Kipar s – injekcijom. Dečko iz zagrebačke Kozarčeve ulice, koji je proslavu titule 1982. godine kao kratkonogi navijač Dinama propustio zbog vodenih kozica (iako su ulaznice već bile kupljene za Dinamo – Budućnost), danas je svjetski poznat doktor estetske medicine. Ponos naše medicine. Desetke tisuća lica uljepšao je – injekcijom. Njegovi pacijenti, a ima ih od Londona do Pekinga, sjete ga se kad se pogledaju u zrcalo. Sjedimo u malom kafiću na dnu Gundulićeve, taman se vratio iz Londona u kojem, kao i u Zagrebu ima kliniku. Kaže:
– Nisam estetski kirurg. On radi koristeći skalpel, a ja kao doktor estetske medicine – injekciju. Ne boli. I brže je – kaže Nikola Milojević (47).
Koliko traje estetski tretman nosa? Izravnavanje?
– Možda dvije minute.
Dvije minute?
– Tako je.
Londonski doktor za bogate i slavne
Tretmani ovaj put nisu tema. Već on. Prošao je kroz živote mnogih poznatih. Prije nego što je postao autoritet za pitanja botoksa i filera, prošao je zanimljivu praksu. Radio je kao privatni liječnik poznatih u Londonu.
– Bogati ne idu k doktoru opće prakse?
– Ne...
Kad spominje imena ljudi s kojima se kao stažist družio, okreću se i gosti za susjednim stolovima u kafiću.
– Upoznao sam Jerry Hall – u krevetu! – smije se Nick, kako ga zovu Englezi.
Suprugu Micka Jaggera?
– Tako je. Bila je nenašminkana i jako simpatična. Ma mogao bih knjigu napisati. Radio sam u tvrtki Doctorcall, nije bila neka visoka plaća, no ljudi koje sam sretao bili su sama krema. Klijenti su nam bili, eto, čak i Michael Jackson i Madonna. Riječ je o privatnoj liječničkoj praksi koja ima male zelene automobile i dolazi na poziv kući. U pravilu je koriste poznati i vrlo bogati. Imao sam 30 godina, u sjevernom Londonu završio sam medicinu na Royal Free Hospital School of Medicine, jednoj od najjačih škola u Velikoj Britaniji. Stažirao sam, bio na specijalizaciji i dobio mjesto u toj tvrtki.
Što je bilo s Jerry Hall?
– Prehlada. Došao sam k njoj kući, pregledao je i propisao joj lijekove. Jednom nas je nazvao i Steven Segal. Imao je koncert u Londonu, boljela ga je glava i ja sam došao na teren. Pomoći mu. Pregledati ga. Tako to funkcionira...
Tko je od slavnih još bio vaš pacijent?
– Jurio sam po Londonu na sve strane u malom zelenom Smartu s natpisom “Doctorcall”. Radilo se non-stop. Bilo je tu bogatih Arapa, ali i glumaca poput Christiana Slatera. Evo, jednom sam na Wembley došao na koncert grupe The Pogues. Kad je stigao na koncert u Zagreb, pjevač Shane MacGowan (autoritet za pitanje zavirivanja u čašicu, nije čak mogao ni izaći iz zrakoplova, nap. a.) trebao je neki lijek, no nisam ga pronašao. Tek sam u “backstageu” sreo njegova menadžera. I objasnio sam mu da ne mogu dati Apaurine dok ne vidim pacijenta. “Ali on neće moći na koncert ako ne dobije te lijekove za smirenje”, rekao mi je menadžer, no nisam se dao. Rekli su mi: ‘O. K., tražit ćemo drugog doktora’ – smije se Nikola.
Spomenuli ste Michaela Jacksona, je l’ i on bio vaš pacijent?
– Jednom su me pozvali i rekli da odem u hotel The Lanesborough, da je Jackson tamo i da čeka. Međutim, kad sam stigao, rekli su da je sve u redu, da ne trebam gore. No moj mi je šef Charles Levinson rekao da bi Michael Jackson i njega često zvao da dođe u hotel, no ne da bi ga pregledao, provjerio mu tlak, izmjerio temperaturu, otkucaje srca, pregledao urin... nego da ima s kime porazgovarati. Bio je usamljen, želio je malo društva. Nije to bilo ništa čudno, ja sam kasnije išao na privatne preglede k Slashu iz Guns’and’Rosesa, pregledavao dečke iz benda Blink-182, koji su me dobro nasamarili jer su snimali dok sam ih pregledavao pa sam završio u njihovu showu na MTV-u. Nazvala me prijateljica iz L. A.-a i rekla: ‘Nick, pa ti si na TV-u!” Pregledavao sam dečke iz benda Travis, Ashleyja Cola i njegovu suprugu... Među prvim pacijentima bio je bivši engleski napadač Gary Lineker, pa čak i Jamie Oliver.
Što je Golog kuhara mučilo?
– Snimao je neku reklamu za Sainsbury’s, to je nešto poput njihova Konzuma. I prema ugovoru, liječnik je trebao doći pregledati ga. Ja sam stigao, a znao sam da se boji igle. I rekao mu: ‘Vadim iglu”. On se uplašio, no ja sam je brzo spustio. Trebao sam mu izvaditi krv, provjeriti puls, krvni tlak, ustanoviti je li sve u redu. To su vani procedure koje propisuje osiguranje. Sve je novac...
To je bilo – učenje zanata. Na poznatima, što se događalo dalje?
– Počeo sam raditi za Harley Medica Group, jednu od najvećih tvrtki u Velikoj Britaniji za botoks. Tada su me i londonski mediji prozvali “kraljem botoksa”. Radio sam ih i po 40 dnevno. Bio sam voditelj te tvrtke koja je vrlo poznata u Londonu. Pa sam i ja tako često bio na televiziji, gost SkyNewsa... I jednog dana došla nam je u kliniku Kate Middleton, koja je vrlo brzo nakon toga postala supruga princa Williama, a postat će i engleska kraljica.
I njoj ste napravili estetski zahvat?
– Ne. Došla je po savjet kako se brinuti za svoju kožu. A koža joj je bila savršena. Poznavala je jednu od naših medicinskih sestara pa se došla raspitati. Imala je Kate veliku toplinu, auru nekoga tko će jednog dana biti kraljica. U to su se doba ona i William taman zaručili. I ono što pamtim bilo je da je nakon razgovora rekla: “Idem kući”. Mi smo krenuli zvati taksi, no ona je rekla: “Ne, zašto? Idem podzemnom...” A udaljenost je bila s jednog kraja grada na drugi, kao tu od Dubrave do Gajnica. I nagovorili smo je, ipak, da sjedne u taksi – kaže Milojević.
Prijatelj Davida Camerona
Vrlo je zanimljivo i vaše poznanstvo s bivšim premijerom Davidom Cameronom.
– Stvar je vrlo jednostavna, moja je sestra Iva godinama živjela sa Samanthom, suprugom Davida Camerona. Upravo je David često dolazio k njima prespavati pa su se sprijateljili. Jednom sam pregledavao glavnu urednicu vrlo utjecajnog The Suna Rebeku Wade pa sam joj govorio o Davidu Cameroonu kao sjajnom tipu. Nakon toga on je postao premijer. Znali smo se šaliti da sam mu upravo ja pomogao jer sam ‘lobirao’ kod šefice njihova vrlo utjecajnog lista. Naravno da nije tako...
O čemu ste razgovarali s premijerom? Kakav je dojam ostavio?
– Cameroon je oduvijek želio biti premijer, ostaviti trag. Pogodila ga je itekako ova priča za Brexitom jer on je bio jako za ostanak u EU, bio je uvjeren da će Britanija glasati za ostanak.
Vaš je otac Boško bio pionir estetske kirurgije, među prvima na svijetu?
– Bio je otorinolaringolog na Šalati. I u jednom trenutku otišao je u SAD. U Iowu. U to vrijeme posade Apolla pripremale su se za misiju odlaska čovjeka na Mjesec. On je s astronautima tamo radio od 1963. do 1967. Svi koji su bili u misijama morali su trenirati, vježbati i pregledavati vestibularni aparat, a to je dio našeg uha koji nam pomaže održavati ravnotežu i daje našem mozgu informacije o položaju tijela u prostoru. Radio je s njima u onim vrtlozima u kojima su gledali kako će čovjek reagirati u bestežinskom stanju, pomagao astronautima da nauče stabilizirati tijelo u takvim uvjetima.
I s Nielom Armstrongom?
– Ne bih bio toliko hrabar da to mogu tvrditi jer nisam se u to doba ni rodio. No objašnjavao nam je kako je radio s astronautima NASA-e koji su se spremali na Mjesec.
Kako je postao estetski kirurg?
– U to se doba u Americi rađala estetska kirurgija. Silikoni, nosovi, uši... Upoznao se s ljudima koji su to radili, učio i u bolnici Johns Hopkins. Kada se vratio u Zagreb, možda i zbog ljubomore, nije više mogao dobiti posao na kojem je prije radio. Imam i izreske, baš iz Večernjeg lista, iz tog doba u kojima su naslovi “Na klinici nema posla” ili “Revers za nos”, a bili su izvještaji o prvoj privatnoj ordinaciji u bivšoj zemlji. On je bio prvi koji je sam otvorio ordinaciju. Neobično je u to doba bilo, nije bilo ni privatnih stomatologa ni ginekologa. Tek prva Privatna ordinacija Milojević. Razmišljao sam kasnije o tome, moguće je da je Tito, budući da je bio sklon hollywoodskim zvijezdama, mnoge od njih ugostio je na Brijunima, znao za te zahvate pa je moj otac dobio dozvolu za privatnu ordinaciju. Među prvima u Europi otvorio je u stanu, na uglu Šubićeve i Zvonimirove – ordinaciju za estetsku kirurgiju. Znali su mi stariji taksisti Radio Taxija Zagreb govoriti kako se još sjećaju koliko su puta iz Esplanade vozili pacijente k mom ocu. Hotel je bio krcat pacijentima.
Tko su bili prvi estetski kirurzi?
– Najpoznatiji svih vremena, inače najbolji prijatelj mog oca, bio je Brazilac Ivo Pitanguy. On je u Brazilu imao čak i svoj otok. A umro je dan nakon što je u Rio de Janeiru nosio olimpijski plamen. Dan nakon otvaranja OI 2016. Uz njih dvojicu najpoznatiji je bio Bob Flowers, estetski kirurg s Havaja. U dobrim sam odnosima bio s obojicom, čak sam u jednom trenutku razmišljao otići u Rio, odnosno na Havaje raditi kod njih. Moj je otac bio među prvima ikad i želio sam ići njegovim stopama. A tata Boško u nekoliko je navrata bio u Libiji kod samog Muammara al-Gaddafija – kaže Milojević mlađi.
Gaddafijev poziv
Je li ga i operirao? Na Gaddafijevu se licu vidjelo da je prošao estetske zahvate?
– Nikad mu nisu rekli da će operirati Gaddafija. Bio je to strog režim. No pozvali su neamerikanca, mog tatu, k libijskom vođi. Tamo su ga dočekali poznati bijeli šatori, limuzine, deve... A moj je otac doveo cijeli svoj tim. I medicinske sestre išle su s njime. Sve što je znao bilo je da će ‘operirati nekoga vrlo visoko pozicioniranog’. A na razgovorima je bio – s Gaddafijem. I u nekoliko navrata išao je u Libiju, bio je izrazito hrabar. Zamislite, operirate nekog tako važnog, što ako se dogodi da nešto estetski pogriješite? Govorio nam je kasnije, nakon puta, da je Gaddafi bio vrlo pristupačan, simpatičan čovjek. Da su razgovarali u nekoliko navrata, no da se u svakom trenutku ipak osjetila distancija. Bilo mu je to itekako zanimljivo iskustvo. Ni danas ne znam što je Gaddafi želio da mu moj otac operira. Na kraju, Ronald Regan bombardirao je Libiju nekoliko tjedana nakon tih dogovora i posjeta Gaddafiju i od svega se odustalo. Više ga nisu zvali pa se zahvat nikad nije ni dogodio. Kasnije, kad sam vidio fotografije libijskog vođe, odmah sam govorio: ‘To nije radio moj tata’. Jer, kad bi on operirao nos, izgledao bi najprirodnije na svijetu.
Je li i vas otac operirao?
– Da. Slomio sam kao mlad nos na ragbi-utakmici! Bio sam dobar, trebao sam čak svojedobno igrati iz hrvatsku reprezentaciju. No medicina je bila važnija. Izabrao sam studij, a ne ragbi. No, igrali smo neku utakmicu, to je izrazito grub sport, i ja sam kao 16-godišnjak ostao razbijena nosa. Protivnik me pošteno opalio u nekoj gužvi, dobio sam čisti aperkat u nos. On je dobio crveni karton, a mi pobijedili utakmicu. Onako, s krvavim slomljenim nosom, ja sam slavio... No kasnije me otac operirao. I znam kako je prolaziti oporavak nakon kirurškog estetskog zahvata. Tamponi u nosu, bolovi, modrice ispod oka. A danas, nakon mojih estetskih intervencija, pacijent može odmah na kavu! Koliko se medicina mijenja... Moj je otac bio psiholog sa skalpelom, a ja sam psiholog s iglom. Nekad skalpel, danas igla – kaže naš estetski autoritet.
Hoće li skalpel uskoro biti samo eksponat u muzeju?
– Dakako! Pa danas se i u kardiokirurgiji sve manje reže, sve se radi endoskopski. Nekad ste nos mogli operirati samo kirurški. Morala bi se prvo razbiti kost, zatim škaricama izrezati hrskavica, a danas je sve puno jednostavnije. Ako pacijent želi ispraviti kvrgav nos, iglom se u nos iznad kvrge ubaci filer pa zatim ispod kvrge i za dvije minute pacijent ima ravan nos. Kažu mi: “Doktore, ovo je magija!” Mi sad možemo uz pomoć botoksa zatezati bore, vraćati volumen licu, ubrizgavanjem filera možemo oblikovati usne, ravnati nos, popunjavati podočnjake, raditi nekirurški facelifting. Sve što se nekad radilo kirurški, sada radimo bez skalpela. Pomlađivati možemo i matičnim stanicama, krvnom plazmom, radiofrekvencijama, ultrazvukom...
Koliko donja usnica mora biti veća od gornje? Vidimo danas mnogo velikih “pačjih usana”.
– To nije dobro. Odbijam one koji žele da im ‘napumpam’ gornju usnu. Pravilo je – donja usnica mora biti dva puta veća od gornje. I ništa više. Sad bez liposukcije možemo oblikovati i tijelo. Zamrzavamo mast na -14 stupnjeva, ona ne voli hladnoću. I odumire nakon nekoliko mjeseci. Rješavamo kapilare, podočnjake, pigmentacije, strije, akne, ožiljke... Pa čak možemo napraviti i pločice na trbuhu! Ljudi nam kažu: “Izgledam 10 godina mlađe, bolje se osjećam, hvala vam...” Važno je poznavati i – umjetnost. Pravilo zlatnog reza. Da bude prirodno i da ne bude pretjerano.
Život dug 200 godina
U Dubrovniku sljedeći mjesec okupljate svjetsku kremu liječnika estetske medicine.
– U Palaceu organiziramo TAMC – The Aestetic Medicine Congress, kojem je vizija okupiti svjetsku elitu estetske kirurgije, dermatologije i estetske medicine. Dolaze najpoznatija imena iz Amerike i Europe, tri dana razmjenjujemo iskustva. Kako se rade fileri, botoksi... Dolazi 300 najboljih na svijetu, a ideja je da ih dođe i pet ili šest tisuća. Na najpoznatije kongrese, u Monako i Pariz, zna doći i 10.000 doktora. No u našoj zemlji za sada nema tako velike kongresne dvorane.
Razlika između botoksa i filera?
– Botoks smanjuje, filer povećava.
A cijene?
– U Londonu mi ne dolaze samo nogometaši, njihove supruge, TV voditelji i bogataši. Dolaze i vozači Metroa. U Zagrebu smo imali i jednu čistačicu, gospođu koja je čistila tri stana kako bi zaradila novac da se može malo pomladiti u našoj Klinici Milojević. Danas si to ljudi mogu priuštiti.
Koliko ste puta “uboli” iglom?
– Davno sam prošao broj od 30.000. To su botoksi i fileri. A podočnjaci, koje su se rijetki usudili raditi, moja su specijalnost. Njih sam korigirao više od 7000. U London mi zna doći i gospođa iz Reykjavika samo na tretman. Prošle su stotine Kineskinja, većinom mlađih djevojaka koje su željele imati izduženije lice, izgledati poput Europljanki. I onda one pozovu druge i tako to ide. Bili su u mojoj Milo Clinic u Harley Street ljudi sa svih strana svijeta, zovu često iz Amerike... Mislio sam otvoriti biznis i u SAD-u, jer mnogi me otamo zovu i pitaju: ‘Gdje vam je klinika?’
Koja je budućnost estetike?
– Medicina će produljiti ljudski vijek, a mi liječnici u budućnosti nećemo estetski produljivati mladolik izgled izvana nego i – iznutra.
Na koliko godina?
– 150. Možda i 200...
A vi privatno, što vam je strast?
– Nogomet. Futsal Dinamo, kojem sam sponzor. Ugostio sam Bad Blue Boyse nekoliko puta u Londonu, po 14-15 ljudi spavalo je na kaučima kad je Dinamo igrao tamo. Plavu boju volim otkako sam se rodio. A, eto, na proslavi titule 1982. nisam bio jer sam dobio vodene kozice. Slušao sam prijenos s djedom Ivanom u Kozarčevoj. Bio sam u Maksimiru i kad je Zajec sa stuba rekao: “Vratili smo Dinamo”, pjevao na Old Traffordu pet sati uzastopce “Kako je dobro vidjeti te opet...” Uostalom, najsretniji mi je trenutak, nakon rođenja Hane, Maksa i Lucije, bio kad smo osvojili Kutiju šibica s Cvjetno Poliklinikom Milojević. Najsretniji dan u životu bio mi je kad sam istrčao na teren i zagrlio Matiju Capara. Pa možda sam i zbog tih kozica kao klinac postao liječnik... Spriječile su me kao klinca da slavim s plavima.
Mislim...ono...kaj ne postoji liječnička tajna.Hebote,odeš kod ovoga,i za pol godine zna cijeli svijet.