Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 4
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Magazin Oluja

Svjedočanstva preživjelih - Prvi zatočenik prvog logora u Domovinskom ratu bio je Franjo Glazer

Bučje
Foto: Dušan Mirković/PIXSELL/Ilustracija
1/4
16.03.2014.
u 23:00

I danas je nepoznata sudbina 22 zatočena u logoru Bučje kroz koji je prošlo 300 zarobljenih, piše magazin Oluja.

Franjo Glazer (60) iz Filipovca pokraj Pakraca toga je dana, a bila je subota 17.kolovoza 1991.godine, bio dežuran u tadašnjem Komunalnom poduzeću Pakrac.

Kao i mnogo prije do tada u sklopu dežurstva obišao je izvor Šumetlica s kojega se Pakrac snabdijeva pitkom vodom. A onda su ga zaustavili ljudi koje je inače poznavao.

Izdahnuo mu na rukama

- Zaustavio sam automobil. Nisam ni pomislio da bi mi se nešto loše moglo dogoditi jer sam većinu onih koji su me zaustavili poznavao, a s nekima sam prije i radio. Naime, nikome nikada nisam ništa loše učinio. Čim sam izašao svezali su mi ruke žicom, stavili povez preko glave, strpali u kombi i uz prijetnje i torturu odvezli, prvo u sabirni logor u Grđevicu, a zatim u Bučje – prisjeća se Franjo, prvi logoraš prvog srpskog koncentracijskog logora na početku Domovinskog rata u Hrvatskoj.

Kroz logor je prošlo oko 300 logoraša, osim civila bilo je i pripadnika vojske i policije  različite nacionalnosti, ali najviše Hrvata. Još uvijek je nepoznata sudbina 22 logoraša. Franjo se još i danas čudi kako je uspio preživjeti pet mjeseci logorskog pakla, a rane, one tjelesne vidljive su po njegovu tijelu i nakon 22 godine. Najvidljivije su otisci žice na zglobovima ruku. U logoru su mu bili slomljeni prsti na ruci, izbili su mu zube, imao je četiri slomljena rebra, napuknuće lubanje. Međutim, najteže se nosi s onim psihičkim i duševnim ranama. – Nekad mi se čini da bi bilo bolje da nisam ostao živ jer još i danas proživljavam sve ono što mi se tamo događalo. Bilo je jako gadno. I danas su mi još pred očima slike četnika kako nožem kolju ljude. To se događalo ispred mene i jednog moga prijatelja. Meni su rekli da me čuvaju kao poslasticu jer se zovem Franjo. Vidio sam puno strašnih slika, ubojstava, ali i umiranja ljudi od batina i bolesti. Na rukama mi je umro jedan čovjek iz Prekopakre – prisjeća se Franjo koji jednom mjesečno odlazi psihijatru, bez tableta za smirenje ne može zamisliti život.

Najteže mu ju je ipak bilo, kaže, kada je došao na razmjenu 16.siječnja na Gavrinicu iz logora Stara Gradiška gdje su bili premješteni nakon što je Bučje bilo oslobođeno od hrvatske vojske. – I s jedne i s druge strane bilo je 80 zarobljenika. Međutim, dvojica Srba koje je zarobila Hrvatska vojska nisu htjeli prijeći na suprotnu, odnosno srpsku stranu. A nas nisu htjeli pustiti. Onda me je obuzeo veliki strah da ću se morati ponovno vratiti u logor u Staru Gradišku no sve se ipak nakon 4-5 sati neizvjesnosti sretno završilo – ističe Franjo koji se iz logora vratio sa samo 37 kilograma, dvostruko manje nego što je imao kada je završio u logoru. Njegova obitelj tek je nakon Božića uspjela od njega dobiti prvu poruku. Naime, na Božić su logoraše u Staroj Gradišci posjetili pripadnici Međunarodnog Crvenog križa koji su ih počastili s kutijom cigareta te im omogući da napišu kratku poruku ne dužu od 70 slova.

"Ustaše, izlazite napolje"

- Danas mi je posebno teško što se još uvijek ne zna za sudbinu 22 ljudi. A s nama žive oni koji to znaju, ali ne žele reći. Jednoga sam sreo poslije „Bljeska“ koji je inače bio dva puta osuđivan zbog zločina, ali i isto toliko puta pomilovan od strane hrvatskih predsjednika. Jednoga dana sam izgubio živce, uzeo oružje, otišao k njemu i uz prijetnju oružjem tražio da mi kaže gdje su moji prijatelji. Kolege koji su bili sa mnom jedva su me smirili, uskoro mi je kući u premetačinu došla policija uz optužbu za pokušaj ubojstva i samo zahvaljujući dobrom odvjetniku nisam završio iza rešetaka – objašnjava Franjo kojem je danas puno teže zbog toga nego zbog svega onoga što je prošao u logoru.

A u njemu je ni kriv ni dužan završio danas 49-godišnji Zvonko Jurić iz Kaptola kraj Požege. Tada je kao i danas radio u mesnoj industriji Papuk koja se nalazi u sklopu kutjevačkog kombinata. –Vozač i ja vraćali smo se iz Zagreba s našim vozilom gdje smo ostavili meso,  nazad samo za našu pekaru Požežanku vozili svježi kvasac. Bio je 3.rujan, oko 17,30 sati, znači trebalo nam je još pola sata do Požege. Iza Baničevca zaustavile su nas maskirne osobe s automatima. U prvi tren sam pomislio kako je to naša garda i pitao se što oni tu rade. Međutim, kada su rekli: „Ustaše, izlazite napolje!“, onda mi je sve bilo jasno. Povezali su nam ruke, stavili poveze na oči i bacili u hladnjaču kamiona te nas dovezli u logor na Bučje-prisjeća se Zvonko dodajući da su točno čekali njih jer su imali dojavu da voze 2 tone svježeg kvasca koji im je trebao. Naime, prije njih su prošla dva Papukova kamiona s mesom, ali njih nisu zaustavljali. I danas se prisjeća riječi dok su se vozili prema logoru. Jedan od njih im je rekao da će zapamtiti vojvodu sa Psunja. I zapamtili su, posebno prvu noć i prvi dan koji su bili najgori. Imao je problema i zbog kratke frizure.

"Svatko te šuta, viče, prijeti kako će te ubiti"

– Još dok smo bili zavezanih očiju kako ih ne bi prepoznali dobro su nas istukli te bacili u neki podrum. Ujutro smo išli na ispitivanje. Napali su me da sam u gardi jer sam kratko ošišan. Pokušavao sam ih uvjeriti da moram biti kratko ošišan jer radim u prehrambenoj industriji. Uopće nismo znali gdje smo. Nakon dva tri sata bacili su nas u neku prostoriju gdje je sjedilo već 50-60 izobličenih i izudaranih ljudi zaraslih u brade. Tada su nam oni rekli da smo u Bučju – prisjeća se Zvonko koji je imao sreće što sa sobom nije imao iskaznicu HDZ-a čiji je bio član od osnutka. Da je imao člansku iskaznicu ili da je imao vojnu ili policijsku uniformu vjeruje da se ne bi živ vratio kući. Ovako je, kaže, ipak bolje prošao, a i radio je. Istovarao je hranu i oružje koje je stizalo iz Srbije, čistio, kosio i ostalo što je bilo potrebno.

– Ne znam je li bilo gore nama što smo mogli biti vani ili onima unutra. Ako si vani svatko te šuta, viče, prijeti kako će te ubiti – objašnjava Zvonko dodajući da je bila prva sreća što je bila jesen.

101 dan u logoru

Izgubio je 23 kilograma za 40 logoraških dana, a da nije bilo jabuka izgubio bi kaže i puno više. – Međutim, ni jednu jabuku nismo smjeli uzeti bez pitanja. Jednom sam na smeću ugledao jabuke koje je netko bacio. Vidio sam da ima koji se mogu iskoristiti za jelo. Pitao sam stražara, a on mi je rekao da to ne valja, ali mi je ipak dopustio da uzmem. Jedan je logoraš jedanput pokupio s tla breskvu i stavio u džep. Stražar mu je rekao da to ostavi, a on se pravio kao da nije čuo. Nakon toga su ga isprebijali – prepričava Zvonko koji je na Bučju promijenio četiri zatvora, a u zdanjem je bio sa Srbima, onima koji su se  protivili pobuni protiv Hrvatske. S još petoricom požeških logoraša razmijenjen 13.listopada. Dva dana prije toga u logor je stigla danas 77-godišnja Zlata Kranjčić iz Lipika zajedno s pokojnim suprugom Ilijom. Njih su u Lipiku pokupili Beli orlovi.

– Preko puta kuće nalazila se voda po koju sam krenula kada su me uhvatili, a nakon toga su muža istjerali iz kuće. Automobilima su nas odvezli u Čaglić gdje smo tjedan dana bili u kući. Nakon toga su mene muža, još dvije žene i jednog muškarca odvezli na Bučje. Bili su toliko pijani da smo mislili da nećemo ni doći do Bučja – prisjeća se Zlata koja je bila smještena u objektu Veterinarske stanice. U prostoriji tri sa tri metra bilo je njih 13 žena, a zatim su nju i još tri žene zatvorile u samicu, u prostoriju bez prozora gdje je bio potpuni mrak. – Bilo je strašno, nikakve higijene, morali smo pjevati njihove četničke pjesme. Dva mjeseca se nisam bila umila. Nakon toga smo bili prebačeni u logor Stara Gradiška gdje smo bili još mjesec dana. Tamo nam je bio raj spram Bučja. Za doručak smo dobili šnitu kruha, na vrh noža masti i malo čaja, a za ručak grabilicu nekog variva. Večere nije bilo – kazuje Zlata koja je u logoru provela 101 dan, a koja svake godine kao i ostali logoraši 16.siječnja dolazi na mjesto gdje se nalazio logor, a gdje se danas nalazi spomen kapelica sv. Antunu Pustinjaku te spomen ploča kako bi se prisjetila onih koji se iz logora nisu vratili.

Kako si podigla kapelica čiju izgradnju je pokrenula Udruga civilnih invalida i stradalnika Domovinskog rata u Bučju i sama je novčano pomogla. Od svoje skromne ušteđevine dala je 5.500 kuna za zvono te još svaki mjesec od mirovine izdvajala 100 kuna. - Dok sam bila u logoru sanjala sam jedan čudan san. Odgrnula sam zavjesu iza koje se nalazila slike Gospe a ona mi je rekla da se ništa bojim i da ćemo se vratiti kući – prisjeća se Zlata kojoj je vjera pomogla da lakše preživi logoraške dane.

>>Sjećanje na Banovinu ‘91. - Kako smo iz ponosa i inata podigli hrvatski barjak

>>Mile Dedaković Jastreb: U Novigradu sam se preporodio

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije