći pripajanje Krima Rusiji. Putinovo “nažalost“ nije, nažalost, govornički lapsus: i prije krimske euforije, kad je u mirnijoj atmosferi oplakivao “najveću geopolitičku katastrofu“, ruski je predsjednik navodio 25 milijuna Rusa, koji su raspadom SSSR-a ostali “izvan domovine“. Daje li njima nadu kad u Krimu kaže: “Tko je zamišljao da će ruski predsjednik dolaziti vojskom u pomoć nekim svojim građanima“! U državama u ruskome susjedstvu, gdje žive Rusi, to izaziva strah. Je li anschluss s Krimom postao nova platforma “bratske pomoći“, s kakvom je i ovaj tjedan došao u odcijepljene gruzijske pokrajine; bez vojske, ovaj put, jer je vojska odradila svoje 2008. godine.
Legende o hrabrosti i sreći
Rođen u gradu koji zovu “ruskim vratima prema Europi“ i “prijestolnicom ruske kulture“ (i inteligencije), Putin je iz Sankt Peterburga ušao u politiku s diplomom pravnika, ali ne s aureolom političkoga intelektualca, sasvim u skladu s ruskom revolucionarnom tradicijom (od koje se, inače, odvojio). Intelektualniji je od američkoga predsjednika Trumpa, s kojim dijeli koncepciju predsjednika nadčovjeka (iako, vjerojatno, nijedan nije čitao Nietzchea), ali je daleko od intelektualnosti jednoga Macrona; zabilježeno je da se dobro držao kad ga je francuski predsjednik nedavno uveo u “Dvoranu bitaka“ u Versaillesu, da ga impresionira dugom ratničkom prošlošću svoje zemlje, od Clovisa do Napoleona. Ruski se predsjednik nije dao zbuniti, na francuske pobjede odgovarao je pobjedama Rusije, veličini Napoleona suprotstavio je Petra Velikoga, ruskog reformatora i proeuropskoga vladara. Javno, Petra Velikog navodi kao uzor, kad treba dokazivati da se Rusijom ne može upravljati na drukčiji način nego što je on vladao, Fjodora Dostojevskoga kao mistika i lučonošu ruskoga pravoslavlja, a jednoga nerusa, Immanuela Kanta, kao intelektualnog preteču duhovnog i političkog prosvjetiteljstva, moralnosti i otvorenosti.
No, od svojih inspiratora uzima (samo) ono što mu treba za njegovu politiku: od Petra Velikog sustav vladanja, ne i njegovo povjerenje u Europu, od Dostojevskoga njegovu odanost vjeri (“Kad bi se i dokazalo da Krist nije istina, ja bih vjerovao u Krista, a ne u istinu“!), ne i njegovo povjerenje u zapadne vrijednosti, a od njemačkoga mislioca Kanta samo činjenicu da je sav život proveo u Konigsbergu, prijestolnici istočne Pruske, današnjem Kaliningradu, najzapadnijoj izdvojenoj točki Rusije u Europi.
Putinu su povijesne, kulturne i civilizacijske (na njih se najviše poziva, kad brani mjesto Rusije u Europi) okolnosti činjenice važne da opravdaju njegove političke planove o jakoj Rusiji i metode prosvijećenog apsolutizma s kojima Rusija stoljećima živi. Nije razvidno kako će dalje jačati Rusiju, dok drastično slabi njezina ekonomska moć, zbog zapadnih sankcija? Vjerojatno bi europske zemlje pristale na odnos “srdačnih protivnika“ (E. Macron), ali ne tako da vragu prodaju dušu priznavanjem svršenoga čina s Krimom, da Amerika ne misli i na svoga predsjednika kad zaoštrava odnos s Rusijom. Objektivno, Putin nema ozbiljnijih izgleda da u Aziji nadoknadi sve ono što gubi u Europi: ujediniteljski potencijali, i potrebe za ujedinjenjem, na tom su kontinentu bitno manji, ondje se Kina boji Indije, obje se države boje Japana, a sve zajedno Rusije, da bi žurile u maglovitu euroazijsku poligamiju, ili u neki novi s(o)vjetski harem. Prije će u Aziji svatko ići za sebe, nego svi zajedno, barem u nekom sagledivom vremenu.
U putinovskoj koncepciji vlasti, nije nužna podjela da bi se lakše vladalo. To je bilo važnije u starom Rimu nego u današnjoj Rusiji koja se i dalje okuplja oko jednoga vođe: kult (s)ličnosti zato je neizbježiv u toj velikoj zemlji. Njemu nije dovoljna aktivna polovica, njemu treba šutljiva većina koju može kontrolirati i manjina koja ga ne može ugroziti. Od Jeljcina je Putin preuzeo izmučenu zemlju, podijeljenu između nostalgije za sovjetizmom i antikomunizma koji je Gorbačovu na prvim izborima pokazao da ga je odbacio onoga trena kad se njegov rival, gradonačelnik Moskve, popeo na tenk i, umjesto njega, slomio pobunjene (komunističke) generale; stvari bi dalje bile jasne, Jeljcinu budućnost, Gorbačovu prošlost, da se prvi ruski predsjednik nije toliko zapetljao u nekim nepolitičkim ljudskim slabostima da je morao prenijeti vlast na mladoga i malo poznatog pulena prije nego što su to obojica mislili. Putin je naciju dizao iz jeljcinovskoga mamurluka, liječio je od depresije i opijao dobro doziranom kombinacijom oživljene velikoruske politike i probuđenog pravoslavlja. Putinisti dokazuju uvjerljivo da je ruski predsjednik izveo dvije transplantacije na tijelu nove Rusije: prvo je vratio pravoslavlje, kao duhovnu hranu i moralnu branu i zaokružio “konzervativnu revoluciju“ povratkom tradicije, obitelji, vjere i domovine; potom je formirao novu državnu vlast, s odanim kadrovima iz vojske i policije, dao državi vanjske simbole, zastavu, himnu i grb, da se Rusi mogu osjećati ponosnije, nakon gubitka stare domovine (koju svi nisu osjećali svojom). Kako tvrdi njegov biograf Michel Eltchaninov, sadašnji ruski predsjednik “inkarnira revanš onih koji nisu podnijeli raspad SSSR-a i demokratsku metamorfozu Rusije“. Njegov idealizam i cinizam usporediv je s likom Dimitrija Karamazova, omiljena Putinova pisca, iz Sankt Peterburga, kao i on. Dok je bio u gradskoj vlasti u nekadašnjoj carskoj prijestolnici, Putin je na zidu držao portret Petra Velikoga; kad se preselio u Kremlj, dovoljan mu je njegov vlastiti (predsjednički) portret. Rusijom ne mogu vladati dva čovjeka; dovoljan je jedan.
Znakovito je da Vladimir Putin, osim što ne čita novine, ne koristi internet i ne podnosi “homoseksualnu propagandu“; to je dio njegove konzervativne prtljage (koja ga povezuje s desničarskim pokretima u Europi). O njegovoj hrabrosti napisane su legende, isto kao i o njegovoj sreći; pet je puta, navodno, izbjegao atentat, a da se nije uplašio: “Kome je suđeno da ga objese, taj se sigurno neće utopiti“. Čini se da ga inspirira i nekadašnji britanski političar Winston Churchill da politiku shvati kao utrku s preponama (a ne samo kao borbu s lavovima). “Politika je uzbudljiva i opasna kao rat; u ratu se može poginuti samo jednom, u politici nekoliko puta“. Sudeći po tome, Vladimir Putin ima još nekoliko života: u politici još nijednom nije “poginuo“.
Putin je problem jedino za islužene kvazipolitičare poput Mirka Galića koji bi prodali svoju majku za položaj i novac. Za sve druge je rješenje.