U novoj epizodi emisije Svijet plus koju vodi novinarka Dea Redžić gostuje vojno-sigurnosni analitičar Marinko Ogorec, profesor Veleučilišta u Velikoj Gorici i Sveučilišta Libertas. Razgovaralo se o preslagivanju međunarodnih odnosa, ratovima koji se paralelno odvijaju u svijetu, od Ukrajine do Bliskog istoka, ulozi Sjedinjenih Država i Izraela u sukobu s Iranom, kao i o mogućim posljedicama za Europu, uključujući sigurnosne rizike, migracije, terorizam i rast cijena energenata.
Ogorec smatra da se svijet nalazi u razdoblju dubokih promjena u međunarodnim odnosima. “Svijet je danas u velikim turbulencijama i previranjima. Nalazimo se u situaciji u kojoj se preslaguje arhitektura međunarodnih odnosa. Stvara se nova konfiguracija međunarodne zajednice, a poredak koji je uspostavljen nakon konferencije na Jalti više ne postoji u obliku u kojem smo ga poznavali desetljećima. Drugim riječima, svijet ulazi u novu fazu u kojoj se velike sile ponovno pozicioniraju i pokušavaju osigurati svoje mjesto u novom svjetskom poretku, koji će na kraju oblikovati prema vlastitim interesima i načelima.”
Govoreći o promjenama koje su uslijedile nakon ruske agresije na Ukrajinu, ističe da se proces globalnog preslagivanja samo nastavio i proširio. “Te tenzije nisu stale, nego su se nastavile i dodatno produbile. Preslagivanje međunarodnih odnosa ide dalje. Rat koji se vodi na Bliskom istoku, kao i sukob između Pakistana i Afganistana, koji je sada donekle pao u drugi plan, također treba promatrati u tom širem kontekstu. Sve to pokazuje da su globalne napetosti vrlo ozbiljne.”
Iako se u medijskom prostoru čini da je rat u Ukrajini pao u drugi plan zbog novih sukoba, Ogorec upozorava da se na terenu ništa bitno nije promijenilo. “Možda je rat u Ukrajini pao u drugi plan u medijskom prostoru, ali njegov intenzitet nije smanjen. Borbena djelovanja nisu stala i rat se i dalje vodi istim intenzitetom.”
Usporedbe između rusko-ukrajinskog rata i sukoba Izraela i SAD-a s Iranom, kaže, nisu u potpunosti utemeljene jer se radi o različitim vrstama ratova. “Razlike su velike, prije svega u dinamici i načinu vođenja rata. Svaki rat u povijesti ima svoje specifičnosti i razvija se prema vlastitim zakonitostima. Rat u Ukrajini pokazao je novu dimenziju ratovanja u kojoj veliku ulogu imaju besposadni sustavi, odnosno dronovi. Sukob koji gledamo na Bliskom istoku ima drugačiju dinamiku. Tu se radi o klasičnoj vojnoj intervenciji vrlo moćnih oružanih snaga protiv države koja nema jednaku vojnu snagu.”
Naglašava da se u ovom slučaju mora govoriti o koalicijskom djelovanju Izraela i Sjedinjenih Država. “U ovom slučaju riječ je o koalicijskom napadu Izraela i Sjedinjenih Država na Iran. To nije operacija koju provodi samo jedna država, nego zajedničko djelovanje dviju zemalja. Kada promatramo odnos snaga na taj način, jasno je da su njihove oružane snage znatno nadmoćnije od iranskih – i po organizaciji, i po opremi, i po razini tehnologije koju danas posjeduju.”
Na pitanje tko je zapravo pokrenuo ovu inicijativu, Ogorec kaže da je teško donijeti konačan zaključak jer se mnoge odluke u takvim odnosima donose iza zatvorenih vrata. “Uloga Izraela u svemu tome zasigurno je velika. Moguće je da je upravo Izrael bio inicijator ove intervencije, ali to je teško sa sigurnošću tvrditi jer se radi o vrlo osjetljivim bilateralnim odnosima između Sjedinjenih Država i Izraela. Mnogi dogovori u takvim situacijama ostaju tajni i vjerojatno nikada nećemo znati sve detalje. Ono što je sigurno jest da su Sjedinjene Države dominantna svjetska sila, a Izrael njihov strateški saveznik još od samog osnutka te države.”
Kao jedan od razloga bliskosti dviju država navodi i snažan politički utjecaj izraelskog lobija u Sjedinjenim Državama. “Ako pogledamo političku i društvenu strukturu Sjedinjenih Država, vidjet ćemo da je izraelski lobi jedan od najutjecajnijih. On je snažno prisutan u političkom, financijskom i gospodarskom životu zemlje i to svakako ima određenu težinu u oblikovanju odnosa između dviju država.”
Govoreći o mogućem ishodu sukoba, Ogorec smatra da bi pobjeda izraelsko-američke koalicije značila kapitulaciju Irana i promjenu vlasti. “Za izraelsko-američku koaliciju pobjeda bi značila kapitulaciju Irana i rušenje postojećeg režima. Nakon toga bi se pokušao uspostaviti politički sustav koji bi bio prihvatljiv Sjedinjenim Državama i Izraelu, a kao jedno od imena koje se spominje u tom kontekstu jest Reza Pahlavi.”
Ipak, smatra da takav scenarij ne bi imao veliku podršku unutar samog Irana. “Ne vjerujem da bi Iranci to prihvatili. Reza Pahlavi nema ozbiljan politički ili liderski potencijal unutar Irana. Čini se da ga više ističu politički krugovi izvan zemlje nego što ima stvarnu potporu u iranskom društvu.”
Na pitanje može li se režim promijeniti samo zračnim napadima, Ogorec ostaje skeptičan. “Dosadašnja iskustva pokazuju da se režimi ne mogu mijenjati isključivo iz zraka. Za takve promjene obično je potreban i kopneni angažman. Naravno, u povijesti se uvijek može dogoditi presedan, ali osobno ne vjerujem da je to realan scenarij.”
Za Iran bi, dodaje, već i očuvanje postojećeg političkog sustava značilo svojevrsnu pobjedu. “Za Iran bi pobjeda u ovom sukobu značila da režim opstane i da se takav scenarij promjene vlasti ne dogodi. U takvim okolnostima režim će se braniti svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju.”
Govoreći o iranskom odgovoru na napade, kaže da su napadi na američke baze u okruženju bili očekivani. “Iran će se braniti svim sredstvima koja ima. Pokušat će proširiti sukob i eskalirati situaciju jer mu takva dinamika može biti u interesu. S druge strane, izraelsko-američkoj koaliciji odgovara da sukob završi što prije, prije nego što dođe do većih gubitaka i dugotrajnog iscrpljivanja.Vrlo je zanimljivo i istodobno zabrinjavajuće za Iran kako su u tim prvim udarima ostali bez velikog dijela vojnog i političkog vrha. Ne smijemo zaboraviti da se slična situacija dogodila i ranije, u onom dvanaestodnevnom ratu, kada je u prvim satima izraelskog napada likvidiran značajan broj visokih vojnih i političkih dužnosnika. Sada se ponovno dogodilo da su u prvom udaru ostali praktički bez kompletnog vodstva. To otvara pitanje koliko je zapravo Mossad snažno infiltriran u Iranu i koliko su učinkovite iranske sigurnosne službe. Očito je da je Mossad uspio vrlo duboko umrežiti svoje ljude i strukture unutar Irana.”
Na pitanje novinarke može li Iran uzvratiti istom mjerom, Ogorec odgovara: “Da je Iran imao mogućnost likvidirati izraelsko političko ili vojno vodstvo, to bi već učinio. U takvim situacijama države reagiraju čim imaju kapacitet za takvu operaciju. Da su mogli likvidirati Netanyahua ili vrh izraelskog vodstva, to bi već napravili. Sama činjenica da se to nije dogodilo pokazuje da za sada nemaju takve operativne mogućnosti.”
Naglašava da Sjedinjene Države u tom pogledu imaju znatno veće resurse. “Sjedinjene Države raspolažu iznimnim vojnim i industrijskim kapacitetima. Njihova vojna industrija radi u mirnodopskim uvjetima i može proizvoditi sve što je potrebno, dok je iranska industrija izravno izložena napadima i pritiscima.”
Govoreći o nuklearnim kapacitetima Irana, Ogorec smatra da mnoge informacije koje se pojavljuju u javnosti treba uzeti s oprezom. “Teško je sa sigurnošću reći u kakvom su stanju iranska nuklearna postrojenja. Često se čuju tvrdnje da su potpuno uništena, a zatim se ponovno pojavljuju informacije da opasnost i dalje postoji. Da Iran već posjeduje nuklearnu bombu, vjerojatno bi je već upotrijebio. Međutim, postoji mogućnost izrade takozvane prljave bombe, ali takva odluka bi za Iran imala ozbiljne političke posljedice.”
Objasnio je kakav učinak imaju “prljave bombe”. “To je konvencionalna eksplozivna naprava u kojoj se uz eksploziv nalazi i radioaktivni materijal. Nakon eksplozije dolazi do raspršivanja radioaktivnih čestica koje kontaminiraju područje. Posljedice bi mogle biti slične onima koje smo vidjeli nakon nuklearnih nesreća poput Černobila.”
Govoreći o ulozi Rusije i Kine, podsjeća da te države s Iranom surađuju kroz Šangajsku organizaciju za suradnju, ali da to nije vojni savez poput NATO-a. “Ta organizacija nije sustav kolektivne obrane. Ona nema strukturu kakvu ima NATO i ne podrazumijeva automatsku vojnu pomoć. To je više oblik strateškog partnerstva.”
Dodaje da Kina ima i vlastite interese u regiji, prije svega zbog energenata. “Kina je veliki potrošač energenata koji dolaze iz Perzijskog zaljeva. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca ozbiljno bi pogodilo zemlje Azije – Kinu, Indiju i Japan. Ipak, Kina raspolaže značajnim strateškim rezervama i može određeno vrijeme funkcionirati bez većih poremećaja.”
Ogorec naglašava da bi šira eskalacija sukoba bila izuzetno opasna. “Veliki globalni rat gotovo sigurno bi završio nuklearnim sukobom. To bi bio nuklearni Armagedon, scenarij bez povratka. Toga su svjesni i politički lideri koji sudjeluju u ovim procesima.” U završnom dijelu razgovora osvrnuo se i na mogući utjecaj sukoba na Europu, upozorivši na sigurnosne rizike, ali i na energetske posljedice.
“Ako se rat nastavi ovim intenzitetom i ako dođe do ozbiljnih poremećaja u proizvodnji i transportu energenata, cijene će sigurno rasti. A kada rastu cijene energenata, raste i inflacija.”
Dodaje da Europa u političkom smislu djeluje prilično neujednačeno i pogubljeno. “Europska unija nije homogena politička struktura. To je skup nacionalnih država koje su se povezale prije svega na gospodarskom i financijskom planu. Zbog toga često nemaju jedinstven stav o velikim međunarodnim krizama.”
Na kraju je naglasio da je u ovom trenutku vrlo teško predvidjeti daljnji razvoj sukoba. “U narednom razdoblju vjerojatno ćemo gledati nastavak intenzivnog ratovanja. Ovo ima potencijal velike eskalacije, ali nadamo se da se to neće dogoditi”
Otvori KEKS Pay
Do kada s ovakvim stručnjacima koji na kraju ništa ne kažu.