Događaj koji nije postao dio romanesknih manevara na temu 1983., naprosto zato što bi zauzeo prevelik prostor i što bi to morao biti cijeli jedan tinejdžerski roman: oproštajni koncert Plavog orkestra pred odlazak članova banda u vojsku, održan te posljednje jeseni u prepunoj sarajevskoj Trasi. Takva su to bila vremena: demo grupa, o kojoj nisu pisale novine, niti se ikad pojavila na televiziji, redovno je držala koncerte po raznim mjestima u gradu, imala je pjesama za solidnih sat i pol svirke, te brojnu publiku koja je Plavom orkestru pristupala sa svojevrsnim ironijskim odmakom. Svi smo u to vrijeme bili punkeri, i Loša je bio punker. Možda malo previše nježan, osjetljiv i lijep, ali u ideološkom smislu punker. U vrijeme kada se na Koševu, u Ulici Fuada Midžića, rađao Novi primitivizam (tojest: New primitives), Plavi orkestar i tek formirana Bombaj štampa bili su pristigli kao novoprimitivni bandovi iz drugog dijela grada. Tako je, kao ortodoksni narodnjak, nastala i “Suada”, uz “Zenica blues” jedan od dva stilska incidenta, koji će najprije prerasti u dva najveća demo hita na lokalnoj underground sceni, a onda, koju godinu kasnije, u dva općejugoslavenska estradna megahita. Ono što je u oba slučaja nastajalo kao ironična punk refleksija - po uzoru, recimo, na pjesmu “Fucking Ada” Iana Duryja - izvan Bosne i Sarajeva shvaćeno je krajnje ozbiljno, pa su na kraju tako, svaki na svoj način, i Loša i Sula prestali biti punkeri.
Kao i sve poslijeratne reinkarnacije sarajevskih bandova iz osamdesetih, Plavi orkestar je, pri svojim novim okupljanjima, bio instant pojava, značajnim dijelom sastavljena od suradnika sa strane. Onako kako se opera i operni libreto odnose prema stvarnom životu i govornom jeziku, tako su se svi ti bandovi odnosili prema vlastitim prethodnim egzistencijama
Otvori KEKS Pay
