Oči svjetske javnosti sve više su uprte prema Iranu. Iran - islamsku "republiku" (teokraciju) zahvatili su veliki prosvjedi. Počeli su 28. prosinca na teheranskom Velikom bazaru zbog strmoglavog pada vrijednosti iranske valute u odnosu na dolar. Posljedica je to ne samo lošeg upravljanja ekonomijom, već i sustavnom korupcijom, sukobima sa Izraelom i iscrpljivanjem ekonomije financiranjem brojnih militantnih skupina diljem Bliskog istoka, naročito šiitskih.
Na ulicama iranskih gradova, usred bijesa, očaja i sukoba s policijom, povremeno se čuje ime koje zvuči kao povratak iz prošlosti. "Šah", skandiraju neki prosvjednici, prizivajući obitelj koja Iranom ne vlada već više od četiri desetljeća. Riječ je o dinastiji Pahlavi, simbolu jednog posve drugačijeg Irana, koji veliku popularnost ima u iranskoj dijaspori diljem svijeta, naročito Sjedinjenim Američkim Državama.
Priča Pahlavija započinje dvadesetih godina prošlog stoljeća, kada je Reza Šah Pahlavi, vojni zapovjednik skromnog podrijetla, preuzeo vlast u tada politički slaboj i vanjskim silama podložnoj Perziji. Njegov dolazak značio je kraj stoljetne kadžarske dinastije i početak snažne centralizacije države. Reza Šah gradio je modernu vojsku, prometnice, industriju i snažnu državnu administraciju, provodeći radikalnu sekularizaciju društva. Iran je prvi put postao država koja je nalikovala zapadnim nacijama, ali cijena tog „napretka“ bila je autoritarna vlast, gušenje političkih sloboda i brutalno slamanje protivnika.
Nakon Drugog svjetskog rata vlast preuzima njegov sin, Mohamed Reza Šah Pahlavi, čovjek čije će ime zauvijek ostati vezano uz podjele koje su kulminirale revolucijom 1979. godine. Za njegova vladanja Iran prolazi kroz ubrzanu modernizaciju, rast obrazovanja, prava žena i urbanog srednjeg sloja. Teheran postaje kozmopolitski grad, a Iran bliski saveznik Zapada. No istovremeno se produbljuje jaz između bogatih i siromašnih, a tajna policija SAVAK postaje sinonim za represiju, torture i strah. Vjerske strukture, potisnute i ponižene, polako okupljaju nezadovoljstvo masa.
Iran before the 1979 Islamic Revolution.
— Visegrád 24 (@visegrad24) January 2, 2026
Many of those taking to the streets today still remember that life.
A stark reminder of what a medieval-style regime can do to a country in just a few decades. pic.twitter.com/DBzohpHlth
Kada je izbila Islamska revolucija, šah je pobjegao iz zemlje, a vlast je preuzeo ajatolah Ruholah Homeini, postavivši temelje današnje Islamske Republike. Pahlaviji su proglašeni simbolom tiranije i stranog utjecaja, a svako pozitivno spominjanje šaha desetljećima je bilo nezamislivo unutar Irana.
No današnji prosvjedi pokazuju da se nešto promijenilo. Mladi Iranci, rođeni dugo nakon revolucije, ne pamte ni šahovu represiju ni luksuz dvora. Oni žive pod sustavom koji im nudi malo perspektive, kontrolira njihovu odjeću, ponašanje i slobodu govora, dok se gospodarstvo guši pod sankcijama i korupcijom. U tom kontekstu, ime šaha više nije nužno poziv na povratak monarhije, već simbol otpora postojećem režimu i nostalgije za državom koja je, barem u percepciji, bila otvorenija prema svijetu. Tako u priču ulazi i Reza Pahlavi, sin posljednjeg šaha koji živi u egzilu i redovno se obraća svim globalnim akterima kao i iranskoj javnosti kao borac za demokratski, sekularni i slobodni Iran. On nema formalnu političku moć, ali za dio prosvjednika predstavlja jednu simboličnu alternativu koja se nalazi izvan strogog islamskog poretka.
Postoji i druga strana medalje zbog kojeg dio iranske javnosti i ne gleda s prevelikim entuzijazmom prema dinastiji Pahlavi. 1953. tadašnji premijer Mohamed Mossadegh pokrenuo je nacionalizaciju iranske nafte, želeći prekinuti britansku kontrolu nad ključnim resursom zemlje. Taj potez imao je ogromnu podršku naroda, ali je izravno pogodio interese Zapada. U kontekstu Hladnog rata, Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo odlučile su intervenirati. U tajnoj operaciji CIA-e i MI6-a Mossadegh je svrgnut, a Mohamed Reza Šah Pahlavi, koji je nakratko pobjegao iz zemlje, vraćen je na prijestolje i učvršćen kao apsolutni vladar.
Od tog trenutka šahova vlast sve više ovisi o zapadnoj potpori, dok se unutar zemlje pojačava represija. Taj udar ostavio je dubok ožiljak u iranskoj političkoj svijesti i često se spominje kao trenutak kada je Iran izgubio priliku za demokratski razvoj. Upravo zbog toga odnos Iranaca prema Pahlavijima danas nije jednoznačan: za neke su simbol modernizacije, za druge podsjetnik na stranu intervenciju i izgubljeni suverenitet.
Shah of Iran Mohammad Reza Pahlavi and Empress Farah Pahlavi attending the 2500 year anniversary of the Persian Empire in 1971.
— Oli London (@OliLondonTV) January 7, 2026
This is how Iran used to be before the Islamic Revolution.
This is the Iran the Iranian people are fighting for. pic.twitter.com/ZXWtP55r7D
U suvremenim prosvjedima ta povijesna slojevitost izbija na površinu. Kada se danas na ulicama spominje ime Pahlavi, ono više ne znači bezrezervnu podršku starom režimu, nego prije svega otpor Islamskoj Republici i klerikalnoj vlasti koja kontrolira svaki aspekt života. Posebnu ulogu u tome ima Reza Pahlavi, sin posljednjeg šaha. Tijekom Islamske revolucije 1979. godine imao je svega 18 godina. Kao prijestolonasljednik već se školovao izvan Irana, poglavito u SAD-u, gdje je bio kadet američkog ratnog zrakoplovstva. Dok se režim njegova oca urušavao, Reza Pahlavi nije imao nikakvu stvarnu političku ili vojnu ulogu u događajima koji su potresali Iran. Revoluciju je dočekao u egzilu, bez mogućnosti povratka, a ubrzo nakon toga i formalno je ostao bez države, prijestolja i političkog okvira u kojem je odrastao.
Reza Pahlavi danas u egzilu ne poziva svoje sunarodnjake na nasilje, niti na bilo koji način sudjeluje u organiziranju prosvjeda, no služi kao glasnogovornik i simbol oko kojeg se svi mogu okupiti. Kad je prema novodima BBC-a Reza upitan 2022. o preuzimanju vlasti u Iranu, on je samo jednostavno odbrusio "Promjena treba doći iznutra". Za mlade prosvjednike, posebno žene, on utjelovljuje ideju Irana u kojem religija nije nametnuta zakonom, u kojem država ne kontrolira tijelo, mišljenje i privatni život. Njegove poruke o referendumu, demokratskom prijelazu vlasti i nacionalnom jedinstvu služe kao kontrapunkt režimskoj propagandi koja svaku alternativu prikazuje kao kaos ili strani plan.
Istovremeno, važno je naglasiti da unutar iranske oporbe nema konsenzusa o njegovom liku i djelu. Mnogi jasno odbacuju i monarhiju i Pahlavije, dok Rezu Pahlavija vide tek kao korisnog glasnogovornika. Drugi ga iskreno podržavaju kao osobu koja može simbolički okupiti razjedinjenu naciju. Upravo u toj dvoznačnosti leži njegova stvarna snaga,on ne nameće rješenje, nego personificira mogućnost izbora, što je u Iranu danas najradikalnija ideja od svih.
Zato zazivanje šaha na ulicama Teherana, Širaza ili Isfahana ne treba tumačiti doslovno. To nije masovni pokret za restauraciju monarhije, nego krik protiv sustava koji više nema legitimitet. U tom kriku ime Pahlavi postaje sredstvo provokacije režima, znak da je strah popustio i da se Perzijanci, Azeri, Luri i ostali narodi Irana više ne boje prizivati ni one dijelove svoje povijesti koji su desetljećima bili zabranjeni.
Uloga Reze Pahlavija u današnjim prosvjedima nije u zapovijedanju, nego u simbolici: on je podsjetnik da Islamska Republika nije jedina moguća sudbina Irana. A u zemlji u kojoj je sama pomisao na alternativu bila kažnjiva, to je već politički čin s ozbiljnom težinom.
Otvori KEKS Pay
Hoće li i preko ovoga Exon uploviti u Iran zajedno s drugim korporacijama?