Može li se sve i svakoga u Hrvatskoj kupiti? Diplomu, lažnu dozvolu, krevet u bolnici, kuću, lokalnog političara, tužitelja, suca, policajca, ministra, poštenje, nečiju čast... Je li sve na prodaju, a samo je pitanje cijena: gemišt, ručak, ljetovanje, mlade djevojke, tisuću kuna ili milijuni eura? Što smo sve spremni učiniti da bismo riješili neki osobni problem: puno, za važnije stvari puno više, gotovo sve, pa i na rubu zakona.
Na pitanje što smo sve spremni prodati, čega se odreći za novac, dobro bismo razmislili gdje je granica, koje su to vrijednosti koje držimo neprocjenjivima. Samo rijetki prodali bi, izdali, obitelj, prijatelje, čast, domovinu. Zašto onda sami sebe doživljavamo kao korumpiranu zemlju, kao pokvareni narod? Ima li istine u onoj narodnoj o izvoru smrada kod ribe, tada su sumnje, nepovjerenje u "one gore", uzrok tako pogubnog mišljenja građana o svim slojevima društva, pa i o sebi samima.
Zapravo smo umorni od neispunjenih obećanja vladajućih svih boja zastava, svakodnevno svjedočeći o javnim službama koje ne rade svoj posao, crnoj i sivoj ekonomiji od koje se živi, "uglednim" sugrađanima koji su se jučer vozili u tramvaju, a danas imaju svoje autobuse, sitnim ribama u zatvoru i krupnim u vilama. Europski šamar kako nemamo ideju, plan, ljude, institucije i političke volje za obračun s društvenim zlom zvanim korupcija, vodeće ljude ove zemlje pogodio je poput Cro Copova high kicka. Nakon nokauta, sve su institucije na nogama, svatko će pronaći nekoga u svojim redovima, naći će se i hrana za euroupit "kako to da nema istrage o nekom parlamentarcu ili članu Vlade".
A Hrvati, kakvi već jesu, ponosni i okrutni sami prema sebi, u boj će tek kad shvate kako je obračun s kriminalom u interesu nas samih, a ne domaća zadaća za europske činovnike koji dolaze iz zemalja u kojima je takvo što, navodno, nezamislivo.
Otvori KEKS Pay
