Naslovnica Vijesti Hrvatska

U bivšoj redakciji Nacionala vodim hostel, a tatin ured sada je soba

Sara Pukanić, lijepa 23-godišnja kći Ive Pukanića, samo je naizgled krhka. Usprkos teškim životnim udarcima, zrači snagom i optimizmom, upravo je diplomirala i vodi posao
16. veljače 2015. u 20:48 50 komentara 127214 prikaza
pukanić
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Još ne tako davno, na hodnicima zgrade u Vlaškoj 40 vrvjelo je kao u košnici, tu su se sudarali urednici, novinari, fotoreporteri, lektori i sav žurnalistički svijet koji je čitateljima svakoga tjedna isporučivao svježe izdanje Nacionala. Danas, na toj adresi i dalje stanuje vreva, samo su lica ponešto drukčija. Mahom mlađi ljudi svih boja kože, sa svojim golemim ruksacima pristigli sa svih meridijana, koji su na proputovanju Zagrebom odabrali boraviti baš ovdje, u hostelu Bureau. Budu li sreće da pogode pravo vrijeme, na recepciji će ih dočekati osobno gazdarica Sara Pukanić, 23-godišnja kći vlasnika Nacionala Ive Pukanića, koja je odlučila nastaviti upravo tamo gdje je, kako se činilo, u trenutku njegove tragične pogibije u listopadu 2008. sve zastalo.

Puno stranaca

Domaća, ali i inozemna javnost, s puno je pozornosti pratila slučaj suosjećajući s njegovom kćeri, osobito na vijest o još jednom tragičnom gubitku kada je u siječnju 2012. ostala i bez majke Mirjane. Ispostavilo se, međutim, da je ova djevojka tek naizgled krhka. Udarcima usprkos, prelijepa 23-godišnjakinja danas zrači snagom i optimizmom: upravo je prije nekoliko dana s izvrsnim ocjenama diplomirala na studiju novinarstva na Veleučilištu Vern, no svoju budućnost vezala je uz hostel u središtu grada, koji je s puno ljubavi i veliku pomoć njezinih prijatelja uvelike uredila vlastitim idejama i snagama.

– Imamo puno domaćih gostiju, ali i onih koji pristižu sa svih strana svijeta. Evo baš jučer smo imali dvoje Australaca, Engleza i puno Korejaca koji žele upoznati Zagreb. Dosta nam ljudi dolazi iz BiH, puno je i poslovnih ljudi iz drugih hrvatskih gradova. Neki nam se jave nakon povratka kući, kao naš gost s Novog Zelanda koji je bio tako zadovoljan našom uslugom da je poslao bocu vina i čestitku, što je uistinu lijepa gesta. Sjajno je upoznavati mlade u hostelu, ali dolaze nam i starije generacije, obiteljski ljudi. Nije ovo mjesto za tulume – kaže Sara, koja izvrsno govori engleski jezik, a nada se da će uskoro unaprijediti i španjolski pa će goste dočekivati i uz povik: ola!

U poslu, kao i u životu, njezina je velika uzdanica teta Anka, koja nam tumači kako su svoje snove uspjele pretvoriti u stvarnost.

Zgrada od 1400 kvadrata u Sarinu je vlasništvu, a kako je Sara još uvijek jako mlada djevojka, jednom sam joj prilikom objasnila da je teško naći dobre ponude za najam, da zgradu treba staviti u komercijalnu funkciju, da je Vlaška zbog blizine centra sjajna lokacija za hostel te da bi to mogao biti posao od kojeg će jednoga dana moći pristojno živjeti. Pokazalo se kao logično rješenje, a k tomu, mislim da su hosteli budućnost Hrvatske, ne samo Zagreba – kaže Anka Pukanić te dodaje kako je prostor prema svojoj građevinskoj strukturi tako napravljen da nije trebalo puno “lupati” po zidovima, tek porušiti nekoliko kako bi se napravile kupaonice. Potom nas Sara vodi po katovima po hostelu, koji ima 68 kreveta, blagovaonicu, sobu za biljar i stolni nogomet te šest zaposlenih djelatnika.

– Zašto baš Bureau? Odlučili smo se za to ime s obzirom na to da su nekad ovdje bili uredi pa smo hostel uredili tako da malo ima uredski štih. Namještaj je izvorni iz redakcije Nacionala, samo smo ga prebojili u plavo. Uživala sam dok smo uređivali – govori Sara, koja otvara sobu po sobu i s ponosom pokazuje interijer, čije uređenje potpisuju njezini prijatelji Ana Šolić i Lucija Nićeno, dok je vizualni identitet povjerila Dariju Deviću. Potom pokazuje fotografije pretvorene u zidne tapete, koje su također snimili njezini prijatelji, ali i njezin dečko Portugalac, dvije godine stariji fotograf Mario Macedo.

Tata bi bio ponosan

– Upoznali smo se tijekom ljeta u Zagrebu preko prijatelja, onda smo se dopisivali putem Facebooka, potom sam otišla k njemu, a onda smo krenuli na put po cijelome svijetu: Bangkok, Los Angeles, Miami, Barcelona, Pariz. Sada je naša veza ozbiljnija, pa se češće viđamo, svakih mjesec-dva. Lijepo nam je zajedno, evo baš večeras dolazi – smješka se Sara.

Potom otkriva kako većina gostiju stiže u hostel zahvaljujući internetu, gdje se obavlja i najveći dio bookinga, te da osobno skrbi o marketingu i PR-u putem društvenih mreža.

pukanić | Autor : Sanjin Strukić/PIXSELL Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

FOTO: Sanjin Strukić/PIXSELL

Uzbuđena je i prepuna planova. Premda je upravo diplomirala, nastavlja školovanje, pa je upravo upisala dvogodišnji studij poslovne komunikacije. Silno je zaljubljena u fotografiju, poput njezina oca, no novinarstvom se ne želi baviti u hrvatskim medijima kojima, smatra, nedostaje slobode izražavanja.

– Istina, volim pisati, i taj sam talent naslijedila od tate, ali silno me zanima analogna fotografija. U tome se djelomično i vidim jednog dana, ali ne očekujem previše, pa ako me ugodno iznenadi, sjajno. Pisanje u našim medijima me ne privlači, prevelik je utjecaj moćnika sa strane, prevelika je cenzura, a medijske slobode nestale su prije sedam-osam godina. Ipak, nije mi žao što sam upisala studij novinarstva jer sam dobila opću kulturu – rekla je, otvarajući vrata velike, svijetle sobe s pogledom na katedralu, koje su pretvorene u spavaonicu.

– Ovdje je bila uprava Nacionala, ovo je bio ured moga oca – kratko je kazala.

O ocu ne želi previše govoriti za medije: toj je priči ipak mjesto u privatnosti njezina doma i u njezinoj duši. Pa, ipak, otkriva kako je goste još donedavno na recepciji hostela dočekivao veliki crno-bijeli portret s likom njezina oca Ive Pukanića. Unatoč golemoj sentimentalnoj vrijednosti, međutim, odlučila ga je ukloniti. Previše je bilo znatiželjnika, previše pitanja na koja ni sama nema odgovore. Bi li tata na nju danas bio ponosan, bilo je sve što smo još željeli znati. Široko se nasmiješila i potvrdno kimnula glavom.

– Da, mislim da bi bio ponosan – jednostavno je rekla.

>> Mafalani: Vrištao sam dok su mi gnječili testise

Roštilj
Gurmansko iskustvo
Kajmak: neodoljivi mliječni proizvod koji je simbol dobrog roštilja

A1 izdvaja za Vas

  • Merlin:

    i ja se pridružujem čestitkama, brava sara, lijepa si ali i očito pametna i smirena cura, ono, kak se veli, na zemlji. svaka ti čast. a i glede novinarstva, pravo zboriš, nikad gore nije bilo, od kad je zamp-ustaška guja ... prikaži još! stavil svoje šapice na skoro sve medije. nemaš ti što pisati u takvim...mmožda jednog dana, kad bude bolje...stigneš i to. do tada ,nemoj, vidiš kako je i puki završil, baš zbog toga što je pisao i spremao se pisat nešto što ne smije...znamo mi, neki, koji prate političku scenu, tko stoji iza tog ubojstva...a i onog mlade ivane hodak. sve je jasno. zato sara, niti slučajno se nemoj upuštati u novinarske vode, drž se hostela i fotografije...do daljnjega...svako dobro ti želim. krasna si i dobra cura..

  • Avatar Nancy_Callahan
    Nancy_Callahan:

    Uz sve teske trenutke koje je prosla u svom mladom zivotu, izrasla je u krasnu i pametnu djevojku. Mozes biti ponosan, Puki!

  • Avatar johnny_bravo
    johnny_bravo:

    Bravo dušo.