Kratki espresso u Tkalčićevoj prije leta za Ruandu popio je fra Ivica Petrić (61) s Večernjakovim reporterom. Prije povratka kući, u selo Kivumu, za Nedjeljni je ispričao svoju tešku životnu misionarsku priču. Priča puna suza, krvi, siromaštva i mačeta, ali on ne skida smiješak s lica.
– Ne znam jesam li više puta pao s konja ili s motora... – govori naš čo’ek iz Afrike.
– A znaš kakve su ceste u Ugandi i Ruandi... nije to ovako kao po Zagrebu. Ima rupa! A obilazio sam 25 sela i držao mise. I što kad padnete s motora? Misa otkazana?
– Prvo gledam je l’ netko vidio kako sam pao, haha! A tek onda je l’ motor O. K., a zadnje gledam jesam li ja što slomio. Izlizao sam niz motora, vozeći milijune kilometara. U Africi sam 31 godinu. Dugo sam bio u Ugandi, posljednjih 20 sam u Ruandi, punoljetnost sam tamo već proslavio.
Koji se motori voze po Ruandi?
– Suzuki TS 185 mi je miljenik, sad vozim treći, sve sam ih izlizao. Napravim 300 tisuća kilometara pa uzmem drugi. Imao sam i Hondu CR250 crosser, ali nju nigdje nisam mogao ostaviti jer nije imala ključ. A ako ostavim motor ispred crkve, nezaključan... jasno je što će se dogoditi. Siromašan je to narod. No motor je znak – da počinje misa! Mi Europljani nosimo sat, a u Africi satova nema. I jedan dan, pokvari se meni motor. Trebao sam u Ugandi doći do Kashekura, mjesta udaljenog 14 kilometara. I što sad? Nisam htio propustiti misu i ja krenuo pješke. Valja znati da oni u Ugandi, koja je blizu ekvatora, računaju vrijeme od 1 do 12. Kad se ujutro pojavi sunce, to je 0 sati. U 7 je 1 sat pa tako sve do 18 sati kada je 12. Imamo svijetli i tamni dio dana. No stigao ja pješice na misu u 10.30 sati, točno, no nikoga nema. I obilazim, pitam ljude gdje su, zašto kasne... A oni kažu: “Pa nismo čuli motor...”
U Ruandi je – pomalo ćemo?
– Kod njih nema žurbe. Žurba i glasan govor kod njih su nepristojni...
Jednodnevna plaća – jedan euro
Kako vam je u Europi, došli ste na nekoliko dana... Koja je razlika?
– Prvih nekoliko dana, a bio sam u BiH, sad malo u Osijeku i dan u Zagrebu, meni glava otekne. Svi galame i viču. I kad dođem ovdje, fali svijeta. Ima lijepih kuća, ima automobila, a nigdje žive duše. Dolje u mom Kivumuu, kad izađem iz kuće, vidim stotine djece, niz ljudi. Eto, naša župa dolje ima svega 60 četvornih kilometara, a više od 40.000 ljudi. Trebate znati da je Ruanda, jedna od najmanjih država u Africi, puna mladih, čak 80 posto stanovništva mladi su do 25 godina.
A stariji?
– Mnogi su ubijeni, ali ima ih. Treba znati da je samo u genocidu 1994. stradalo milijun ljudi, a kasnije u poraću, u osvetama, još tri puta više, dakle pobijeno je oko četiri milijuna ljudi. Samo u jednom danu stradalo je 48.000 ljudi, klalo se mačetama... Kod nas je veliki problem prenapučenost, Ruanda je zemlja koja je dvostruko manja od Hrvatske, a ima više od 14 milijuna stanovnika. To je čovjek na čovjeku.
Vratit ćemo se na Ruandu, ali što je s padovima s konja? To je iz djetinjstva?
– Tako je. Kažem, ne znam koliko sam puta pao sa svog Zekana. Rodio sam se u središnjoj Bosni, u selu Lepenica ispod Čubrena, pokraj Kiseljaka. Poznatom po Sarajevskom Kiseljaku. To je najviše poljsko brdo u Europi, a tu žive većinom Hrvati. Kao i svako dijete na selu, ja sam čuvao krave, ovce, kosio, sijao... Sjećam se da sam vodio krave Plemavu i Šaravu na ispašu, imali smo volove Šaronju i Medonju, a konj Zekan pomagao nam je orati. I ja bih uvijek kući išao na konju. Kako je Zekan bio visok, jedva bi ušao u štalu, a ja bih ostao na njemu i – glavom bih opalio o štok svaki put. I pao s njega! Pa nebrojeno puta... Kao dijete, s tri-četiri godine.
Kolika je prosječna plaća?
– Nadnica za jednodnevni rad je jedan euro. A mjesečna plaća učitelja u školi, i to onoj poput naše, je oko 30 eura. Drugdje puno manje...
A cijena piva?
– Pije se pivo od banane. Imamo i rakiju od banane. I pivo košta oko eura. Ali, to znači da treba cijeli dan raditi da bi mogao popiti jedno pivo...
A vi?
– Šljivovicu nosim dolje, domaću. Nekoliko litara. Šljivu svi vole! A tamo šljive nema, ni drugog voća. Samo banane.
Krade li se u Ruandi? Spomenuli ste motor bez ključa...
– Krađe su svakodnevica. Recimo, netko je nešto izgubio, drugi našao pa mu vratio. Ne... To je nepoštivanje. To se uzme i to je tvoje.
Što se krade?
– Što se može. Novac, ovce, krave...
A tuđe žene?
– To ne kradu. Ima obitelji i s po 15 djece. Po državnom zakonu nema udaje do 21. godine, a velik broj ih već s 15 godina ima djecu. To je problem.
Tko vam je najstariji susjed?
– Susjeda Margareta, ona tvrdi da ima više od sto godina. I to je vrlo moguće. Ona se sjeća kada su potjerali kralja Yuhija V Musingu, a to je bilo 12. studenog 1931. Poznato je da je taj kralj bio seksualno opsjednut, što nije bitno za priču. No susjeda Margareta već je tada imala djecu! Tko će znati kada se rodila. Moguće je da je 1931. već imala 12 ili 13 godina.
Tko se danas o njoj brine?
– Ja! Svake nedjelje dobije košaru hrane, kukuruzno brašno, rižu, sol, ulje, slatkasti krumpir. A takva je košara u Ruandi velika stvar.
Afrikanci se zovu – Ivica
Kako to da ste, kao misionar, završili baš u Ugandi, pa zatim u Ruandi?
– Mi smo misionari kao vojska, kao redovnici idemo kamo nas rasporede. Da nisam tamo, mogao sam biti negdje u BiH, u Hrvatskoj, Njemačkoj, Sjevernoj Americi, tko zna... I kad sam odlazio, mnogi su rekli: “Taj će se brzo vratiti”, “Ivica neće izdržati”. I eto, prošla 31 godina, a ja sam tamo i dalje. I više mi Europa nije dom. Meni je dom Ruanda. Sad kad idem na let, ja kažem: “Idem kući...”
Koliko jezika govorite?
– Uh, ja to zovem tutti-fruti, miješa mi se sve. Engleski, francuski, kinyarwanda, rukiga, runyankore... Službene jezike, plemenske jezike... Ruanda je jedina u Africi, uz Burundi, koja uz službeni nema plemenski jezik. Eto, Uganda ima čak 64 plemenska jezika.
Što ako vam se pobrka?
– Ne pobrka mi se! Ali bude smiješnih situacija. Vodio sam vjenčanje u Ugandi i došli neki gosti iz Ruande. I pjevamo “Obushwere burikvera”, što na jeziku runyankore znači “sveta ženidba”. I gledaju me ovi iz Ruande čudno jer to na jeziku kinyarwanda znači “seks”. Ali, ja nisam promašio.
Kako se kaže živjeli?
– Kumuzima gachi. Kao, tko mu uzima gaće! To svi brzo upamte.
Koliko je Europljana u Kivumu?
– Zasad ih nema. Kad se vratim, bit će jedan, ja! Zgodno je kako su mnogi tamo svoju djecu nazvali Ivica. Ali, ja to ne dam. Krstim djecu, i kad vidim “Ivica”, kažem ne. No svaki put kad me nema, kad se vratim s puta, eto ti nekoliko novorođenih Ivica! To oni meni iza leđa, haha...
Vole vas?
– Vole.
Tko još s vama radi?
– Trojica smo. Inocent Harelimana (53) je domaći, iz Ugande je Matthias Kule (50) i ja, jedini Europljanin.
Jedini s brkovima u Kivumuu?
– Jedini.
Zašto ste tamo, što vas tjera?
– Vjera. Želja da pomognem mladima, da se školuju. Koliko sam ja u Ruandi, školu je uz pomoć hrvatskog naroda završilo više od 7000 djece. Inače je ne bi završili. Lavina se podigla nakon što su osječki humanitarci Željko i Maja Garmaz napisali knjigu “Naš čo’ek u Africi” te se u sklopu udruge Srce za Afriku, koju vodi Maja Sajler Garmaz, skupilo više od pola milijuna eura. I tim smo novcem mi gradili škole i hranili djecu. I 2,5 kuna dovoljno je za jedan obrok! Svaki je novčić dobrodošao. Maknuo sam se iz anonimnosti, ljudi su čuli za mene i odlučili pomoći. Danas smo sinonim za humanitarni rad u Africi.
U Ruandi ste naslijedili fra Vjeku Ćurića, kojeg zovu i afričkim Schindlerom. Vatikan čak razmišlja o tome da ga kanoniziraju, proglase svetim. On je ubijen u automobilu koji vi danas vozite?
– Tako je. Spasio je više od 120 tisuća ljudi u doba genocida. Ubijen je u Mercedesu GD 290 s osam metaka, od kojih sedam u srce. Ubili su ga oni koje je on spasio. I da, ja sam ga naslijedio, nastavio njegov put, ono što je fra Vjeko započeo.
Kako izgleda hrvatski školski centar u Ruandi?
– “Centar Otac Vjeko” izgleda poput kampusa. Imamo vrtić, osnovnu i dvije srednje škole. Dvije velike školske zgrade, 18 učionica, knjižnice, radionice, veliku blagovaonicu u koju može istodobno sjesti svih 700 učenika. Proglašeni smo školom uzora u Ruandi. Imamo teške mašine, kabinete... I nije poanta u zidovima, koji su sami po sebi spektakularni, nego je to jedina škola u Ruandi na razini srednjih tehničkih škola, koja nudi mogućnost prakse i svakodnevnog usavršavanja. Sve su to deficitarna zanimanja i učenici garantirano dobivaju posao. U tome je cilj! Inače bi ostali na cesti.
Koja su zanimanja?
– Fra Vjeko Ćurić počeo je školovati stolare, zidare i krojače. Kad sam ja došao 2000., dvije godine nakon njegova ubojstva, krenuli smo i s električarima, variocima i informatičarima. Bilo je i vodoinstalatera, ali kako tamo vodovoda praktički i nema, imaju ga hoteli ili neke zgrade po glavnom gradu, od toga smo odustali.
Koji je najveći razred?
– Krojači, u jednom razredu imamo 74 djece. Ovisno o razredu...
Vole li mladi u Ruandi školu?
– Njima je škola gubljenje vremena. Jer, ni njihovi roditelji ni djedovi i bake nisu završili škole. Čak ih roditelji i tjeraju u nadnice, gdje za jedan dolar rade cijeli dan. I kako bih ih privukao, ponudio sam im ručak. Tko ostane do kraja nastave, dobiva ručak!
I funkcionira?
– Dakako! Nekoć smo obrok imali ranije, ali učenici bi ga pojeli pa se poslije ne bi vratili na nastavu...
Boca konjaka u tenku
Što se jede? Čime ste ih privukli?
– Grahom! Ručak je uvijek grah u kombinaciji s rižom, palentom... I jednom tjedno jede se meso.
Koliko još naših misionara ima u Africi, tko je najdulje tamo?
– Fra Ilija je u Kongu više od 40 godina, ja sam 31. Ima misionara koji su dulje od mene u misijama.
Srećete li se s fra Ilijom?
– Vidjeli smo se prije 16 godina. Ima naših u Tanzaniji, ali treba mi dva dana da do njih dođem motorom. Najčešće se viđam s Mirom Babićem, on je u Keniji. A u Ruandi je i Danko Litrić, on je iz Žeževice pokraj Omiša, a već 39 godina u Africi.
Gdje ste bili u vojsci?
– U Osijeku, u Bijeloj vojarni. Bio sam vezist, a vozili smo se tenkovima, sjećam se da je jednom netko donio i bocu konjaka!
U tenk?
– Da...
Popili ste je u tenku?
– Naravno.
Jeste li u vezi s ekipom iz vojske?
– Kako da ne! Milenko Vuica je u Švicarskoj, Seann Neimarlija u Njemačkoj, Miodrag Stojanović u Danskoj, a ja u Ruandi!
Tko vam je najdraži posjetitelj?
– Josip Kuže! Bio je izbornik Ruande, često je dolazio k meni na piće, na rakiju od banane.
A vaši, jesu li vas posjetili?
– Tata Alojzije pomagao je graditi prvu crkvu u Ugandi. Imao je 72 godine, a nitko ga nije mogao pratiti u radu! Kad je odlazio, bio je tri mjeseca, dečki su mu na hrvatskom držali pozdravni govor. Rekao mi je: “Sine, obišao sam svijeta, ali nigdje mi nije bilo tako lijepo kao ovdje s tobom...”
Jeste li kad zaspali na misi?
– Jednom. Tamo mise traju više od sedam sati... A ja danima ne stajem, imam toliko poslova i obveza da nije ni čudno.
Koliko ste najviše djece krstili u danu?
– 178. Misa je trajala osam sati.
Jeste li bili prije u Tkalčićevoj ulici?
– Ne, prvi put danas...
Odlazite za Ruandu. Hoćete li zauvijek tamo ostati?
– Vrlo moguće, pa idem doma, vraćam se kući...
Sretni ste?
– Jesam.
Čemu ste ih vi misionari naučili majke ti. Mogu si zamisliti