Sve do lipnja 2016. godine Tavankut je za veliku većinu građana Hrvatske, koji su uopće i čuli za to naselje, bio selo nedaleko od Subotice nastanjeno većinskim hrvatskim stanovništvom. Tada se dogodio službeni susret predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović i tadašnjeg premijera Srbije Aleksandra Vučića koji je Tavankutu kao selu dao jednu sasvim novu, višu dimenziju. Bila je to prilika i da se sazna u kakvim uvjetima žive tamošnji stanovnici i s kakvim se sve problemima suočavaju. Otad su prošle tri godine i Tavankut je ponovno bio jedna od medijskih vijesti dana. Naime, na nogometnom stadionu u tome selu, na kojem nastupa vojvođanski ligaš OFK Tavankut, odigrana je prijateljska nogometna utakmica reprezentacije Hrvata iz Srbije i reprezentacije Srba iz Hrvatske.
U Irsku i iz Vojvodine
Tribine stadiona bile su prepune mještana koji su došli gledati tu zanimljivu nogometnu utakmicu koja je izazvala velik interes javnosti u Srbiji, ali i u Hrvatskoj. Svirane su “Lijepa naša” i “Bože pravde” a da se pri tome nije čuo ni jedan zvižduk ili povik. Zanimljiv je bio pogled i na tribine gdje su se mogli vidjeti neki mještani u dresovima hrvatske reprezentacije, a bilo je i djece u dresovima Hajduka iz Splita. Bilo je i onih odjevenih u dresove košarkaške reprezentacije Jugoslavije.
Međutim, već sam pogled na tribinu stadiona govori i o tome u kakvom je stanju cijelo selo. Tribina je stara i na svakom mjestu pokazuje da je neophodno ulaganje i obnova toga simpatičnog sportskog objekta. Takva je, zapravo, i slika Tavankuta do kojega se dolazi kada skrenete s državne ceste Sombor – Subotica.
– Naši najveći problemi ovdje su male plaće zaposlenih i činjenica da je seoska infrastruktura u iznimno lošem stanju. Primjera radi, mi živimo u centru sela, a nemamo ni kanalizacije ni pitke vode. Već godinama kupujemo vodu jer naša nije za piće. To nam smeta, ali mi obični ljudi ne možemo ništa – kaže nam Ivana Damjanovski.
Cesta koja vodi do sela je uska i s obje strane obrasla u visoku travu što na prvi pogled posjetitelja može dovesti u zabunu ima li uopće ičega na njezinu kraju. I dalja vožnja kroz Tavankut pokazuje kako se u tome selu proteklih desetljeća malo ili nimalo nije ulagalo. Dobar dio seoskih prometnica i danas je neasfaltiran. Poslije posjeta visokih gostiju prije tri godine Vučić je obećao asfaltiranje svih seoskih cesta u selu, ali je stao na 500-tinjak metara jedne ceste asfaltirane još te 2016. godine. Obećao je tada i obnovu Doma kulture na što se čeka godinama.
Ove će godine to obećanje biti realizirano jer je Dom obnovljen i čeka se samo njegovo službeno otvaranje. Tavankut je živo selo koje će zasigurno otvaranjem Doma kulture dodatno dobiti na dinamici. To će biti središte gdje će se moći organizirati najrazličitiji kulturni sadržaji za mještane.
Damjanovski kaže da iz Tavankuta, kao i ostalih sela i naselja u Vojvodini, odlaze mještani, i to najviše mladi ljudi jer ne vide ondje svoju budućnost. Neki odlaze u Suboticu, drugi u Novi Sad, ali su mnogi, pogotovo oni koji imaju hrvatske dokumente, iskoristili tu pogodnost i otišli trbuhom za kruhom u neke od zemalja Europske unije. Govore to i same brojke s obzirom na to da je Tavankut prije Domovinskog rata imao više od 5000 stanovnika, a danas ih je manje od 4000. Prije rata su 90 posto stanovništva činili Hrvati, tzv. Bunjevci, da bi danas njihov broj pao na oko 80 posto.
Da se radi o hrvatskom selu potvrđuje i to što u njemu djeluje i Hrvatsko kulturno-povijesno društvo „Matija Gubec” na čijoj zgradi se još od 1991. godine, kada je to bilo rijetko pa i opasno, nalazi stilizirani hrvatski grb. Selom dominira i velika katolička crkva sagrađena 1910. godine. Malo je poznato da je Tavankut osnovan prije Subotice, i to davne 1439. godine. U selu djeluje i osnovna škola u kojoj postoje i posebni razredi koje polaze učenici hrvatske nacionalnosti. Mještani nam kažu kako se dobar dio njih bavi poljoprivredom i voćarstvom, ali i kako su otvaranjem brojnih tvornica u Subotici mnogi ondje našli posao. Unatoč tome i dalje sumnjaju u budućnost.
– Nedavno sam završio srednju školu i dobio diplomu. Tražit ću posao. Ne bude li nekih promjena, planiram u Tavankutu biti još dvije godine, a onda se mislim odseliti u Irsku. Brat mi je tamo već otišao i snašao se dobro, tako da isti plan imam i ja – kaže Dragan Horvat. Dodaje da u selu nema sadržaja za mlade, ali i da se svi dobro slažu te da nema problema. U tih nešto manje od 4000 stanovnika, 80 posto h su Hrvati, Bunjevci. Preostalih 20 posto su uglavnom Srbi, od kojih se većina doselila poslije Domovinskog rata. Svima im je zajedničko da su susretljivi i ljubazni što se vidi na svakom koraku. Svi su spremni za razgovor, vrlo rado odgovaraju na pitanja i žele pomoći kako god mogu i znaju.
– Imamo zapravo svi iste probleme i slične želje. Svi želimo nešto više i bolje u životu – kaže Horvat. Jedan od gledatelja koji nam je bio posebno zanimljiv na spomenutoj nogometnoj utakmici bio je Stipan Bašić. Rođen je u Tavankutu, a danas živi u Subotici. Bašić je na sebi imao kockasti dres hrvatske nogometne reprezentacije.
Hrvatski dres nije provokacija
– Ne vidim ništa posebno u tome. Radi se o sportskom događaju za koji sam bio prigodno odjeven. Uostalom, i prošle godine u vrijeme SP-a u Rusiji bio sam u centru Subotice u hrvatskom dresu. Iako su me neki malo čudno gledali, nije bilo problema. Ne smatram da time bilo koga vrijeđam ili provociram – kaže nam Bašić.
I on ističe da je seoska infrastruktura prilično loša te da se radi o stvarima koje moraju rješavati općina Subotica, pokrajina Vojvodina i država Srbija. Govoreći o životu u Tavankutu, kaže da se radi o kompaktnom i homogenom selu kojemu treba pomoći da krene naprijed i da iskoristi sve svoje potencijale. Tvrdi da se živi normalno iako se povremeno zna dogoditi poneki eksces, kojima su, kaže, najčešći razlozi alkohol i vrela krv.
– Malo me ljuti kada nam dolaze pojedinci i onda nas ovdje uče o suživotu. Znam im reći tada da odu tamo odakle su došli i ondje grade suživot. Naši preci su se tome naučili još u vrijeme Marije Terezije – ističe Bašić.
Isto nam kaže i Zlatko Beretić, dodajući da u Tavankutu zapravo nikada i nije bilo nekih većih međunacionalnih problema.
– Živimo normalno i svatko se snalazi najbolje što može. Netko radi u selu, netko negdje dalje, ali bitno je da se radi. Problem su niske plaće, što dovodi do toga da neki odlaze dalje. Da su plaće nešto bolje i da se malo uredi seoska infrastruktura, vjerujem da gotovo nitko ne bi nikamo išao jer ne bi imao razloga za to – pojašnjava Beretić dodajući da je rat bio, ali i da je odavno prošao.
Govoreći o svakodnevici u Tavankutu, predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća Jasna Vojnić kaže kako je, ukupno gledajući, situacija bolja nego prije nekoliko godina, ali da i dalje ima puno toga za napraviti i popraviti. Kaže kako se i dalje širom Vojvodine povremeno događaju međunacionalni incidenti kao i da odlazak na utakmice u dresu hrvatske reprezentacije nije baš uobičajen.
Još će i Thompson doći...
Ipak, tvrdi da pomaka, kada je u pitanju život hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, ima na više razina. Tako država izrađuje udžbenike za djecu koja nastavu pohađaju na hrvatskom jeziku i pismu te osigurava da njihova cijena bude identična kao i onih manjinskih. HNC preko donatora tada za te učenike osigurava besplatne udžbenike. Od ove godine i srednja medicinska škola u Subotici imat će nastavu na hrvatskom jeziku i pismu.
– Uza sve to, i dalje povremeno ima problema i raznih pritisaka. Imali smo to i u Bačkom Bregu gdje je odlučeno da jedna generacija učenika nastavu pohađa na hrvatskom jeziku i pismu. Tada su uslijedili pritisci, razne prijetnje, pogrdni nazivi i najave da još samo treba Marko Perković Thompson doći na početak nastave prvih razreda. Zbog toga je HNV odustao od svega te se nastava i dalje odvija na većinskom jeziku. Upravo zato su događanja poput ove nogometne utakmice primjer da se može drukčije i bolje. Postoji puno lijepih stvari koje mi radimo, ali o kojima se malo zna – rekla je J. Vojnić.
I predsjednik Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine Tomislav Žigmanov, koji je i zastupnik u Skupštini Srbije, optimistično tvrdi da se vide pomaci na bolje u odnosu prema hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji.
– Osnovni je razlog tome zalaganje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića nakon našeg sastanka u Zagrebu. Riješili smo pitanje udžbenika, pokreće se nastava na hrvatskom jeziku i pismu u medicinskoj školi, obnovljen je Dom kulture u Tavankutu, otvoren lektorat na Sveučilištu u Novom Sadu, riješeno je statusno pitanje svećenika… Sa zadovoljstvom možemo reći da ide nabolje i da se svi nadamo kako će ta suradnja biti još bolja na dobrobit svih – zaključio je Žigmanov.
Bio sam ove godine i u Subotici i Tavankutu i Novom Sadu i Beogradu. Piam jednog Srbina u Beogradu kako se može platiti parking, on mi kaže samo preko mobitela. A ja velim pa ok, cijena je 2 kn sat a poruka za mene 10 kuna i par sati i nakupi se 100 kuna. I veli platit če on, koliko treba sati. Ja vadim novce da mu platim a on neče, veli lijepo se provedite i ode.