Florence Hartmann, nekadašnja glasnogovornica haaške tužiteljice Carle del Ponte, u Zagreb je stigla predstaviti svoju novu knjigu “Zviždači”, u kojoj piše o ljudima koji su mijenjali povijest jer su na svjetlo dana iznijeli tajne vlasti, ali sami su trpjeli teške posljedice. Jedan od njih je i Amerikanac Bradley Manning, nedavno osuđen na 35 godina zatvora jer je američki prljavi veš otkrio za WikiLeaks, a onda je i sam podvrgnut torturi u zatvoru i kafkijanskom sudskom procesu. Hartmann je u Zagreb došla u tjednima koje je obilježilo i to što je u Moskvi neoptužen umro Veljko Kadijević, u Beogradu je dočekan neosuđen Vojislav Šešelj, a u Hrvatskoj mediji obilježavaju dvije godine od oslobađanja Gotovine i Markača.
U srpnju 2001. godine došli ste u Zagreb s Carlom del Ponte zbog optužnice protiv Gotovine. Tada je gotovo pala Račanova vlada.
Nekoliko tjedana prije toga optužnica je poslana u Hrvatsku kao povjerljiv dokument kako bi se omogućilo vlastima da bez velike pomutnje u javnosti uhite nekoga tko je, kao u ovom slučaju, važna javna ličnost. Ali, ako se povjerljivost koristi u druge svrhe, ako se optuženiku da znak da pobjegne, onda je to druga stvar. Haaški tribunal nije mogao znati da je Račan bio u zamci zbog hrvatskih unutrašnjih prilika jer je iz bivšeg sustava, i dobio je taj vrući krumpir u ruke. Intervjuirala sam Račana uoči raspada Jugoslavije dok je još bio u prethodnom sustavu.
I kakav ste dojam stekli?
Više od deset godina prošlo je od tog intervjua do njegova dolaska na vlast. Znala sam da nije nepošten čovjek, vidjela sam da stvarno ima problem i ne zna kako ga riješiti. Lakše bi HDZ riješio takvo pitanje. Račan je sudjelovao u toj pogreški, ali i cijela Hrvatska. Sad se naknadno to još bolje vidi. To je bilo odmah poslije smrti predsjednika Tuđmana, ali mislim da je Hrvatska već bila u situaciji u kojoj je već mogla izaći iz tog ratnog doba, na neki način odrasti, mogla je sebi reći: imamo neovisnost, učinili smo što treba, to je sve legitimno, naša obrana je legitimna, ali tijekom tog važnog poteza napravili smo nekoliko pogrešaka. Nije točno da se optužnicama kriminalizirala obrana.
Ispostavilo se da protiv Gotovine tužiteljica i nije prikupila dokaze.
Ne govorimo o Gotovini, a sad Hrvatska nastavlja istu pogrešku. Za Gotovinu je bitno je li on osobno kriv, ali samo ime nije bitno jer zločini jesu počinjeni. Ako nije Gotovina, onda je to netko drugi. A to nije netko tko se slučajno pojavio, nego netko iz sustava. To je problem Hrvatske i svih njezinih vladajućih struktura jer u to više nitko ne ulazi. Zločini jesu manji od onoga što je Milošević počinio, ali su strašni i počinjeni su. Hrvatska to teško priznaje, kao uostalom i mnoge druge države, pa i u Francuskoj, koja do 1995. nije službeno priznala da je kolaborirala i sudjelovala u deportaciji Židova, njegovao se mit “svi smo bili u pokretu otpora”, koji je poslije ismijavala serija" Alo, alo". A ovdje se nađe Račan koji dođe iz bivšeg sustava, koji ima pozitivnu ulogu u uspostavi neovisnosti Hrvatske, ali mu dođu najteža pitanja.
Kakvi su bili razgovori tužiteljice s Račanom?
Iznenadilo me to što Račan govori. Da sam zatvorila oči, bila bih uvjerena da to govori netko drugi. “Optužiti jednog od naših zapovjednika jest staviti upit na legitimnost vraćanja suvereniteta Hrvatske na cijelom teritoriju”, tako je rekao. Slušam i ne mogu vjerovati da on to izgovara jer nije logično, ali je ipak odgovaralo okolnostima, a da je bio bilo koji drugi premijer, HDZ-ov ili bilo koji drugi, rekao bi isto. On je imao osjećaj da će izdati Hrvatsku kad to ne bi rekao. Nisu mogli prihvatiti da se optužuje bilo tko među zapovjednicima. Za zločine koji su počinjeni nakon Oluje bilo je nepodnošljivo optužiti bilo koga iz sustava. Samo o tome smo razgovarali.
Rekao je: “Ja ne mogu.” Prilagodio se mentalnom stanju Hrvatske tada, što je bilo pogrešno što se tiče položaja Hrvatske na međunarodnoj sceni. Što bi povijest rekla njemu da je imao dovoljno snage da kaže imamo taj problem, Hrvatska će pomoći njegovoj obrani i poštovati međunarodne obveze. Hrvatska bi tada rekla da je on izdajnik. Danas, s naknadnom pameću, možemo reći da bi Gotovina vjerojatno bio pušten na slobodu do suđenja, a Hrvatska bi u Europsku uniju vjerojatno ušla pet godina prije. Hrvatska ništa nije dobila odugovlačenjem, a ni sam Gotovina. Naser Orić, koji je bio jedan od branitelja Srebrenice, koja je najveći poraz međunarodne politike i najveći zločin koji je nacionalistički velikosrpski projekt počinio, bio je optužen jer je bilo ratnih zločina.
Vrh JNA nikad nije optužen, Šešelj se vratio u Beograd. Je li to poraz Haaškoga suda?
To je poraz zbog različitih ličnosti koje se nisu oduprle pritiscima izvana, odustale od obveze svog mandata. Ipak i dalje je važna pravda nakon masovnih ratnih zločina. Ni demokracija nije savršena, upozoravam na to i u knjizi o zviždačima, ali nećemo reći da idemo natrag u jednopartijski sustav.
>>Na Interliberu i veći broj izlagača i veći izlagački prostor u vremenu krize
>>Florence Hartmann stigla u Zagreb, Hrvatska je ne mora uhititi
znači ucjenjivali ste nas uhićenjem nedužnog heroja, a srpskog koljača ste pustili da organizira četnički dernek jučer u beogradu?