Prije no što krene ka groblju u zagrebačkoj Granešini, Željko Klapšec svrati na tržnicu u Dubravi i kupi svijeće koje će upaliti na grobu brata Damira. Posljednjih mjeseci nelagodno mu je kad dođe na tržnicu pa se okreće i pogledom nekog traži. Jer među mnoštvom što se ondje vrzma Željko Klapšec ne zna je li i čovjek koji je, kada je pljačkao Volks banku 22. prosinca 2010. godine, ubio njegova starijeg brata, zaštitara Sokol Marića. Možda ga, razmišlja Željko Klapšec, negdje iz blizine gleda. I smije mu se. Mogao bi biti tik do njega dok kupuje lampaše... Jer, optuženi za ubojstvo stanuje u blizini tržnice, a suđenje koje počinje 14. svibnja odlukom suda čeka na slobodi. Baš kao i čovjek koji ga je na zločin nagovorio.
Kako je to moguće
– Trebalo je tisuću dana da se pronađu i uhite ubojice moga brata. A onda ih je, nakon samo nekoliko mjeseci pritvora, Vrhovni sud pustio na slobodu. Kako je to moguće? U optužnici protiv te dvojice lijepo piše da se radi o teškom ubojstvu. Aleksandar Todorović najprije je ranio mog brata u nogu, a kad je on ozlijeđen i nemoćan pao na pod, pucao mu je u prsa. I ubio ga. Na pljačku ga je nagovorio Željko Jeleč kojemu je Todorović bio dužan nekih sto–dvjesto kuna. Zbog toga mog Damira više nema. Bilo mu je 49 godina – pripovijeda Željko Klapšec.
Zbog odluke suda on je i tužan, i razočaran i zgranut jer se, kaže, njome omalovažava i podcjenjuje život njegova brata. A nemoćan je išta promijeniti:
– U Državnom odvjetništvu kazali su mi da su se žalili odvjetnici te dvojice i da je sud njihovu žalbu prihvatio. Rekli su mi još i da i ja imam pravo žalbe na odluku o njihovu puštanju, ali moram angažirati odvjetnika. Kako? Zašto? Kome da se moj brat žali? – iznova se pita.
Razlog zbog kojeg je sud odlučio pustiti Todorovića i Jeleča jest taj da nema bojazni da će optuženi dvojac na slobodi počiniti slično kazneno djelo. Tu su pretpostavku suci potkrijepili činjenicom da nisu prije osuđivani.
– Kada je policija razriješila zločin, obavijestili su me da su ubojice uhićeni. A kad su ih pustili, nitko mi nije rekao ni riječi – govori Željko Klapšec.
– Ja sam mu rekao. Todorovića sam viđao u trgovini kada je kupovao. Sreo sam ga i na cesti. Na tržnici ljudi jedni drugima govore: “Bude te Aco sredil” – kaže Željkov prijatelj Franjo.
Željko Klapšec danas priznaje da mu isprva, kada mu je prijatelj prije nekoliko mjeseci rekao da su optuženi na slobodi, nije povjerovao jer je mislio da to jednostavno nije moguće. Ta Todorović je lanjskog prosinca optužen za teško ubojstvo, za što može biti kažnjen i s četrdeset godina zatvora. Jeleču će se suditi za poticanje na razbojništvo koje je preraslo u krvavu pljačku, zbog čega može biti osuđen kao da je zločin sam počinio.
– Najprije sam otišao u policiju. Rekli su mi da je istina i da su obojica stvarno puštena. Onda sam išao u tužiteljstvo. I oni su mi potvrdili. Isto su mi kazali i na sudu. Što da ja sada radim? Hoću li doživjeti srčani udar ili golim rukama krenuti na njih? Pitam se samo koliko će suđenje trajati i kakve će kazne dobiti ako su već sada slobodni? Tko će našoj nepokretnoj majci objasniti da su ubojice njezina sina slobodni? Ja joj nisam imao srca to reći. A ona možda kroz prozor staračkog doma u Dubravi njih gleda dok slobodno šeću. Mama neće ni doživjeti da krivci budu osuđeni – kaže Klapšec dok mu pogled bježi prema tržnici, nedaleko od koje razgovaramo.
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Braća Klapšec živjela su s majkom Baricom u Granešini. Otac je umro prije dvanaest godina. Mati je nepokretna pa su braća, obojica neženje, uskladila svoje živote tako da mogu skrbiti za nju. Smjene na poslu preklapale su im se minimalno da majka ne bude sama. Tako je bilo i tog 22. prosinca 2010. godine:
– Banka u kojoj je Damir radio nalazi se na Aveniji Dubrava. Ujutro smo porazgovarali o tome što će kupiti kad se vrati s posla. Mama bi taj dan bila sama nekih pola sata jer sam ja radio poslijepodne. No onda sam na radiju čuo da je bila pucnjava, javljali su da je zaustavljen promet. Nazvao me susjed i odjurili smo u banku. Ubrzo sam doznao što se zbilo – tužno kaže Željko Klapšec.
Dan prije zločina Todorović i Jeleč našli su se na tržnici u Dubravi. Jeleč je tu, utvrđeno je u istrazi, Todoroviću dao i pištolj i podučio ga kako će njime rukovati. U istom kafiću našli su se i sljedeće jutro i odande se zaputili prema banci iz koje je Todorović trebao donijeti novac da Jeleču vrati 200 kuna duga. U 8.18 sati Todorović je uletio u poslovnicu u kojoj je bilo četvero zaposlenika. Uperio je pištolj i zatražio novac. Klapšec mu je prišao s leđa i pokušao ga spriječiti. Todorović je zapucao. Treći ispaljeni metak, onaj koji je zaštitara pogodio ravno u srce, bio je koban. Ubojica je pokupio oko 186 tisuća kuna i, utvrđeno je u istrazi, požurio Jeleču koji ga je čekao u blizini, da mu vrati pištolj i dug. Gotovo tri godine nitko nije znao što su učinili.
Pokušava normalno živjeti
– Policija je objavila fotorobot ubojice, svi su govorili da je to učinio netko iz kvarta. Ja sam hodao uokolo i promatrao. Kad mi se učinilo da vidim nekoga tko sliči na muškarca s crteža, zvao sam policiju. Meni su se javljali ljudi iz drugih dijelova grada i tvrdili da su vidjeli ubojicu. Ali vrijeme je prolazilo, a ništa se nije rješavalo. Pokušavao sam normalno živjeti. Nije išlo lako. Ponekad sam mislio da se nikada neće ni pronaći krivci. Majku sam morao smjestiti u dom jer zbog posla nisam mogao sve vrijeme biti s njom. Doma sam sjedio i plakao. Odahnuo sam kad su lanjskog rujna uhićeni. A sada... ne, nemam riječi – govori Željko Klapšec, iznova i iznova ponavljajući da slobodno šeću optuženi za teško ubojstvo.
– Ako je sve to u ovoj državi, za koju smo se i brat i ja kao branitelji borili, normalno, onda ja tu više ne namjeravam živjeti. Sve ću rasprodati i nekamo se odseliti – kaže.
Aleksandra Todorovića i Željka Jeleča Željko Klapšec ne poznaje otprije. Na suđenje ne zna hoće li imati snage otići.
– Nisam siguran bih li ih mogao gledati, bih li imao snage sve iznova prolaziti. I kako bi to izgledalo kada bismo oni i ja trebali izaći kroz ista vrata suda? Nadam se da ih nigdje u kvartu i neću sresti. Jer, ako ih vidim, neće mi trebati ni odvjetnik ni žalbe – kaže brat ubijenog zaštitara. Osvrnuo bi se, kaže, i na bešćutnost zaštitarske tvrtke u kojoj je Damir Klapšec radio. Protiv njih i protiv banke on vodi sudski postupak jer smatra da njegov brat nije bio dovoljno zaštićen na radnom mjestu.
– Tvrtka u kojoj je moj brat radio kao zaštitar sada otklanja odgovornost sa sebe na Damira pa tako ispada da je on sam kriv za svoju smrt – u nevjerici govori Željko Klapšec.
Za malog čovjeka, iskusio je na vlastitoj koži, zapravo nikoga nije briga.
– Živjeli smo skromno, ali bili smo zadovoljni s našim malim primanjima. Damir je bio pet godina stariji od mene. Nikada ni s kim nije ušao u sukob. Bio je povučen. Kada je nakon propasti Name ostao bez posla trgovca, tražio je bilo kakav posao. Jedino radno mjesto koje je mogao dobiti bilo je ono zaštitara. Za nešto bolje nije imao vezu. Sudjelovanje u ratu nismo unovčili. Jako me boli što se sada toliko omalovažava njegov život, njegova žrtva – kaže očiju punih suza.
Mozda je gospodin Pupovac ipak u pravu da se istrazivanje i procesuiranje zlocina u Hrvatskoj provodi na nacionalnoj osnovi. Ubojica i to bez sumnje, na slobodi - ali vazno je da se zove Aca -Aleksandar Todorovoc tesko da moze bitii zabune da li je Srbin! (Sada samo da me administrator obrise i zabrani komentiranje na tjedan dana ali Pupovca nitko niti je cenzurirao niti mu zabranio govor!)