Dobar dan, dobro došao! – pozdravlja vozač Dario Krivić putnika na ulazu u tramvaj na Trgu Ante Starčevića u Osijeku. Putnik veselo zalaje i pruži šapu na dlan. Pas Pab, u pratnji Osječanke Lucije, uskače potom u vozilo i, mašući repom, zauzima svoju poziciju. Kroz vrata ubrzo veselo ušetava još jedan pas. Sasvim je to uobičajeno jutro u osječkom gradskom prijevozu, u tramvaju i autobusu koji od svibnja nose oznaku “dog friendly”. I dok su njihovi vlasnici morali platiti kartu, vožnja pasa u Osijeku je besplatna.
Na drugom kraju grada u svome uredu u posao je zadubljena Tatjana Grganović, voditeljica propagande u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. I dok ona kucka za računalom, u krilu joj drijema kujica Beba. To je kazalište prva ustanova u Osijeku u kojoj zaposlenici na posao sasvim slobodno dovode i svoje ljubimce. Psi su dobrodošli i u kafiću u kazališnom foajeu, a dok njihovi vlasnici piju kavu, njih čeka zdjelica sa svježom vodom.
Osijek je, naime, grad u kojemu bi svaki pas sasvim sigurno poželio živjeti. Uz Zagreb, mjesto je to s najviše povlastica za omiljene četveronošce u našoj zemlji. Drugi je grad u Hrvatskoj, iza metropole, koji je zabranio držanje pasa na lancu. Sagrađeno je za njih šest parkova, ali postoje usto i zone za istrčavanje pasa, postavljene su dvije javne praonice...
Dok u društvu Paba i Lučinde krstare gradom, Maša Riznić i Lucija Baraban ne skidaju osmijeh s lica. Aktivistice su Udruge Pobjede, koja je velikim dijelom i zaslužna što je Osijek postao “obećani grad” za pse.
Pseća studentska iskaznica
– Strašno smo ponosni što je Osijek toliko “dog friendly” grad! Psi smiju u većinu kafića, tamo su im osigurane i posude s vodom, dok u kinu Europa mogu gledati film sa svojim vlasnicima ili sjediti u dvorani na bilo kojem drugom događanju – započinju one.
Već prvi pogled na Lučindu otkriva genetsku deformaciju obiju prednjih šapa. No, ona juri parkom jednakom brzinom kao i Pab. Ništa je ne boli, objašnjava Maša, a to je najvažnije. Pronađena je na smetlištu, a privremenoj se skrbnici toliko uvukla pod kožu da ju je odlučila zadržati i s njome trajno podijeliti svoj dom.
– Potpisano je, gotovo je! – šali se Maša.
Nerazdvojne su već tri mjeseca, a najvažnije je što se miču i barijere koje bi se mogle, u vanjskome svijetu, ispriječiti između njih ili im otežati život.
– To što je gradska uprava dopustila i psima da se voze tramvajem i autobusom nije nikakav hir, već zaista prijeka potreba. Jer, kada nemaju kako otići do veterinara, prijevoz treba biti omogućen svim našim građanima, pogotovo socijalno ugroženima koji ne mogu platiti taksi za ljubimce – smatra naša sugovornica.
Prvi psi provozali su se “prijateljskim” tramvajem u svibnju. Za vožnje svi trebaju biti na povocu, a veće pasmine i sa zaštitnom košarom, odnosno brnjicom. Putnici su sa životinjama dužni ulaziti na prednja vrata, nositi pribor za čišćenje fekalija, pa tako i očistiti eventualno onečišćenu površinu u vozilu. Točan vozni red tramvaja i autobusa dostupan je na internetskim stranicama osječkog Gradskog prijevoza putnika. – Psi kao putnici su odlični, uglavnom nemamo nikakvih problema s njima, nekad je više muke s ljudima – iskreno kaže Dario Krivić, vozač GPP-a. Građani pak u pravilu pozitivno reagiraju na pseće društvo u vožnji, ali ima i onih čangrizavih.
– Ja sam nisam vlasnik psa, imam dvije kornjače jer živim u stanu, ali baš sam sretan što vozimo pse jer je zaista jako puno ljubimaca u našem gradu. Događalo se prije, kada su postojala drukčija pravila, da su ih građani skrivali pod jaknom ili po kojekakvim košarama, ali na kraju mi ipak čujemo psa kako laje pa ih moramo zamoliti da izađu iz vozila. Više nemamo tih problema. Ne znajući da je zabrana ukinuta, jedna je djevojka ljetos skrila psa ispod jakne. Nije lajao, ali je provirio. Pitao sam je zašto ga skriva, odgovorila je: “Znam da ne smijem s njime u tramvaj”. Kada sam joj rekao da, po novome, ipak smije, oduševila se – prepričava vozač iza kojega su četiri godine ranog staža za upravljačem GPP-ova tramvaja.
Baš kao gradska vozila, svoja vrata životinjama sve više odškrinjuju, pa i širom otvaraju i obrazovne i kulturne ustanove. Filozofski fakultet u Osijeku prvi je “pet friendly” fakultet u Hrvatskoj.
– Humanistički smo fakultet, volimo i životinje, ne samo ljude i uočili smo kako sve više naših zaposlenika i studenata dolazi s ljubimcima i ostavlja ih pred vratima. Usto, sve je više i studenata s posebnim potrebama kojima su životinje pomagači. Nema razloga da ostaju na ulici, bez kontrole i cvile – kazala nam je nedavno dekanica Loretana Farkaš, i sama vlasnica psa. Kujica Alenka, koja je prva koračala fakultetskim hodnicima, dobila je čak i – “pseću” studentsku iskaznicu. Ljubimci ipak ne smiju sjediti na predavanjima i ispitima, ali mogu, primjerice, s vlasnikom prijaviti ispit ili skoknuti do knjižnice. Kako ne bi remetili sigurnost i nastavu, dužni su poštovati pravila. Kada ulaze u zgradu, moraju se prijaviti na porti, navesti kamo su se zaputili te se na izlasku odjaviti.
– Želja nam je da i ostali fakulteti krenu istim stopama pa da nam cijelo sveučilište bude prijateljsko. Postoji studija koja je pokazala kako psi pozitivno djeluju na studente, pa tako i na učenje jer ih opuštaju pa nisu fokusirani isključivo na gradivo, nego mogu malo odmoriti mozak – navodi Lucija Baraban. Pab kojega je ona prošetala s nama trenutačno stanuje u azilu i traži dobru dušu koja će ga primiti pod svoje okrilje, dok Lucija svoju adresu dijeli s jednom kujicom. Smatra je srodnom dušom pa se trudi, kaže, voditi je gdje god je to moguće. Često svrate u kafić Top u Tvrđi, koji nosi oznaku “dog friendly” , a u njemu služe i kavu sa sojinim mlijekom i vegansku hranu.
Pseće šape koračaju i po kafiću u foajeu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića. Ne dolaze “četveronošci” tamo samo na piće nego i – na posao, i to već tri godine pa su nakupili, šale se tamo, i radnog staža.
– Naši kućni ljubimci, i svi ostali, dobrodošli su u naš radni prostor. Ne mogu ići baš na pozornicu ili u gledalište, ali njih zaista ni ne zanima što mi prikazujemo na sceni. I ja sam, ne jednom, doveo svoje pse. Svi su oni tu kao domaći. Oduševljava me to što gosti koji sjede u bifeu i gosti kazališta uopće ne doživljavaju, pa rekao bih čak ni ne primjećuju, da su psi među njima. Prihvaćaju ih sasvim normalno. Isto tako, ako je pas i u uredu, nitko nikada nije iznio nikakvu primjedbu, a nadam se da i neće – ponosan je Ivica Lučić, ravnatelj kazališta. Po svom domu on hoda, šali se, bez papuča, kako nekome ne bi stao na šapu jer za njim trčkaraju tri patuljasta šnaucera i mačak star oko 20 godina, ni sami mu ne znaju točnu dob.
– Kamo god idemo mi, idu i psi. Godišnji odmor planiramo tako da biramo prostor u koji je i njima dopušteno – prikazuje on.
Kolegica mu Tatjana Grganović na radno mjesto nerijetko dovodi “pomoćnicu” Bebu.
– Ne dođe svaki dan, ali povedem je kada sam dežurna ili kada prije predstave nije gužva, jer i za nju bi to bio veliki stres. Sjedi mi u krilu ili uz nogu, dobra je, ne smeta, jedino malo zalaje i upozorava kada netko uđe u ured. Ostane u prosjeku dva sata, ne cijelo radno vrijeme. Inače, svaki je dan vodim svojoj mami u “vrtić”, tamo je dočeka Balki – opisuje Tatjana.
I Beba i Balki su udomljeni, a Osječani i tu pomiču granice. U azilu za pse u prigradskom naselju Nemetin mjesta je za 180 napuštenih životinja. Konstantno je pun, ali njegovi se stanari izmjenjuju.
– Lista čekanja postoji, na njoj je trideset, četrdeset, nekad i pedeset pasa, ovisi o dobu godine pa ih je tako ljeti više. Udomit ćemo do konca 2017. ukupno 400-tinjak pasa, što je rekord. Ispražnjena su, tako, više od dva azila u samo godinu dana. Građani dolaze u sklonište šetati se sa psima, posjećuju ga učenici sa školom. Svijest građana se promijenila. U deset godina postojanja Udruge Pobjede, puno smo radili i na pitanju odgovornog skrbništva, ali i kastracije. Naši su slogani “udomi, ne napuštaj, ne kupuj” – ističe Maša Riznić i podsjeća kako su po novome Zakonu o zaštiti životinja kazne za napuštanje 15.000 do 30.000 kuna. Usto, osječko je sklonište među šest od ukupno 31 u zemlji u kojima je zabranjeno usmrćivanje pasa. Po novim zakonskim odrednicama, njihov će primjer morati slijediti svi azili.
Humanitarni kalendar
Pomaci su krupni, no uvijek se, složit će se i aktivisti i građani, može više.
– Kupalište na Dravi, kod željezničkog mosta, omiljeno je kupalište psima, no definitivno bi nam trebala označena plaža na kojoj se možemo rashladiti za vrućina – kaže Lucija Baraban.
Samo je jedan, usto, trgovački centar dopustio ulaz životinjama. No, da bi Osijek ostao ispred drugih, trebaju se potruditi i sami njegovi stanovnici.
– Smeta nam kada neodgovorni vlasnici ostavljaju pseći izmet na ulici jer nas se onda sve poistovjećuje s njima. Ima još i onih koji su otuđeni jedni od drugih i reagiraju loše na vlasnike psa i same životinje. Ne znaju što znači imati psa, s njim bi i oni bili bolji ljudi. Jer, zapravo, nedostaje im ljubavi – razmišljaju tako Vesna i Željko Vajda koje smo zatekli s njihovim Jazom u parku.
– Grad Osijek ima aktivan i brižan odnos prema kućnim ljubimcima i njihovim vlasnicima. Trudimo se dostići najviše moguće standarde. No sve to što mi činimo samo je praćenje velikog entuzijazma i ljubavi aktivista iz Udruge Pobjede, koji su u biti pravi heroji grada Osijeka. Podržavamo sve njihove kampanje, i financijski i organizacijski – ističe gradonačelnik Ivica Vrkić.
I na kraju, spomenimo da će na zidovima Osječana i u idućoj godini visiti humanitarni kalendar Pobjede, sa psećim manekenima, kojim se prikuplja novac za azil. Promocija je kalendara u kinu Europu u utorak u 20 sati. Psi su dobrodošli, naravno.
Ljudi svaka vam cast!!!!!Placem i tipkam pa ima ima dobrih ljudi i zato Osijeku veliko hvala!!!Imam dva psa i volim ih vise od pohedinih "ljudi".Nikada me nisu ostavili i razalostili.I zato mislim da zasluzuju sve ovo sto im osijecani velikog srca daju i zavrijeduju titulu najodanijeg prijatelja!!!!!