Japan, a posebice Tokio većinu mog života bili su na glasu kao mjesta koja treba izbjegavati jer ćeš vjerojatno, dolaziš li iz Hrvatske, ostati na prosjačkom štapu. Oh, kako su se vremena samo promijenila! Danas Hrvatska ima jak euro i bogme gotovo jednako jaku inflaciju pa su posljednje dvije godine do mene dolazile informacije da je jen devalvirao i da nikad nije bilo bolje vrijeme za posjet Japanu. I, uistinu, ako čak i površno koristite društvene mreže, mogli ste zamijetiti sve više Hrvata koji objavljuju fotografije i videa tijekom ili nakon posjeta Japanu. Počeli su i moji prijatelji odlaziti u Japan, a izvidnica je potvrdila da su hrana i roba sada iznimno povoljni čak i za nas Hrvate pa sam tako sa svojom četveročlanom obitelji posjetio Japan uoči ovog Uskrsa.
I sve priče o trenutačno jeftinom Japanu pokazale su se kao istinite. Primjerice, večera za četvero u Shinjukuu, elitnom kvartu Tokija, u kojem je istu večer kada i mi večerao vozač Formule 1 Arvid Lindblad, koji se vikend poslije natjecao u utrci na legendarnoj stazi Suzuki, stajala nas je 55 eura, s time da sam ja odabrao najskuplje craft pivo s njihova menija. Očigledno to nije bila špelunka, često smo na Instagramu vidjeli baš videe iz tog restorana, u kojem se priprema i popularno jelo okonomyaki, a osoblje restorana glasno vas pozdravlja kada ulazite i odlazite. Ne želim ni zamisliti koliko bismo večeru za nas četvero platili u Zagrebu, posebno u Dalmaciji, ispod sto eura sigurno ne bi išlo, a još sam i blag u toj procjeni...
Ni avionske karte do Japana nisu više skupe, doduše ako vam nije problem letjeti kineskim avionskim kompanijama, pa smo mi tako za 650 eura kupili povratne karte za let preko Šangaja s East China Airlinesom. No treba reći da to su bile skuplje karte od onih koje se mogu naći jer nismo bili sasvim fleksibilni budući da smo morali birati uskrsne praznike zbog dvoje naših školaraca. A oni se pak poklapaju sa sakurom, odnosno razdobljem cvjetanja trešnje, koja je tada glavni razlog posjeta najvećeg dijela turista. Kada sam već spomenuo sakuru, moram reći da nismo imali previše sreće, tek je pokoja trešnja procvjetala u predivnim parkovima Tokija i tek smo zadnja dva-tri dana u Kyotu i Hirošimi naišli na parkove s procvjetalim stablima, dakle tek u travnju.
Naš itinerar bio je rutinski za sve one koji Japan posjećuju prvi put i ne znaju hoće li se ikada vratiti pa smo prošli tzv. “zlatnu rutu”: Tokio, Osaku, Kyoto i Hirošimu. Ljubitelji smo Formule 1 pa smo u svoj raspored ugurali i legendarnu utrku u Suzuki, koja se održavala predzadnji dan našeg boravka u Japanu te smo umjesto direktno iz Kyota u Hirošimu, najprije otišli do Suzuke. Plan nam je bio jako optimističan, a srećom smo bili u državi u kojoj je željeznica znatno iznad razine HŽ-a pa smo uspjeli u svojem naumu. Utrka F1 u Suzuki drži posebno mjesto na listi svih fanova ovog sporta, ali isto tako svi posjetitelji spominju gužvu nekoliko sati nakon utrke i da su za divno čudo baš na toj utrci organizacija i transport slabiji. Stoga, evo savjeta za one koji se možda jednom nađu na Suzuki: ne čekajte shuttle bus i ne idite pješice na najbližu željezničku postaju, nego odmah nakon mahanja zastavicom pobjedniku krenite pješice do druge stanice, udaljene oko 8 km. Dok ljudi na stazi još budu čekali shuttle bus, vi ćete već biti u Nagoyi.
Večera u centru Tokija za četvero 55 €. Napojnica? Ne, pa niste u Hrvatskoj
Prvo što treba znati o Japanu jest da vrvi pravilima ponašanja u javnosti. Na YouTubeu možete naći sate i sate sadržaja o tome, ja sam ih pregledao prije puta i gotovo svi su se pokazali točnima, no neki i više nego što sam očekivao. Djeca su nas upozorila da tamo nema iskazivanja nježnosti u javnosti i dodirivanja, da to možemo ostaviti samo za hotelske sobe i apartmane. Na internetu ćete prvo vidjeti da nigdje nema kanta za smeće i da ćete otpad morati nositi sa sobom u vrećicama i ruksacima dok se ne vratite u sobu ili dok slučajno ne nađete u nekom parku kontejnere. I doista, u Tokiju nigdje nećete vidjeti kontejnere ni kante za smeće, ali nigdje nećete vidjeti ni papirić ili žvaku na ulici. Posve nevjerojatno za nas koji dolazimo iz “kantograda” poznatijeg kao Zagreb, u kojem i uz toliko kanta i kontejnera imamo gomile smeća pokraj njih. Ukratko, ovdje nismo vidjeli ni s od smeća.
Kada su pravila svima poznata i svi ih se pridržavaju, nema problema sa smećem čak ni kad nema kanta. Napojnice, koje kod nas mnogi ugostitelji iskorištavaju pa svojim radnicima daju minimalnu plaću računajući na to da će dobro zaraditi na njima, ovdje su jako nepoželjne, i to ne možete vjerovati do kojih razina. Japanci napojnice doživljavaju kao uvredu jer njima je čast odraditi posao najbolje što mogu te smatraju da im je plaća dovoljna nagrada za to. Čak i kada vam slučajno negdje ostane novac ili novčanik, nalaznik će i u tom slučaju odbiti nagradu, koliko god mala bila.
No pravilo, ili navika, koje me najviše začudilo jest što ne gledaju blagonaklono na to da jedete u hodu jer po njima to treba izbjegavati koliko god možete. U dvanaest dana u Japanu i po cijele dane na ulicama skoro nikoga nismo vidjeli da jede dok hoda. Ima čudnih situacija, poput primjerice popularnih ulica sa štandovima s hranom na kojima doslovce piše da nije dozvoljeno jesti ispred štanda, nego se morate sakriti negdje sa strane i pojesti. Kada smo u Tokiju naišli na popularnu Instagram senzaciju – batat s crème brûléeom u lokalu Ino Pipi, dobili smo letak s mini kartom do kojeg lokala možemo ići i u čijoj veži smijemo jesti njihov desert.
Zbog cvjetanja trešnje u parkovima Tokija bilo je puno štandova, ali i izdvojenih stolova s klupama na koje možete sjesti i pojesti deliciju koju ste kupili. S druge strane u superbrzom vlaku možete izvaditi bilo kakvu hranu, imao sam dojam i cijelo pečeno pile, i jesti, očito zato što sjedite. Japanci jednostavno ne vole sve što je neuredno i užurbano.
Često se može čuti da su svi Japanci vitki, a ja sam nakon ovoga putovanja došao do zaključka da je posrijedi i kortizol, poznat kao “hormon stresa”, jer jednostavno su sva pravila osmišljena tako da apsolutno nikoga ne ometate i da što manje živcirate druge, sve mora biti polako i na vrijeme te se samim time ograničavaju okolnosti u kojima vam raste kortizol. Primjerice, doslovce svi Japanci kada ulaze u podzemnu željeznicu, ruksak nose naprijed kako bi se pažljivije kretali i da ne bi nikoga slučajno zakačili njime. Ubrzo vam postane nelagodno ako prije ulaska u vagon niste učinili isto. A u cijelom vlaku i na cijeloj postaji podzemne željeznice vlada potpuna tišina, nigdje se ne smije glasno razgovarati, upozorava se ljude da isključe sve zvukove na mobitelu, opet, naravno, da se ne bi ometalo druge. Meni kao nepušaču odgovaralo je to što nigdje nisam vidio pušače, pa čak ni dim cigarete. Tijekom cijelog puta vidio sam samo nekoliko “kaveza” ili posebne prostorije za pušače, od kojih su dva bila u parkovima. Nema tu varanja kao kod nas, gdje je kao na djelu zabrana pušenja u kafićima, a dimi se gotovo u svakome, a nema ni muljanja s raznoraznim parilicama, e-cigaretama i kako se sve danas nazivaju spravice za utaživanje duhanske ovisnosti. Samo zbog toga i smeća dao bih Japanu ocjenu 10, a gdje je još sve ostalo.
Upravo su izašle brojke koje govore da je proteklog ožujka Japan oborio rekord s 3,6 milijuna turista, što je rast od 3,5% u odnosu na godinu prije. S time da se mora uzeti u obzir da je na broj posjetitelja zasigurno utjecao rat na Bliskom istoku pa su mnogi turisti otkazivali putovanja, a i broj kineskih turista pao je za 56 posto nakon što je Peking obeshrabrio svoje građane kad je riječ o putovanjima u inozemstvo. To znači da su za porast broja turista u Japanu zaslužni turisti iz jugoistočne Azije, Sjeverne Amerike, Australije i Europljani, poput mene i moje obitelji. Ali daleko od toga da smo u ožujku tamo bili među rijetkima iz Hrvatske jer u isto vrijeme vidjeli smo da nekoliko hrvatskih influencera objavljuje videa iz Japana, ali i nekoliko naših poznanika. Neki su bili tjedan prije nas, neki su dolazili za vikend kada smo mi odlazili, a treći su nam pisali da dolaze za tri mjeseca ili pola godine. Glavni razlog zašto ovih dana svi hrle u Japan spomenuo sam vam na početku teksta s primjerima cijena večere u Tokiju i avionskih karata te da mi je za džep puno bezbolnije bilo jesti u vani u Tokiju nego negdje u Dalmaciji ili u Zagrebu.
No velik broj turista donosi i proteste nekih domaćina, koje smo posljednjih godina vidjeli i u drugim zemljama preplavljenima turistima, poput Španjolske i Portugala, pa je nedavno jedan muškarac zalio benzinom i zapalio najpoznatiji pješački prijelaz na svijetu, onaj na Shibuyi, preko kojeg svaki dan prođu milijuni ljudi, kao svojevrsni protest protiv turista. Ponegdje smo vidjeli i natpise na lokalima da su dobrodošli samo Japanci, za što ima različitih opravdanja. Najčešći je onaj o nepoznavanju engleskog jezika pa ne mogu svi naći radnu snagu koja može razgovarati na engleskom, a drugi je želja da postoje mjesta u kojima Japanci mogu imati mir u svom domaćem okruženju. Priznajem da bih osobno vrlo negativno reagirao da u Zagrebu vidim lokal na čijim vratima piše “Only Croats welcome”. I na društvenim mrežama i u njihovim medijima sve češće dominiraju rasprave na temu “trebaju li nam turisti ako se ne pridržavaju našeg načina života i pravila ponašanja”. No ljudi su još uvijek neobično dragi i pristojni i zemlja je apsolutno fenomenalna, a sada, prvi put u moderno doba, i jeftina za zapadnjake pa nije čudo da će Japan sada morati istrpjeti najezdu turista. U godinama pred nama vidjet ćemo kako će reagirati pod tom najezdom.
Što se tiče engleskog jezika, istina je da im to nije jača strana, ali nigdje nismo došli u situaciju da nema nikoga tko nas ne bi razumio. Kad bismo naišli na osobu koja nas ne razumije, u blizini bi uvijek bio netko tko razumije engleski i usmjerilo bi vas se na njega. Rekao bih da smo u baš svakom restoranu ili lokalu u tih 12 dana u Japanu naručivali hranu putem QR koda, možda smo samo u jednom naručili nabrajajući jela s menija, no svi su ti jelovnici, naravno, i na engleskom. Kad djelatnici ne bi dobro znali engleski, tu bi bila osoba s uređajem koji bi vaše riječi prevodio na japanski i obrnuto pa bismo se tako sporazumjeli. Općenito se svugdje oslanja na tehnologiju, a minimalno se stvari rješavaju s fizičkom osobom, pa vas tako i u hotelu usmjere na računalo da sami skenirate putovnice i obavite check-in, a ista je situacija i s odjavom iz hotela.
Vezano za engleski, najzabavnija uspomena nam je na Lindu, gospođu koja nam je bila vodičkinja kada smo četvrtog dana u Tokiju po preporuci glazbenog kritičara Večernjeg lista Hrvoja Horvata otišli na izlet u podnožje planine Fuji, kako bismo doživjeli tu veličanstvenu planinu i, ako imamo sreće, snimili fotografije za pamćenje. Linda mi je odavala dojam kao da je iz filma “Izgubljeni u prijevodu” jer njezin je engleski bio na iznenađujuće niskoj razini za nekoga tko svaki dan vodi grupe stranih turista koji govore na engleskom. Naime, Linda je sve jezične nedostatke rješavala zaraznim pokličima “happy family”, “lets’s go”, “Linda family”, “you are lucky” te su nam to i nakon putovanja ostale obiteljske uzrečice, primjerice “Happy Linda family”. Linda nam je rekla da ima kćer slične dobi kao naš sin, ali nismo razmijenili nikakve podatke pa se ne mogu osloniti da ću se na ovaj čarobni otok vratiti kao japanski tast. Usred putovanja karizmatična Linda našoj je djeci poklonila slatkiš u celofanu koji navodno voli njezina kći, ali i ostala japanska djeca, no naši su doživjeli veliko razočaranje. Naime, celofan je skrivao nešto poput dugačkog smokija, i to ne baš osobitog okusa, pa ga naša djeca nisu ni pojela do kraja. Poslije smo u trgovinama slatkišima vidjeli isti taj “smoki” u gomilama i nije nam bila jasna njegova popularnost.
Inače, tradicionalno japanski deserti nisu slatki kako mi to zamišljamo, u njima dominira krema od crnoga graha, a zatim i matcha. Naišli smo i na jelo za koje nikako nismo očekivali da je slatko, a bilo je preslatko. Riječ je o pecivu “novčić od 10 jena” i najčešće ga možete naći u četvrti Dotonbori u Osaki. To nije klasično pecivo u smislu da je kao kruh ili kroasan, nego veliki, debeli kolačić u obliku japanskog novčića od 10 jena (otprilike veličine dlana ili malo veći). Izvana je hrskav i pomalo nalik mekanom waffleu, a u njemu je obilje rastopljenog, rastezljivog sira (obično mozzarelle ili sličnog topljivog sira). Mojoj je supruzi teško sjela ta kombinacija slatkog i slanog pa je tu večer, dok smo se vlakom vozili iz Osake u Kyoto, provela s vrećicom u ruci zbog povraćanja.
Da biste vidjeli Fuji, izleti su organizirani tako da vas vode do jezera Kawaguchika, u blizini kojeg se nalazi nekoliko čuvenih lokacija s kojih vidite tu planinu, poput pagode Chureiteo unutar Arakurayama Sengena, koju se često može vidjeti na fotografijama Fujija. Da bi se Fuji pokazao u svojoj punoj veličanstvenosti, treba imati i sreće jer je zbog velike vlažnosti veći dio dana u godini prekriven oblacima. Bistro je i bez oblaka oko Fujija samo 70-ak dana godišnje, a mi smo imali sreće da smo pogodili baš jedan takav dan, iako se ujutro činilo da nema šanse da ćemo išta vidjeti. Naime, kada smo kretali iz Tokija, padala je kiša i većinu puta prema Kawaguchiku bilo je oblačno pa se nakon prvog izlaska iz autobusa baš ništa se nije vidjelo i nije obećavalo da bi se oblaci mogli udaljiti, no nakon ručka ipak se razvedrilo i taman kada smo se popeli do pagode Chureiteo, sunce je zasjalo, a pred nama se polako ukazivao Fuji, u prvim trenucima još uvijek sramežljivo si skrivajući lice posljednjim oblakom koji je, nasreću, za ostatak dana imao drukčije planove. Linda nam nije propustila nekoliko puta napomenuti koliko smo bili “lucky”, a na kraju dana iznenadila me rekavši da ako smo jako zadovoljni izletom, možemo ostaviti napojnice njoj i vozaču. Budući da dane provodi sa strancima, očito se priklonila našoj navadi ostavljanja napojnica te je to bio jedini put na našem putovanju da smo uspjeli ostaviti napojnicu.
Prije putovanja nisam očekivao da su svojoj “petašici” i “osmašu” morati objašnjavati tko su djevojke odjevene kao školarke koje drže kartonske natpise s cijenama, a vidjeli smo ih posvuda u Tokiju, dosta i u četvrti oko hotela u kojem smo odsjeli. Trend je da se sve mlade djevojke pa, rekao bih, do srednjih 30-ih, dominantno odijevaju kao školarke, a neke od ovih s kartonskim cjenicima izgledaju kao Mjesečeva ratnica iz popularnih crtića 90-ih. Djevojke koje drže kartone s cijenama na uglovima ulica u Japanu, uglavnom u područjima kao što su Kabukicho (Shinjuku, Tokio), Shimbashi ili slične noćne četvrti, zovu se “catch” ili “kyakuhiki”– što doslovno znači “privlačenje mušterija” ili ulične promotorice. One stoje na ulici i veselo mašu prolaznicima, a cilj im je da vas “uhvate” (catch) i odvedu u lokal u kojem plaćate za vrijeme provedeno s njima (piješ, razgovaraš, one ti se smiješe). Nije direktno riječ o prostituciji, ali često ode u sivu zonu. Mnogi lokali imaju prksu skrivenih dodatnih naplaćivanja pa tako, čim uđete, vaš račun može skočiti na desetke tisuća jena, npr. svako piće, svaka dodatna minuta, “usluga” itd. Često je to prijevara za turiste koji završe s ogromnim računom i tko zna kako prođu ako ne mogu platiti traženu svotu. Mi smo bili na obiteljskom putovanju pa nije bilo takvih iskušenja, ali završili smo putovanje u Hirošimi, u kojoj se podsjetite na sve strahote ljudske povijesti i osjetite neku posebnu težinu hodajući danas prekrasnim i u potpunosti izgrađenim gradom. Hirošima i Drugi svjetski rat nisu bili tako davno, a bogme se ni dani kada smo mi putovali u Japan nisu činili daleko od nekog novog svjetskog rata pa smo se ponovno zaputili u avion, koji je letom preko Bjelorusije izbjegao Ukrajinu sjeverno i cijeli Bliski istok južnije.
Otvori KEKS Pay
"Mi smo bili na obiteljskom putovanju pa nije bilo takvih iskušenja, ali završili smo putovanje u Hirošimi" - zaista zanimljiva konstrukcija sa "ali"... nešto u stilu: zovem se ivica ali idem u osnovnu školu.