Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Naš legendarni autor objavio je knjigu o Titu i Tuđmanu o kojoj će se pričati: Donosimo kratki presjek

Knjiga Branka Tuđena dokazuje da je političarima u SFRJ i osamostaljenoj Hrvatskoj često važnije bilo snalaziti se u spletkarenju nego boriti se za svoje ideje
27. siječnja 2021. u 17:26 26 komentara 8567 prikaza
Branko Tudjen
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Školovani i karijerni povjesničari nerijetko ne pripadaju među one koji su poznati široj javnosti, a i čitani izvan svojih profesionalnih krugova. Opterećeni su brojnim pravilima i praksom historiografske struke, strahujući da bi među svojim kolegama mogli biti optuživani za „manjak znanstvenosti“ i nepoželjnu komercijalizaciju svojih radova. Zato ne otvaraju zanimljive teme, za koje ne raspolažu arhivskom građom, a ponekad bježe i od jasnih kvalifikacija i zaključaka.

Takvi su problemi posebno izraženi kad je riječ o novijoj i suvremenoj povijesti, gdje zbog malog protoka vremena te specifičnih državnih interesa i čuvanja digniteta ličnosti niz arhivskih fondova istraživačima još nije dostupan, ili je građa „pročišćena“, skrivena, dijelom i potpuno uništena. Ako želi pisati o kontroverznoj temi, povjesničar se mora svjesno izložiti riziku da bude osporavan, grubo ismijavan, čak i sudski progonjen. Hrvatski je slučaj u tome još složeniji, jer pisanje političke povijesti 20. stoljeća znači i vrednovanje ličnosti koje su svoje ideje i karijere vezivale i uz propale državne i društvene sustave. Velike su šanse da nešto od napisanog neće biti dobro prihvaćeno u pojedinim društvenim krugovima, sklonim mitologizacijama i mistifikacijama povijesne realnosti.

VELIKE UŠTEDE Nijemci sol na cestama zamijenili novom metodom odleđivanja, funkcionira odlično

Ne čekaju bolja vremena

S druge strane, postoje autori, mahom publicisti, koje ne impresioniraju uobičajene nevolje s korištenjem arhivskih fondova i traženja dokumenata koji su poželjan alibi za svaku izrečenu ocjenu. Oni su svjesni da nema smisla čekati neka bolja vremena. Istinski se trude biti što je moguće objektivniji ne zanoseći se nekom svojom političkom vizijom. Svaka im je povijesna ličnost više ili manje „siva“. To znači da u njoj, suprotno crno-bijeloj metodi, ne traže pozitivca ili negativca, već ličnost koja je s promjenjivim uspjehom djelovala u iznimno složenim povijesnim okolnostima s raznim osobnim ograničenjima. U tom kontekstu možemo bolje razumjeti dosege Branka Tuđena, autora netom objavljene publicističke knjige “Tito, Tuđman: jedan zavičaj, jedan put”, čiji je nakladnik Večernji list.

Iako po obrazovanju inženjer, taj je dugogodišnji novinar i urednik desetljećima detaljno i pedantno pratio sva historiografska zbivanja vezana za jugoslavensku državu i osamostaljenu Hrvatsku. Prikupio je više stotina knjiga, u najširem rasponu od znanstvenih monografija i specijaliziranih časopisa pa do biografija i memoarskih zapisa, kao i hrpetine stručnih tekstova i novinarskih zapisa. U toj ga strasti ni u ratnom razdoblju nisu priječile bitno otežane okolnosti nabave željene literature iz Beograda i drugih dijelova bivše države. Tijekom karijere imao je privilegiju izvještavati s raznih prijelomnih političkih događanja i susretati se s brojnim državnicima, političarima te pripadnicima obavještajne i vojne elite. Sve je te spoznaje i osobna iskustva povezao je u cjelinu i objavio na 488 stranica u formi političkih biografija 200-tinjak ličnosti koje su snažno obilježile jugoslavensku i hrvatsku povijest.

Umjesto u arhivima, Tuđen je vrijeme provodio u seciranju tih brojnih zapisa, da bi se prema potrebi za odgovore na pojedina pitanja obraćao svjedocima tih zbivanja, ponekad i članovima njihovih obitelji. Zato je u knjizi dao širi dijapazon prikupljenih ocjena, koliko god one za pojedince bile neugodne, svjestan da je vrlo nezahvalno prije cjelovitih istraživanja davati precizne zaključke. I ako mnogi misle da je jedina prava povijest ona koju iščitavamo u dokumentima, nužno je napomenuti da za suvremenu povijest sve veću važnost ima tzv. oral history (usmena povijest), odnosno prikupljanje informacija u razgovorima sa sudionicima ili suvremenicima pojedinih zbivanja. Tu je moguće dobiti cjelovitije odgovore, nego se oslanjati samo na službene dokumente, jer se u potonjima često prikrivaju razlozi za donošenje pojedinih važnih odluka ili su oni prezentirani samo na formalne i administrativno šture načine.

Na Papuku pronađena dva smrznuta tijela NEZAPAMĆENA TUGA Detalji tragedije na Papuku: Smrznuti muškarci nosili su tenisice i bili bez jakni

Rezultat takvog Tuđenova pristupa nije publicistika na kakvu obično nailazimo po knjižarama, karakteristična po tome što uzdiže poželjne i podobne, a istovremeno se razračunava s nepoželjnim ličnostima i događajima. Baš suprotno tome, u Tuđenovoj knjizi nema povijesnih likova koji se prikazani jednodimenzionalno, još manje mitologizirano, i koji imaju unaprijed osiguran status i moralni integritet. Nema u tome ni uobičajenih „popusta“ koje bi mogao sugerirati njihov nacionalni identitet i politička opcija koju su zastupali. Srbi, primjerice, nisu prikazivani lošijima zato što su pripadali naciji koja je u zajedničkoj državi stalno bila u političkom sukobu s Hrvatima, na kraju i onom ratnom, a Hrvati nisu glorificirani ako su imali nekih političkih i državotvornih zasluga. Isto vrijedi i za dužnosnike iz republika i nacija koje su tvorile heterogenu i disfunkcionalnu jugoslavensku federaciju.

 | Autor : Davorin Visnjic/PIXSELL Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL 01.01.1995., Zagreb - Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tudjman docekao je Novu 1995. godinu s prijateljima i uzvanicima u hotelu Intercontinental. Franjo Tudjman, Ivica Mudrinic i Branko Tudjen photo: Davor Visnjic/ PIXSELL

Politički ‘zvjerinjak’

Tuđenu su tijekom dugogodišnje novinarske i glavnouredničke karijere, sukladno tadašnjem vlasničkom statusu Večernjeg lista, nerijetko zamjerali da je u prikazivanju dnevnopolitičke zbilje odviše režimski usmjeren, no ova je knjiga jasan dokaz da nikada nije gubio kritički odmak od ličnosti koje su bile u središtu njegova interesa. One su istodobno i pozitivne i negativne, ovisno o kutu iz kojega promatra njihovo djelovanje, a često su im i kratkoročni rezultati bitno drukčiji od dugoročnih. Takvu autorsku objektivnost ne uspijeva demonstrirati većina publicista, jer su uvjereni da moraju dokazivati unaprijed zadane teze. Ponajbolje se to vidi u Tuđenovu tretmanu dviju ključnih povijesnih ličnosti jugoslavenske i hrvatske države, Tita i Tuđmana, koje s autorom povezuje to što su rođeni u zagorskom trokutu od samo nekoliko desetaka kilometara. Iako je ta činjenica zacijelo i povod što se Tuđen i u tolikoj mjeri zainteresirao za njihovu državničku djelatnost, poslije čitanja knjige nitko ne može imati iluziju da su i Tito i Tuđman ličnosti kakve treba bespogovorno slaviti ili demonizirati.

Oba su se pokazala kao iznimno vješti realpolitičari, koji često nisu birali sredstva za održanje na vlasti, povlačeći i poteze koji su donosili goleme političke probleme, ponekad i patnje i masovna stradanja. Tito je, naglašava Tuđen, nakon pobjede u antifašističkom ratu imao goleme apetite u pogledu prisvajanja teritorija susjednih zemalja, s nekima i stvaranja federativnih veza, tako da je u razdoblju 1945.-1946. bio i glavna opasnost za izbijanje globalnog oružanog sukoba između zapadnih saveznika i komunističkih zemalja predvođenih Sovjetskim Savezom. Zato i Staljinova Rezolucija Informbiroa izgleda nešto kompleksnije od općeprihvaćenog stava o Titovoj borbi za očuvanje jugoslavenskog suvereniteta. U tom kontekstu treba promatrati i zlosretnu sudbinu Andrije Hebranga, uhićenog i ubijenog u beogradskoj Glavnjači jer je bio ličnost na koju je Staljin najviše tipovao kao Titova nasljednika nakon očekivane sovjetske agresije ili mogućeg puča informbiroovaca.

Obilježavanje 28. obljetnice VRO Maslenica u Islamu Latinskom MARINKO JURASIĆ Progledao car i svi progledaše: “HOS nosi ustaška obilježja”

Kad se dovodila u pitanje njegova vlast, Tito je bio krajnje nemilosrdan prema suparnicima, ali i dovoljno vješt da sve konkurente međusobno sukobi, po potrebi i slatkorječivo obmanjuje kako bi bili uvjereni da je u pojedinom sukobu na njihovoj strani. Kad se situacija promijenila, bezobzirno ih je žrtvovao. Politički su tužitelji postajali njihovi dojučerašnji suradnici budući da je to bio najbrži put za kadrovske uzlete. Upravo se to, kako autor detaljno opisuje, dogodilo i hrvatskom proljećarskom vodstvu, koje se pokazalo odviše naivno za iznimno složene političke intrige koje su više od bilo kakvih ideja i programa obilježile titoističko razdoblje. Druga je Jugoslavija, naime, protekla u stalnom sukobljavanju hrvatskih i srpskih komunističkih dužnosnika, u kojem su pojedine epizodne uloge, paktirajući s jednima ili drugima, igrale slovenske, bosanskohercegovačke i makedonske vrhuške. Jedino je pravilo bilo održavanje hrvatsko-srpske ravnoteže snaga, ali i s njom povezane represije.

Pad hrvatskih političara ili generala morala je pratiti i smjena srpskih. I obrnuto. Velikosrpski je koncept 1966. naizgled srušen padom Aleksandra Rankovića, u kojem je Tito odigrao svoju vrhunsku rolu, no ubrzo se pokazalo da je slične ciljeve, samo na suptilnije i prikrivenije načine, što je bilo još opasnije, imalo svako daljnje vodstvo najveće jugoslavenske republike. Tuđen to dokazuje stalnim pokušajima rušenja avnojskog koncepta od svih važnijih srbijanskih političara, u rasponu od „europejaca“ Koče Popovića i Mirka Tepavca, dogmata Draže Markovića i Petra Stambolića pa do haaškog optuženika Slobodana Miloševića. Tito se s tim nasrtajima, upozorava autor, uspio nositi i nakon usvajanja Ustava iz 1974., makar i vraćanjem na predreformski boljševizam, no nakon njegove smrti više nije bilo realnih mogućnosti da federacija izbjegne svoje krvavo rasulo.

Autor je u tom političkom „zvjerinjaku“ puno prostora dao i danas vrlo loše vrednovanim komunističkim dužnosnicima Vladimiru Bakariću i Edvardu Kardelju, koji su zbog svog voluntarizma bili i simboli mnogih režimskih zabluda. Njihove greške i nebiranje sredstva za ostanak na vlasti doista nisu sporni, za što postoje brojni primjeri. Tuđen je, međutim, pronašao i prilično argumenata da su u pojedinim kriznim situacijama upravo oni prepoznavali glavne opasnosti za dugoročnije interese svojih nacija, kao što je u nekoliko situacija, posebno 1980-ih godina, demonstrirao i iznimno lukavi Mika Špiljak. Isto bi se moglo odnositi i na pomalo zaboravljenog hrvatskog generala Ivana Gošnjaka, krutog i nepopularnog. No njegov je prisilni odlazak s komandne dužnosti u JNA krajem 1960-ih godina značio i nezaustavljivu srbizaciju vojne sile, odnosno njezino pretvaranje u agresora nad nesrpskim stanovništvom.

FILE PHOTO: European Commission head Ursula von der Leyen arrives for an EU summit in Brussels SMANJENA ISPORUKA CJEPIVA Spor s AstraZenecom: Ugovor o cjepivu otkriva moguće manevre kompanija

Kuloari važniji od bojišta

Nijansirani je pristup lako uočljiv i u vrednovanju Franje Tuđmana. Tuđen ne smatra slučajnim što se Tuđman umnogome ugledao u Tita. Nije jedini razlog tome bio njihov sličan mentalitet, na koji je zbog zagorske snalažljivosti i autor ponosan, već i spoznaja prvog hrvatskog predsjednika da je u politici važnije nadmudriti negoli nadjačati svoje protivnike. Kuloari su tu ponekad i važniji od bojišta. Kad to okolnosti nalažu, treba nalaziti i svakovrsne kompromise, ponekad i davati ustupke. A Tito je u svemu tome, zbog čega mu se Tuđman i toliko divio, bio velemajstor i s pravom državnik svjetskoga ranga. Kopirajući ga, Predsjednički su dvori godinama sličili političkoj igraonici u kojoj su manje umješni gubili Tuđmanovo povjerenje i pozicije u korist najboljih spletkaroša. U tome je, naglašava autor, nenadmašan bio Ivić Pašalić. Jasno, kako je kopija uvijek lošija od originala, tako se i Tuđman sporije i s više negativnih posljedica oslobađao svojih zabluda.

Tito je, primjera radi, relativno brzo odustao od već spominjanih teritorijalnih pretenzija prema susjednim državama, a Tuđman je ostao zarobljenik svojih historicističkih iluzija o vraćanju još u osmanlijskom razdoblju otrgnutih dijelova BiH, posebno onih koji su se 1939. našli na Banovini, u hrvatski državni okvir. Za razliku od mnogih osoba koje su godinama bile u Tuđmanovu okruženju i pokušavale ga na sve načine braniti od opravdanih kritika, Tuđen je tu bez ikakva krzmanja objasnio da je Hrvatska doista imala pretenzije na dijelove te bivše jugoslavenske republike. On je, kao i niz novinara, bio na brifinzima kada se o tome otvoreno govorilo.

U toj je najvećoj političkoj zabludi posebnu ulogu imalo i Tuđmanovo pretjerano oslanjanje na hercegovački lobi predvođen Gojkom Šuškom, koji je ujedno bio i spojnica prema dijelovima emigracije koja ga je izdašno financirala. Autor je vrlo kritičan i prema hrvatskom modelu pretvorbe, upozoravajući da je i osobno o tome pokušavao razgovarati s Tuđmanom, ali predsjednik naprosto nije bio spreman suočiti se s dobronamjernim kritikama. Istodobno je naglašavao da se Tuđman uspješno nosio s ambicioznim suradnicima koji su svojim radikalnim idejama, poput generala Martina Špegelja, mogli ugroziti nacionalne interese tijekom Domovinskog rata. Regionalna bliskost sa svojim glavnim likovima autoru nije suzila vidokruge i sposobnost racionalnog političkog prosuđivanja. Nije to nimalo zanemariva vrlina, jer je najteže pisati o „svojima“. 

BILI ZAJEDNO NA VEČERI
Liječnik koji je pokušao oživiti Bandića: Samo se srušio, bio je to masivni infarkt
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?
  • zvezdomor:

    Ovaj legendaran, jedino je bio uspješan kao suradnik UDBE što je.opće poznato a pouzdano se zna da je radio i za KOS

  • Karloho:

    Ovaj jadnik drug Tuden,stavlja u isti koš okorjelog komunistu koljača Tita i predsjednika Tuđmana koji se ipak iskupio za grujehe dog je bio s tom bandom komunistima.

  • Lukeruk:

    Pedofilčina tito, šteta kaj je govno zbrisalo na sutjesci i drvaru, i šteta kaj nije negde bliže pokopan nego u kući smeća u bg, tak da mu se mogu doć popišat na grob