Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Naš poznati znanstvenik otkriva detalje karijere u Americi: Mislio sam da ću se već nakon prve godine vratiti

Rođen 1974. u Zagrebu, Soljačić je nakon završenog MIOC-a upisao prestižni Massachusetts Institute of Technology (MIT), sveučilište koje se već godinama nalazi na samom vrhu najboljih i koje je svijetu dalo gotovo 80 nobelovaca
11. travnja 2021. u 15:39 23 komentara 9692 prikaza
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Životnu priču znanstvenika Marina Soljačića teško se može opisati epitetom ili dvama jer reći samo da je impresivna ili jedinstvena jednostavno nije dovoljno. No sigurno je da će, kad se za nekog već u tridesetima počne govoriti da je “novi Tesla”, njegova priča malo koga ostaviti ravnodušnim. Rođen 1974. u Zagrebu, Soljačić je nakon završenog MIOC-a upisao prestižni Massachusetts Institute of Technology (MIT), sveučilište koje se već godinama nalazi na samom vrhu najboljih i koje je svijetu dalo gotovo 80 nobelovaca. Fiziku i elektrotehniku diplomirao je 1996., dvije godine kasnije magistrirao je na Sveučilištu Princeton gdje je 2000. i doktorirao. Prepoznat kao izniman talent za fiziku, Marin Soljačić je potom zaposlen na MIT-u gdje i danas radi kao redovni profesor fizike.

Dan nakon potresa u Petrinji i okolnim selima VEČERNJAKOVA EKSKLUZIVNA KONFERENCIJA Da se i za sto godina zna kako su mijenjali svijet...

Kada je riječ o njegovim istraživanjima, u Hrvatskoj je najpoznatije ono u području bežičnog prijenosa energije po kojem je postao poznat 2007. kada je i The New York Times njegov koncept uvrstio među 70 izvanrednih i genijalnih ideja u toj godini. No Soljačićev je interes puno širi pa je tako autor više od 200 znanstvenih radova, objavljivao je u najuglednijim znanstvenim časopisima te držao nastupna predavanja diljem svijeta. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, među kojima se izdvaja stipendija zaklade MacArthur, poznata i kao nagrada za genijalce u iznosu od 500 tisuća dolara.

Svi ovi uspjesi objašnjavaju zašto su vas prozvali novim Teslom, ali da vidimo odmah na početku ima li zapravo sličnosti. Što vi kažete na to?

Ma to je jako laskavo, bez sumnje, ali i malo pretjerano. Uostalom, ja gledam na to da sam ja Marin, a ne Nikola Tesla (smijeh).

Kako počinje vaša priča? Postoji li neka anegdota o tome kako ste odmalena htjeli biti znanstvenik ili se vaša ljubav prema znanosti s vremenom razvila?

Sada kada razmišljam o tome, mogu reći da se kod mene taj interes uistinu dosta rano definirao. Većina ljudi ne otkrije tako rano što ih zanima, ali ja sam još na početku osnovne škole maštao o nekakvim izumima i crtao sam svemirske brodove kojima ćemo letjeti na druge planete. Nije to, naravno, imalo baš puno smisla, ali to je bio neki moj početak. Kasnije, kada sam počeo slušati fiziku u sedmom i osmom razredu, shvatio sam da je to ono što me zanima. Uvijek sam, naime, jako volio matematiku i zanimala su me računala, ali kod fizike me posebno privuklo to što omogućuje toliko raznih primjena, a s druge strane uključuje korištenje kompjutora i matematike. Shvatio sam da, kada otkriješ nešto novo u fizici, to često može dovesti do jako zanimljivih novih primjena. To je ono nešto što me počelo privlačiti još tada i ostalo je isto sve do danas.

Taj interes vas je doveo sve do MIT-a gdje danas radite kao profesor. Kakvo je iskustvo rada na jednom takvom prestižnom sveučilištu?

Odlično je raditi ovdje. Kao prvo, sviđa mi se to što sam okružen ekstremno talentiranim i motiviranim studentima te suradnicima. To je jedna od glavnih snaga i prednosti MIT-a. S druge strane, uvjeti za rad u smislu opreme su uistinu odlični te imamo ogromnu količinu neovisnosti. Nitko nas ne kontrolira i nitko nam ne govori što da radimo.

MEGATREND POSLOVNA RJEŠENJA Umjetna inteligencija za asistenciju prirodnoj

Kako vam je uopće pala na pamet ideja da odete studirati na MIT, i to početkom 90-ih, kada odlazak na studij u inozemstvo nije bio toliko čest?

Ideja se javila neposredno prije zadnje godine mog školovanja u MIOC-u. Jedan godinu dana stariji kolega rekao mi je da on planira studirati na MIT-u i to me odmah zaintrigiralo. Nisam, naime, do tada uopće mislio da je to moguće jer sam znao da je školarina jako skupa. U Hrvatskoj je onda bila jako loša ekonomska situacija i to je bilo nemoguće financirati. No onda sam saznao da je moguće, ako budeš primljen na MIT, dobiti punu stipendiju. Zvučalo je kao nešto što se isplati probati i odlučio sam se prijaviti. U ožujku 1992. godine javili su mi da sam primljen i da će svi troškovi uistinu biti podmireni, uključujući smještaj i hranu.

Koliko je drugačiji hrvatski obrazovni sustav iz kojeg ste otišli od američkog koji vas je tada primio?

S obzirom na to da nikada nisam studirao u Zagrebu, nisam potpuno upućen u to kako hrvatski visokoškolski sustav funkcionira, ali imam dosta kolega u Hrvatskoj, a i roditelji su mi bili profesori na fakultetu tako da mogu generalno usporediti i sumirati neke glavne razlike. Za početak, predmeti na fakultetima u Americi su sličnije koncipirani predmetima u srednjim školama u Hrvatskoj. To znači da se više puta tijekom semestra pišu ispiti, a ne samo na kraju. Studente se redovito provjerava, što većini odgovara i na taj način ih većina lakše savlada gradivo. Uz to, profesori na fakultetima kao što su MIT i Harvard prilično su pristupačni studentima jer rade s njima u manjim grupama. Ja, primjerice, imam predavanje sa svega 15-ak studenata, pristup je dosta individualan i mogu se posvetiti odgovaranju na njihova pitanja. Također, na MIT-u jako puno studenata, njih više od 90 posto, ima priliku biti uključeno u znanstvena istraživanja. To je dobro jer su jako talentirani, motivirani i marljivi te često postižu odlične rezultate. U konačnici, mogu reći da se u američkom obrazovnom sustavu sluša jako puno općih predmeta što je jako važno, jer je jedan od glavnih ciljeva obrazovanja ne samo da se nauči studente gradivo, nego da ih se također obuči da samostalno skupljaju nova znanja jednom kada završe fakultet. Danas društvo i znanost jako brzo napreduju tako da će valjda 50 posto onoga što ih danas naučimo za desetak godina već biti zastarjelo. Ako studente ne naučimo kako da se kasnije u stvarnom svijetu sami obrazuju i napreduju, neće biti pripremljeni za današnje uvjete rada i života.

Osim predavanja studentima, vaš rad na MIT-u orijentiran je na znanstvena istraživanja te publiciranje znanstvenih radova. Kako balansirate između toga?

MIT je, kao i većina vodećih američkih fakulteta, zapravo takozvani „istraživački fakultet“. To znači da ja predajem studentima, ali na to odlazi jako mali dio mog sveukupnog radnog vremena, manje od 15 posto. Jako puno mog rada je, naime, usmjereno na istraživanja. Naravno, na taj način i obrazujemo studente, radeći na istraživanjima s nama, oni dobiju jako puno znanja kako bi se jednog dana i sami bavili znanošću na nekom fakultetu, istraživačkoj ustanovi ili u industriji.

Video: Pogledajte konferenciju Hrvati koji danas mijenjaju svijet

Tko su profesori koji su vas oblikovali kao mladog znanstvenika i koji su vas usmjerili na vašem profesionalnom putu?

Čini mi se da, što je osoba mlađa, to veći utjecaj na nju profesori imaju. Tako da bih rekao da su neki od mojih profesora još u osnovnoj i srednjoj školi bili izuzetno važni za moj budući profesionalni rast. Ne samo zato što su me naučili osnove onoga što danas radim, nego zato što su me motivirali i zainteresirali za znanost. Potom mi je, kada sam došao na MIT, jedan od mojih predavača na prvoj godini rekao da sam izuzetno talentiran što mi je u tom trenutku jako puno značilo s obzirom na to da je prva godina bila emocionalno jako teška. Bio sam daleko od kuće s jako ograničenim mogućnostima komunikacije u potpuno novom sistemu, tako da mi je to početno ohrabrenje bilo jako važno iako mi je na fakultetu išlo jako dobro.

Jako su mi važni bili profesori Alan Guth i Lisa Randall s kojima sam radio svoja prva istraživanja, i to iz područja kozmologije, na temu nastanka svemira. Kasnije sam na Princetonu radio magisterij s profesorom Frankom Wilczekom (koji je 2004. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku), a onda sam doktorirao pod mentorstvom prof. Mordechaija Segeva. Također, kasnije sam na poslijedoktorskom studiju surađivao s profesorom Johnom Joannopoulosom. To su sve znanstvenici koji su imali velik utjecaj na mene jer sam s njima najbliže surađivao.

Marin Soljačić | Autor : Privatni album Foto: Privatni album

Na što su danas usmjerena vaša istraživanja i čime se trenutačno bavite?

Većina mog istraživačkog rada ovih dana je u polju nanofotonike te primjeni umjetne inteligencije na znanost. Nanofotonika je potpolje nanotehnologije koje se bavi svjetlošću, odnosno fotonima, a primjene nanofotonike koje bi bile najbliže ljudima i njihovoj svakodnevici povezane su s različitim monitorima, optičkim kabelima, laserima, rendgenskim zrakama, mikrovalovima, Wi-Fi-jem… Što se tiče umjetne inteligencije, ona se u zadnjih pet do deset godina jako brzo razvijala te je omogućila puno fascinantnih primjena. Primjerice, tu su automobili koji sami voze, sustavi za prepoznavanja ljudskog lica… Ono što mene posebno zanima jest primjena umjetne inteligencije u znanosti, a posebice u fizici i nanofotonici. Umjetna inteligencija, naime, može biti jako korisna u znanosti, da bi se bolje provodila istraživanja, ali u većini slučajeva se postojeći oblici umjetne inteligencije ne mogu direktno primijeniti na znanost, nego se trebaju modificirati ili je čak potrebno razviti nove oblike umjetne inteligencije.

U svojim istraživanjima, dakle, povezujete fiziku i umjetnu inteligenciju?

Da, fizika i matematika mogu nam poslužiti da bolje razumijemo razne kompleksne sustave. Koriste se za bolje razumijevanje biologije, kemije, ekonomije… te se također mogu koristiti i za bolje razumijevanje umjetne inteligencije koja je do sada imala neke fenomenalne rezultate, ali je problem što ljudi u mnogo slučajeva ne razumiju točno kako ona radi i kako postiže to sto postiže.

Zašto je važno razumjeti te procese?

Nekoliko je razloga zašto je važno razumjeti umjetnu inteligenciju. Za početak, ljudi se neće osjećati ugodno ni sigurno koristiti je ako ne razumiju kako funkcionira. To nije toliko važno ako igrate šah s umjetnom inteligencijom pa ona povuče neki čudni potez jer to nije toliko strašno. Ali ako umjetna inteligencija vozi automobil i onda se iz nekog nepoznatog razloga zabije u zid, onda je to jako strašno. Ne samo zato što je to katastrofa sama po sebi, nego zato što ne znate kako se to dogodilo, zašto se to dogodilo i kada će se dogoditi opet. Zato je jako važno da se razumije umjetna inteligencija, da bismo mogli imati povjerenja u nju. Također, ako to postignemo, ako uspijemo shvatiti kako i zašto nešto funkcionira, onda u većini slučajeva to omogućuje da taj sustav i unaprijedimo, odnosno da ga učinimo ne samo sigurnijim nego i boljim.

NOVO NORMALNO 2021. bi mogla postati godina u kojoj će ovladati umjetna inteligencija: Što znamo o tome?

Znanstvenici su još prije nekoliko desetljeća pokušavali predvidjeti razvoj umjetne inteligencije i pritom su mnogi mislili da će ona do sada biti na puno višem stupnju nego što jest. Što vi mislite, razvija li se umjetna inteligencija brže ili sporije od očekivanog?

Točno je da je bilo onih koji su mislili da će do danas taj razvoj doći puno dalje, ali je isto tako bilo onih koji su mislili da umjetna inteligencija neće biti ni blizu onome gdje je danas. To je zato što je jako teško predvidjeti razvoj umjetne inteligencije, a dio razloga leži u tome što ni približno ne razumijemo inteligenciju samu po sebi. Znanost ne razumije ni blizu dovoljno dobro ljudsku inteligenciju, kako funkcionira, niti što je točno. I zbog toga nam je jako teško predvidjeti brzinu razvoja umjetne inteligencije. Stoga čak i ako danas pitate eksperte iz tog područja, kada ćemo imati umjetnu inteligenciju koja će biti jednaka ili bolja od ljudske, dobit će se velika lepeza odgovora, od 10 i 20, preko 40 do više od 100 godina.

A što vi mislite, kada je to realno očekivati?

Ja bih rekao da je šansa za to da će se dogoditi da umjetna inteligencija postigne nivo koji će u većini ili gotovo svim mogućnostima biti bolji ili jednak ljudskoj inteligenciji dok sam ja živ otprilike 50 posto.

Dakle, možemo očekivati pomake?

Mislim da će pomaci biti ogromni i da će umjetna inteligencija omogućiti velike napretke u puno polja ljudskog djelovanja. Teško je predvidjeti hoće li baš u svim granama postići razinu ljudske inteligencije, a to je nešto što zovemo umjetna opća inteligencija. Teško je reći hoće li doći do toga u idućih 40-ak godina, ali nema sumnje da će napredak biti ogroman.

Marin Soljačić | Autor : Privatni album Foto: Privatni album

Promišljate li vi kao fizičar koji se bavi umjetnom inteligencijom o posljedicama razvoja umjetne inteligencije na društvene strukture? Što ako umjetna inteligencija zamijeni čovjeka u nekim segmentima?

Mislim da će se definitivno dogoditi to da će zbog razvoja umjetne inteligencije neke grane ljudskog djelovanja biti zamijenjene. To se uvijek događalo s razvojem tehnologije. Prije 100 godina se 80 do 90 posto ljudi bavilo agrikulturom, a danas je to svega nekoliko posto. No to ne znači da je tih 90 posto ljudi postalo nezaposleno. Danas je, ukupno gledajući, zaposleno možda čak i više ljudi nego prije sto godina i to zato što su se ljudi preorijentirali na druge vrste poslova.

Osim nanofotonici i umjetnoj inteligenciji, dio ste svog rada posvetili bežičnom prijenosu energije. Iako ste na tome radili prije više od desetljeća, ima li napretka i u tom području?

To je samo jedna od stvari kojima sam se bavio, a koja je privukla najviše pažnje, posebice u Hrvatskoj. Rekao bih da je to djelomično zato što je taj moj rad vjerojatno najlakše objasniti, zašto je koristan i kako uopće radi. Taj dio istraživanja je sada prebačen u kompaniju WiTricity koja je osnovana kako bi se bavila daljnjim razvojem te tehnologije i njezinom potencijalnom komercijalizacijom. Orijentirana je momentalno prvenstveno na bežično punjenje električnih i hibridnih automobila.

Koliko je važna primjena znanosti odnosno potencijalna komercijalizacija nekog znanstvenog otkrića?

Tu je teško generalizirati jer ima nekih grana znanosti koje ne vode ni blizu toliko direktno primjeni. Primjerice, astronomska otkrića možda nisu toliko primjenjiva, ali su važna zato što nas zanima kako funkcionira svemir. Osim toga, možda će jednog dana i imati primjenu, kada ćemo letjeti između zvijezda. Tako da smatram da će većina znanstvenih radova koja otkrije nešto uistinu fundamentalno novo i bitno, prije ili kasnije biti korisna za opće stanovništvo, bilo to za 10, 20, 50, 100 ili više godina.

Koliko je često da u sam taj proces potencijalne komercijalizacije budu uključeni znanstvenici kao poduzetnici? Je li važno to povezivanje poduzetništva i znanosti?

Dvije su varijante i jedna je da se uistinu znanstvenici koji dođu do nekog otkrića sami dalje angažiraju da dođe do komercijalizacije. S druge strane, oni mogu napisati znanstveni rad koji postane javno dostupan, onda ga pročita neki inženjer i zaključi da bi mogao biti koristan i da bi na temelju njega mogao izumiti nešto, primjerice bolji monitor. Kada on izumi taj bolji monitor, onda to primijeti industrija pa krene u masovnu proizvodnju i prodaju. To je običajan proces koji dobro funkcionira tako da se postavlja pitanja je li nužno da se znanstvenici bave direktno komercijalizacijom. Ja osobno to volim, uvijek me privlačilo i zanimalo to da se, ako već otkrijem nešto što može biti primjenjivo, angažiram da to bude i komercijalizirano. To radim zato što to volim, ali i zato što vjerujem da osobni angažman znanstvenika uistinu često može ubrzati proces primjene nekog otkrića. To je nešto što MIT jako podržava te imamo jako puno mehanizama i inicijativa koji pokušavaju cijeli taj proces transfera znanosti u industriju učiniti što brzim i efikasnijim.

He Huaihong POZNATI KINESKI ETIČAR 'Umjetna inteligencija imat će moć uništavanja ljudi, ali ne i emocije kao čovjek'

Vi ste i sami sudjelovali u osnivanju nekoliko tvrtki?

Da, WiTricity se bavi bežičnim prijenosom energije, Lightelligence se bavi neuralnim mrežama, a Lux Labs je orijentiran na nove materijale, primarno za monitore.

Kada nakon gotovo 30 godina sumirate sve svoje uspjehe i postignuća na MIT-u, možete li reći je li bio dobar potez okuražiti se i otići studirati tamo?

Dva su odgovora na to pitanje. U poslovnom je smislu ispalo jako dobro i uistinu, bez neke lažne skromnosti, mislim da sam daleko dogurao. Ali naravno da je, posebice u početku, bilo emocionalno jako teško biti daleko od obitelji, prijatelja i Hrvatske. To je neka osobna cijena i teško je odvagnuti je li isplativa.

Koliko se bilo teško s nepunih 18 godina odlučiti na tako velik korak studiranja na drugom kontinentu?

Bilo je to jako teško: tada je to bilo prilično neuobičajeno. Ja nikad prije nisam ni bio u SAD-u. Bio sam mlad i, iskreno, bilo me jako strah, kao i moje roditelje. Kada sam dobio tu uistinu odličnu ponudu, znao sam da je moram prihvatiti, ali tješio sam se kako se uvijek mogu vratiti i studirati kao većina mojih prijatelja na PMF-u ili ETF-u, odnosno današnjem FER-u. Znao sam da ću u najgorem slučaju izgubiti jednu godinu; ne bi to bio kraj svijeta.

Zagreb: Dodjela nagrade Marin Soljačić najboljim učenicima za izniman uspjeh na državnoj maturi | Autor : Igor Soban/PIXSELL Foto: Igor Soban/PIXSELL Zagreb: Dodjela nagrade Marin Soljačić najboljim učenicima za izniman uspjeh na državnoj maturi 31.07.2018., Zagreb - Dodjela nagrade Marin Soljacic najboljim ucenicima za izniman uspjeh na drzavnoj maturi. Iva Madunic dobitnica nagrade Marin Soljacic. Iva Madunic,Marin Soljacic. Photo: Igor Soban/PIXSELL

Ispalo je puno dulje od jedne godine, jeste li se ikada mislili vratiti?

Kao što sam rekao, ja sam mislio da ću se možda već nakon prve godine vratiti. No nekako je prošla ta prva godina, pa druga, a onda već i četiri. U to vrijeme sam razmišljao o doktoratu u Europi i iako sam dobio odlične ponude na Cambridgeu i Oxfordu. No u tom sam trenutku zaključio da je bolje još neko vrijeme provesti u SAD-u. Potom sam nakon doktorata opet razmišljao o povratku. Ne bih rekao da sam zapravo ikad donio definitivnu odluku o odlasku u jednom ili drugom smjeru (smijeh).

Koliko ste i dalje povezani s Hrvatskom?

Imam obitelj i prijatelje u Hrvatskoj tako da me puno stvari emocionalno veže uz Hrvatsku.

Jeste li zato 2015. godine osnovali “Nagradu Soljačić” u iznosu od 5000 dolara koja se dodjeljuje maturantima koji najbolje riješe državnu maturu iz matematike i fizike?

Kad god imam priliku da na neki način pomognem Hrvatskoj, trudim se da to i učinim. Mislim da je svatko od nas dužan napraviti tako nešto kao zahvalu za sve što nam je Hrvatska dala. Kao što je Kennedy rekao – “ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, već se zapitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju”. Uostalom, puno je ljudi, primjerice branitelja, dalo za Hrvatsku i puno više od mene.

Surađujete li još na neki način sa znanstvenicima i studentima iz Hrvatske?

Profesor Hrvoje Buljan s PMF-a mi je jako blizak i odličan suradnik, s njime sam radio na dosta znanstvenih radova. Također, dosta je njegovih doktoranda, a koji su svi bili odlični, došlo kod mene na MIT na određeno vrijeme.

Većinom iz dva sektora Ovo su hrvatske kompanije budućnosti: Tko je spreman za 4. industrijsku revoluciju

Imaju li današnji studenti ipak veće mogućnosti studiranja u inozemstvu, odnosno je li im lakše to postići nego što je bilo vama?

Situacija se drastično promijenila u zadnjih 30 godina. Cijeli svijet puno je povezaniji što se tiče informacija. Ja sam morao, da bih uopće doznao neke osnove o MIT-u i kako se prijaviti na studij, u knjižnicama iščitavati knjige i tražiti informacije kojih nije bilo baš puno. E-mail je onda već postojao, ali jako ga je malo ljudi koristilo, a telefon je bio užasno skup. Tako da je komunikacija bila zbilja ograničena i dok sam se pripremao za odlazak i jednom kada sam otišao u SAD. Nije bilo ni približno ovome kako mi danas pričamo videopozivom, svijet je uistinu postao danas puno manji u informacijskom smislu. Tako da se sigurno srednjoškolcima lakše informirati o američkim studijima, ali što se tiče financija, mislim da je situacija ostala poprilično slična i da je to još uvijek glavna prepreka za studiranje u Americi. Školarine za većinu američkih fakulteta su jako skupe, čak i za prosječnog Amerikanca, a pogotovo za Hrvata, a samo najbolji fakulteti daju stipendije. U tom smislu je možda tek malo lakše jer je financijska situacija u Hrvatskoj ipak puno bolja nego početkom 90-ih. U to doba je prosječna plaća iznosila svega koju tisuću dolara godišnje. Ali bih istaknuo da je danas puno lakše mladim ljudima iz Hrvatske otići studirati u Europu. Studij je daleko jeftiniji, često i besplatan. Kad sam ja odlazio u MIT, čak je studiranje u Europi bilo financijski nezamislivo za većinu.

Dolazite li u Hrvatsku redovito?

Da, dolazio sam obično dva puta godišnje, no sada me pandemija spriječila. Zadnji put bio sam u siječnju 2020. godine kada smo u jednom restoranu komentirali kako se u Kini događa nešto čudno i pitali smo se hoće li taj virus doći i do nas.

Je li i kako je pandemija koronavirusa utjecala na znanost?

Rad nam se promijenio utoliko što većinu vremena komuniciramo putem nekih online platformi, što ima svojih mana, ali i prednosti. I prije smo ih koristili, ali sada kada su nam alati za komuniciranje na daljinu postali puno prirodniji, možemo lakše surađivati s ljudima bez obzira na to gdje se u svijetu nalaze. Mogli smo to i do sada, ali sada je svima to puno prihvatljivije. Druga prednost je promjena radnih uvjeta. Kada ste svaki dan na MIT-u, to vas potiče na stalni rad i produktivnost, ali ponekad je korisno stati i duboko razmisliti uz manje distrakcija. Ima primjera iz povijesti kada su ljudi, primjerice, u zatvoru napravili neka važna djela. Za određene projekte je važan mir, da se opustiš bez pritisaka i budeš kreativan. Tako da, čak i ako kvantiteta radova opadne u ovo COVID vrijeme, čini mi se da bi kvaliteta mogla i porasti, ali tek ćemo za godinu-dvije vidjeti koji je točno bio utjecaj pandemije na znanost.

Marin Soljačić | Autor : Privatni album Foto: Privatni album

Kako funkcionira svakodnevni život u Bostonu gdje vi živite što se tiče pandemije?

U Bostonu, u odnosu na mnoge druge dijelove Amerike, situacija nije bila toliko teška i većinu vremena je bila poprilično kontrolirana, a mjere kontinuirane. I u Massachusettsu je puno ljudi umrlo i situacija je bila dosta loša na početku, no nije bilo situacija da jedan dan svi možemo raditi što želimo, a drugi dan da je uveden opći lockdown. Od početka svi nosimo maske u trgovinama, restorani nisu radili prvih mjesec dana, ali onda su se otvorili s ograničenim kapacitetima… Ljudi se prilično dobro drže ograničenja i čini mi se da su dosta oprezni. Čak i ako su restorani otvoreni, jako malo ljudi sjedi tamo.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Provodim vrijeme s obitelji i prijateljima. Trudim se redovito vježbati, idem u šetnju svaki dan, ponekad trčim. Ono što je drugačije zbog pandemije jest da puno manje putujem. Praktički se nisam udaljio od Bostona u zadnjih godinu dana.

Koliko se život u SAD-u promijenio u zadnjih 30 godina, neovisno o pandemiji?

Mislim da se cijeli svijet jako promijenio u zadnjih 30 godina. Baš sam nedavno raspravljao sa sinom o toj temi. Rekao sam mu koliko se toga promijenilo od kada sam ja bio klinac, pričao sam mu o komunizmu i kako se raspao, kako nije bilo računala… Onda sam zaključio kako se u njegovo doba nije ni približno toliko toga promijenilo, no on me razuvjerio. Facebook, Netflix, Skype, umjetna inteligencija… Kada malo bolje pogledamo, možda se svijet u zadnjih 20 godina promijenio čak i više nego ikada prije. Kao što to bude slučaj sa svakom novom tehnologijom, društvene mreže su donijele puno toga dobroga, ali i lošega. Štoviše, mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju za demokraciju i mislim da je najvažnije biti svjestan tih opasnosti i staviti ih pod kontrolu, a nisam baš siguran da je nama to zasad pošlo za rukom kada je riječ o društvenim mrežama. Što se tiče SAD-a, zadnje četiri godine bile su dosta teške, a posebice ova zadnja godina.

Lipik: Prvi Edukacijski centar umjetne inteligencije u Hrvatskoj započeo s radom Počela obuka U Lipiku otvoren prvi edukacijski centar umjetne inteligencije u Hrvatskoj

Zadnjih se godina mijenja situacija u međunarodnim odnosima, kako globalna utrka među zemljama utječe na znanost?

Kratak je odgovor da se bojim kako će odnosi između SAD-a i Kine imati itekako utjecaja. Amerika je puno manje zabrinuta zbog Rusije nego zbog Kine jer ne smatra Rusiju tako velikim izazovom. Naravno, mi smo išli i ići ćemo na konferencije u Kinu, surađujemo, ali trend nije pozitivan. Važno je, naime, da znanost bude javna i svima dostupna. Uvijek postoji ta neka konstruktivna kompeticija, svaka zemlja trudi se biti što bolja u znanosti i to je dobro za znanost sve dok se informacije ne skrivaju. Prijenos tehnologije i oružja uvijek je ograničen, ali znanja nije. No u nekom trenu među političarima se javljaju ideje da bi možda trebalo onemogućiti prijenos znanja i to je jako loše, ali je i praktički neizvedivo.

Odnos Amerike i Kine brine me posebice zbog globalnih problema kao što su pandemija i globalno zatopljenje. To su problemi koji će se puno bolje riješiti ako budemo surađivali nego ako se svijet podijeli na dvije ili više strana koje slabo ili uopće ne komuniciraju. Tu se postavlja i pitanje razvoja umjetne inteligencije koja će vjerojatno biti najmoćnija tehnologija koju smo ikada napravili. Kao takva donijet će puno toga dobroga, ali se kao i svaka moćna tehnologija može koristiti i za negativne stvari. Bilo bi dobro da cijeli svijet surađuje po tom pitanju.

Cijeni li se znanost kao takva dovoljno u svijetu i ulaže li se dovoljno?

Ja čvrsto vjerujem da je ulaganje u mlade ljude ono što je najvažnije i najisplativije. Mladi ljudi su doslovno budućnost i stoga mislim da se u njih uvijek može ulagati još i više, i to vrijedi za sve zemlje.

Tatjana Jurić
skrenula pozornost
Tatjana Jurić progovorila o teškoj bolesti: 'Ponekad se čini da nikada neće proći i da si prepušten sam sebi'
Električni automobili
NOVA ERA
Jeste li spremni za vožnju prema električnoj budućnosti
  • Deleted user:

    On je super

  • Avatar nisam_robot
    nisam_robot:

    Ovakvi uspjesni i inteligentni ljudi me uvjek prave ponosnim da pripadaju mome rodu. A tipcno za one kondicionirane u bivsoj drzavi je da se rugaju bezglavo svemu i svacemu, da to kao eto nije nista, niti bezzicni prijenos energije, niti ... prikaži još!i priznanja na elitnim sveucilistima. Rugali se Rimcu, rugali se predsjednici KGK, rugali se Repki, ragali se uspjesnim turistickim sezonama... nista njima u nas ne valja. Blatogradska skola ruganja i zavisti, negativna selekcija bivseg sistema.

  • @bserver:

    Predugoooo