Stota je obljetnica rođenja fra Bonaventure Dude. Posvećen joj je čak i znanstveni skup, gdje se o p. Dudi moglo čuti kao o vrsnom bibličaru, profesoru, teologu, izrazito umnom i duhovnom biću. No, kad god se spomene erudicija toga duhovnog velikana, misli se vrate u njegovo djetinjstvo, koje ni u tragovima nije dalo naslutiti da će ondašnji dječak Roko iz sela Krasa na Krku stasati u jednoga fra Bonaventuru.
”Ostao sam rano bez svoje majke, u svojoj jedanaestoj godini. I mnogo je godina od tada prošlo... Njezina se lika sjećam nejasno, kao u magli, i ne mogu dozvati u sjećanje njezino lice. Ali u meni je ostalo nešto njeno, sve do danas. Duboko u meni ostao je njezin glas i njezina pjesma. Moja mama jako je lijepo pjevala. Išla je u Rijeci u crkvu Srca Isusova i tamo je pjevala. Kada bi dolazila u Kras, u našoj kući skupile bi se njezine prijateljice, a ona ih je učila pjevati crkvene pjesme. I sada nakon toliko godina, u sebi čujem njezinu pjesmu. O, to su bili nezaboravni dani, lijepi i sretni dani”, ispričao je o svojoj majci p. Duda jednoj Krasanki, Radmili Borović, koja je svjedočanstva o njegovu djetinjstvu prikupila i objavila u knjizi “Roko u Krasu i Kras u srcu fra Bonaventure”. Brigu o njemu preuzela je majčina rodbina jer oca nikad nije upoznao. Vidio ga je tek jednom, pokazala mu ga je teta kada je prošao pokraj njih ispred kapucinske crkve u Rijeci.