Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Stećci su jedinstven fenomen Balkana

Postoje u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori, a uskoro će u baštinu UNESCO-a
24. srpnja 2014. u 10:24 2 komentara 1695 prikaza
Stećci
Pogledajte galeriju 1/3

        Prije desetak dana u tisku je objavljeno kako su Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija zajedno nominirale stećke na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Bila je to kraća vijest koju je, sigurna sam, zamijetio manji broj čitatelja. Kao prvo bila je kratka, a kao drugo kakva bi to vijest iz kulture morala biti koja bi nadvlada trenutnu političko-nogometnu trakavicu! Možda bi tekstonski poremećaj u vijestima nastao kada bi, na primjer, umro Picasso, van Gogh ili Beethoven! Ali, ko za vraga oni su već umrli! Stoga, vijest o stećcima, za koje mnogi nemaju pojma kamo bi ih svrstali, nije ni mogla biti medijski senzacionalna. A upravo se to i dogodilo – senzacija!

Veliki je uspjeh postigla Hrvatska, kao i preostale tri zemlje, uspjevši, nakon četiri i pol godine, privesti kraju nominacijski dossier i predati ga UNESCO-u. Čitajući ovu objavu prisjetila sam se sastanka održanog u rano proljeće 2006. godine na kojem sam, kao viša kustosica Galerije Klovićevi dvori, predložila tadašnjoj ravnateljici, Vesni Kusin, priređivanje izložbe o stećcima. Gospođa Kusin prepoznala je važnost projekta i dala mi apsolutnu podršku. Trebale su pune dvije godine kako bi se pripremio ovaj opsežan projekt koji je pokrenio lavinu i bio zamašnjak procesu koji je, kao što donosi objavljena vijest, rezultirao nominacijom za UNESCO. Naime, upravo je izložba o stećcima, svečano otvorena 4. rujna 2008. u Klovićevim dvorima, bila, barem kada je o Hrvatskoj riječ, pokretač ove nominacije. Tadašnja su dva ministra kulture - Božo Biškupić, za čijega mandata je pokrenut projekt i Jasen Mesić, koji je naslijedio Biškupića i otvorio izložbu – zbog komplicirane procedure, prvotno, s određenom skepsom gledali na ideju o nominiranju stećaka za UNESCO, ideju koju smo zajedno zastupale gospođa Kusin i ja.

Naime sretno se poklopilo da je tada u BiH kolega Lovrenović s timom stručnjaka upravo radio na pokretanju procedure upisa bosanskih stećaka te je predložio da nominacija bude zajednička svih četiriju strana. Nakon što je izložba stećaka u Klovićevim dvorima naišla na izuzetno dobru kritiku u medijima i struci, te pobudila velik interes javnosti i dobru posjećenost, naše se Ministarstvo kulture, zajedno s preostalih triju, odlučilo uključiti u projekt nominacije. Bio je to, rekla bih, veliki korak i za čovječanstvo i za sve navedene države. Naime, ne znam koliko je u široj javnosti poznato, ali stećaka ima samo na prostorima Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore. Oni su fenomen nepoznat izvan granica ovih država. Stoga su jedinstveni u cijelome svijetu. I to je bio jedan od razloga koji je potaknuo priređivanje izložbe, no glavni razlog kojim sam se vodila u njezinom postavljanju bilo je propadanje stećaka jer je ljudski i prirodni faktor učinio da, na očigled, jedan kameni likovni svijet izumire.

Snimajući stećke s fotografom Damirom Fabijanićem po cijeloj Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj vidjela sam ih na stotine. Utonule u zemlju, raspuknute ili potpuno smrvljene, obrasle trnovitom kupinom i šibljem, izložene suncu, vjetru, kiši i snijegu, s ornamentima koji se većinom jedva vide,...uglavnom vidjela sam ih kako nepovratno propadaju, kako postaju samo sjena negdašnje snage i ljepote. Upravo zbog ovakvog općeg stanja stećaka bilo mi je važno da izložba upozori na njihovo stvarno stanje na terenu, na njihovu nedovoljnu zaštitu i istraženost, kao i na izuzetno mali broj znanstvenika koji ih proučava. Osim što je okupila stećke iz navedenih država, izložba je okupila i arheologe, povjesničare umjetnosti i povjesničare tih država (iz BiH Dubravko Lovrenović i Lidija Fekeža Martinović, iz Srbije Emina Zečević, iz Crne Gore Željko Kalezić, iz Hrvatske Alduk, Perkić, Kužić, Petrinec, Tomasović) koji su svojim tekstovima dali veliki prinos katalogu koji, uz mnoštvo reprodukcija, donosi topografije stećaka iz sve četiri zemlje.

Velik uspjeh izložbe naročito je bila topografija stećaka u Hrvatskoj (Alduk, Tomasović, Perkić) koja je donijela 200 novih hrvatskih lokaliteta u odnosu na do tada postojeću topografiju. Osnovu koncepcije izložbe činili su originalni stećci izmješteni s lokaliteta u Hrvatskoj (Imotska krajina), odljevi stećaka u sadri iz Gliptoteke HAZU te grobni nalazi, pronađeni u grobovima ispod stećaka. Naročito valja istaknuti da su bili izloženi i nalazi iz grobova koji se čuvaju u Zemaljskome muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu jer je riječ o izlošcima koji pripadaju prvoj kategoriji nacionalnoga blaga Bosne i Hercegovine, a, između ostalih, uključuju i nalaze iz Arnautovića, odnosno iz groba kralja Tvrtka I. Ova je posudba, koju je odobrila Vlada BiH, bila raritetna jer su tada predmeti iz Tvrtkovog groba, inače neizmjerno vrijedni, po prvi put napustili granice Bosne i Hercegovine!

O stećcima se u javnosti malo zna, primjerice nije poznato da su nastajali paralelno dok je nastajala katedrala Notre-Dame u Parizu, remek-djelo gotičkoga graditeljstva, kao što nije poznato da su nastajali dok su se na jadranskoj obali gradile stilske crkve i katedrale te djelovali briljantni umjetnici poput Buvine, majstora Radovana, Duknovića, Nikole Firentinca ili, pak, najvećega kipara i graditelja našega srednjeg vijeka, Jurja Dalmatinca. Naime, na prostoru današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, zapadne Srbije i dijela Crne Gore nastajali su, gotovo u potpunoj tišini za Zapadni svijet, razasuti i po dostupnim i po nedostupnim planinskim prostranstvima, pitomim dolinama, uz planinska jezera i obale rijeka, uz putove, porušene crkve, na prapovijesnim tumulima ili na gradinama, posve drukčiji umjetnički produkti, čudni kameni monoliti, veličina od tankih kamenih ploča do gorostasnih kamenih blokova.

Zapadnoeuropskome svijetu i zapadno-europskoj umjetnosti oni su bili i bliski i poznati, kako po oblicima tako i po motivima koji su ih ukrašavali, no ujedno su zračili pradavno, primitivno, rustično. Nastanak stećaka veže se obično za početak XIII., a trajanje do početka XVI. stoljeća. Bilo ih je na tisuće, nazivani su različitim nazivima (mramorje, mašete, mramori, biljezi, kamici, usađenik, starobosanski spomenici, bogumilski spomenici), dok se u novije vrijeme ustalio naziv stećci.

Čvrsti, postojani i golemi, kao da su poručivali da je bolje kloniti ih se pa je upravo zbog toga, godinama, a i stoljećima kasnije običan narod strepio od njih i sa strahopoštovanjem se odnosio prema tim zagonetkama prošlosti, ne dirajući ih zbog vjerovanja da su to groblja koja će svakom onome tko ih oskvrne donijeti trajnu nesreću. U tom kontekstu, u nekim zabitim planinskim krajevima Bosne naivni je puk vjerovao da su stećci nastali kada su divovi igrali kamena s ramena. Neka druga legenda, koja se prepričavala u selima oko Kupresa, kazuje da su se nekada davno svatovi smrznuli te su monoliti zapravo ti svatovi, pa se zbog toga poneka groblja sa stećcima u narodu zovu svatovsko groblje. Prošlo je dosta vremena dok legende, mitovi i razna narodna vjerovanja o podrijetlu i značenju stećaka nisu prestala biti jedina objašnjenja i dok ih se nije počelo znanstveno istraživati i objavljivati podatke o njima. Kad sam kod podataka, po zadnjemu poznatom popisu iz 1980. u BiH je utvrđeno postojanje oko 60 tisuća stećka na oko 2.700 lokaliteta, u Hrvatskoj oko 5 tisuća na 247 lokaliteta (najviše primjeraka evidentirano je od Konavala do Paga, odnosno u zaleđu Dubrovnika, Makarske, Splita, Zadra i Šibenika, a nekolicina ih je pronađena i u Lici te Slavoniji), u Srbiji nešto manje od 3 tisuće stećaka na 121 lokalitetu, a u Crnoj Gori oko 3 tisuće na 107 lokaliteta. Je li to i približno točan broj teško je danas tvrditi ili negirati no sigurno je da je postojeći popis zastario jer je od njega prošlo sada već više od 20 godina, a u tom razdoblju dogodilo se mnogo toga.

Osim po pitanju točnog broja, još neriješeno pitanje predstavlja i njihovo kulturno podrijetlo, odnosno pripadnost. Bez obzira što su se rasvjetljavanjem tog vrlo složenog problema bavili i bave svi oni znanastvenici kojima su stećci bili ili jesu u središtu zanimanja, ipak se do danas znanstveni krugovi nisu suglasili glede jedinstvenog tumačenja njihove kulturne pripadnosti. Iako je u optjecaju bilo i jest nekoliko teorija, onima dnevno-političke prirode, koji su stećke zbog političkih i razno-raznih drugih razloga, pripisivali bilo Hrvatima, bilo Srbima ili Bošnjacima, nije se vrijedno baviti. Znanstvena su se tumačenja kretala, i kreću se, između dvije teorije o pripadnosti – etničke i vjerske. Tek će budućnost, nadajmo se bliža, moći odgovoriti na pitanje o njihovoj pripadnosti, no budu li istraživanja i dalje spora, s nedostatnim brojem znanstvenika zainteresiranih za ovu problematiku te bude li svekolika pažnja nadležnih institucija nedovoljna – moglo bi se dogoditi da stećci nestanu prije negoli se utvrdi koja im je kulturna pripadnost. Iako, nominacija na popis svjetske baštine UNESCO-a otvara nadu njihovoj svjetlijoj budućnosti.

objavio na Instagramu
Šprajca šefovi snimali kako dolazi na posao, njegova reakcija je urnebesna
HT e-Liga
INTERVJU
'Nakon uspjeha HT e-Lige, još jače ulazimo u e-gaming segment'
  • Libela:

    Hrvatska nije dio Balkana, nego regije Alpe-Jadran, čiji je osnivač, i koja s Balkanom graniči. Termin je nedvosmisleno definirao njen tvorac, njemački geograf August Zeune 1808.godine, kao oznaku za "Europsku Tursku". Znamo da tada nijedan dio današnje Hrvatske nije bio ... prikaži još! dio Otomanskog carstva, kao ni Vojvodina, Erdelj, Boka Kotorska, Krf...

  • Avatar sposaric
    sposaric:

    Kad se već predaje UNESCOu taj "nominacijski dossier" /ha, ha, ha/, ipak bi trebalo znati da stariji hrvatski naziv nije "stećak" već "bilig"! Ne znam kada, kako i zašto je službeno prihvaćen naziv "stećak". Valjda su čitatelji zaslužili znati nešto više o tome.