Mezijske legije proglasile su panonskog legata Ingenija za cara, odbivši tako vlast cara Galijena koji je do te, 260. godine, vladao uz oca mu Valerijana sve dok ovaj nije zarobljen od Perzijaca. Poslao je zato Galijen u Meziju, rimsku pokrajinu na obalama Dunava koja se prostirala prostorima današnje Srbije, Bugarske i Rumunjske, svoje legije da uguše pobunu. Bio je uspješan, no ta prva bitka kod Murse, današnjeg Osijeka, bila je krvava. Svjedoče tome grobovi poput onoga pronađenog 2011. godine u jednom presušenom bunaru u današnjem Osijeku. Ostaci sedam rimskih vojnika svjedoče o tome kakva je to bitka bila, kako se u to doba živjelo ali i koliko se lako umiralo u raznim bitkama koje je Rimsko Carstvo vojevalo protiv barbara ali i međusobno. Znanstveni rad o ovom nalazu izlazi upravo danas u utjecajnom znanstvenom časopisu PLOS One. Istraživanje, koje su vodili Mario Novak iz Instituta za antropologiju iz Zagrebu i Cosimo Posth sa Sveučilišta u Tübingenu u Njemačkoj, kombinira bioarheološke, izotopske i metode drevne DNK kako bi se rekonstruirala patološka stanja, prehrambeni obrasci i genetski afiniteti sedam pojedinaca čiji su kosturni ostaci pronađeni u kasnoantičkom (3. stoljeće poslije Krista) bunaru u na području rimske Murse (današnji Osijek). Izravni radiokarbonski datumi, dostupni povijesni i arheološki podaci, kao i biološke i genetske karakteristike, snažno upućuju na to da su ti pojedinci bili rimski vojnici, žrtve katastrofalnog događaja koji se dogodio kao rezultat takozvane „Krize trećeg stoljeća“. Najprije malo o samom događaju.
- Bitka kod Murse koja se dogodila 260. godine nakon Krista jedna je od brojnih bitaka koje su se tijekom 3. stoljeća odigrale na području Rimskog Carstva kao posljedica tzv. „Krize trećeg stoljeća“. Naime, Rimsko Carstvo je tijekom trećeg stoljeća doživjelo niz upada barbarskih plemena što je dovelo do slabljenja centralne vlasti, gospodarskog nazadovanja i izbijanja brojnih epidemija (tzv. Ciprijanova kuga). Slabljenje centralne vlasti dovelo je do čestih promjena na carskom prijestolju i vladara koji su vladali svega nekoliko mjeseci. U tom razdoblju izmijenilo se najmanje 24 pretendata na prijestolje. Vrlo često su vojne jedinice koje su bile stacionirane na granicama carstva proglašavale svoje zapovjednike carevima, što naravno nije bilo po volji „službenim“ carevima koji su stolovali u Rimu. Nakon što je 260. godine car Valerijan pao u perzijsko zarobljeništvo i naposlijetku umro u zatočeništvu, novi car u Rimu postao je njegov sin Galijen. No, rimske vojne jedinice koje su se nalazile na prostoru pograničnih provincija Panonije i Mezije nisu bile zadovoljne takvim razvojem događaja i za novog cara proglasile su Ingenija, guvernera Panonije i Mezije. Ingenije je najvjerojatnije bio vojnik koji se borio na rimskoj granici protiv „barbarskih“ Sarmata i Gota te je pod svojom kontrolom imao brojne jedinice iz tih provincija. Galijen je na Ingenija poslao svog generala Aurelija koji je taktiku temeljio na elitnoj teškoj konjici. Sukob dviju strana dogodio se van gradskih zidina Murse – Aurelije se u bitki pouzdao u mobilnost svoje konjice a Ingenije u tradicionalne legionarske pješačke jedinice. U samoj bitki kao presudni faktor pokazala se teška konjica i upravo se bitka kod Murse koristi kao jedan od najranijih primjera dominacije konjičkih jedinica u rimskim građanskim ratovima. Na kraju je kao pobjednik izašao Aurelije, tj. Galijen, a za Ingenija povijesni izvori kažu da se ili utopio u Dravi ili da su ga čak ubili vlastiti tjelohranitelji, kaže dr. Mario Novak.
Kako je to bilo doista teško razdoblje krize Rimskog Carstva svjedoči i činjenica kako su se kod Murse odigrale dvije bitke. Osim ove bitke iz 260. godine dogodila se i ona između cara Konstancija II. i uzurpatora Magnencija 351. godine. Obje bitke suvremeni izvori prepoznaju kao neke od najkrvavijih bitaka u povijesti Rimskog Carstva s tisućama poginulih na svim uključenim stranama. Kao povod za istraživanje pojedinaca pronađenih u starom bunaru, kaže dr. Novak koji je inače viši znanstveni suradnik u Centru za primijenjenu bioantropologiju Instituta za antropologiju u Zagrebu i prvi autor ove studije, pružio je neobičan kontekst ukopa kao i veliki broj smrtonosnih ozljeda pronađenih na kosturima. I nakon ovoliko stoljeća sasvim je jasno kako su pronađeni ostaci pripadali vojnicima koji su nastradali kroz katastrofalni događaj, odnosno najvjerojatnije su poginuli.
- Dio zabilježenih ozljeda sugerira da su nanesene u borbi licem u lice jer se nalaze na području lica i prednjeg dijela tijela dok dio ozljeda sugerira da su nastale kao rezultat pogubljenja. Tako da najvjerojatnije govorimo o žrtvama tijekom same bitke, ali i vojnicima koji su pogubljeni nakon bitke. Čak i povijesni izvori govore da car Galijen nije pokazao milost prema Ingenijevim pristašama i da su masovna pogubljenja ratnih zarobljenika bila uobičajena. I ovi podaci sugeriraju da je riječ o vojnicima koji su se borili na Ingenijevoj, gubitničkoj strani - nakon bitke su tijela pripadnika gubitničke strane koji su umrli tijekom same bitke, ali i onih koji su pogubljeni nakon bitke jednostavno ubačena u bunar koji je odmah nakon toga zatrpan, kaže dr. Novak.
Cosimo Posth, profesor i voditelj Grupe za arheologiju i paleogenetiku na Sveučilištu u Tübingenu, koji je suvoditelj studije, kaže kako se prisutnost osoba raznolikog genetskog porijekla u vojnom kontekstu podudara s povijesnim izvorima o kasnorimskim vojskama, koje su često uključivale etnički raznolike skupine poput Sarmata, Saksonaca i Gala. Koegzistencija raznolikog genetskog podrijetla među analiziranim pojedincima iz masovne grobnice iz Osijeka potvrđuje pretpostavku da ovaj ukop ima vojni karakter. - Paleogenetska istraživanja koja su provedena na Sveučilištu u Tübingenu u Njemačkoj pokazala su da niti jedna od analiziranih osoba nije lokalnog porijekla, tj. s područja Panonije. Jedan dio osoba koje bile pokopane u bunaru potječu s prostora sjeverne/srednje Europe, jedan dio iz istočne Europe (Ukrajina ili Rumunjska) a jedan dio s područja istočnog Sredozemlja (današnje Turske), rekao je prof. Posth.
- Ove informacije zapravo se odlično slažu s kasnoantičkim pisanim izvorima ali i arheološkim informacijama koje ukazuju da je kasnorimska vojska vrlo često koristila vojne jedinice van područja carstva, tj. da su koristili tzv. barbarske narode kao što su Sarmati i Saksonci u službenoj rimskoj vojsci. Nedavno je jedno paleogenetičko istraživanje otkrilo osobu sarmatskog porijekla za koju se smatra da je bila rimski vojnik na području Velike Britanije, govori dr. Novak.
Ono što je također zanimljivo jest da se porijeklo i zanimanje ljudi čiji su ostaci pronađeni u Osijeku nije moglo utvrditi posredno, kroz predmete ili opremu pronađenu na lokalitetu, jer – ništa nije pronađeno.
- U radu se navodi kako je nedavno pružen sveobuhvatan pregled dokumentiranih masovnih grobnica iz rimskog razdoblja s detaljima o njihovoj veličini, geografskoj i kronološkoj rasprostranjenosti te njihovom ruralnom, urbanom ili vojnom karakteru. Autor je sugerirao da većina tih obilježja predstavlja žrtve raznih epidemija, poput Antoninskee, Justinijanove i/ili Ciprijanove kuge koje su harale Rimskim Carstvom tijekom kasne antike (oko 2.-6. stoljeća nakon Krista). Štoviše, primijećeno je da oko jedna trećina navedenih masovnih grobnica pruža jasne dokaze o nasilnoj smrti, a samo dva lokaliteta okarakterizirana su kao grobnice u kojima su pokopane osobe umrle nasilnom smrću nalaze se unutar granica Rimskog Carstva. - Kao što sam napomenuo to je razdoblje tzv. „Krize trećeg stoljeća“ u Rimskom Carstvu kada dolazi do općeg nazadovanja kvalitete života uslijed slabljenja centralne vlasti, upada barbarskih naroda, čestih vojnih pobuna, raspada ekonomskih veza i izbijanja epidemija zaraznih bolesti. Poznat je čitav niz bitaka na području carstva u kojima su tisuće vojnika izgubile život. Kao primjer naveo bi već ranije spomenutu drugu bitku kod Murse koja se odigrala 351. godine između cara Konstancija II. i protucara Magnencija u kojoj je prema rimskim pisanim izvorima na pobjedničkoj strani (Konstancije) život izgubilo čak 30.000 vojnika a na gubitničkoj 24.000 vojnika. Naravno, ovi podaci moraju se uzeti s rezervom, ali u svakom slučaju riječ je o jednoj o najkrvavijih bitaka u povijesti Rimskog Carstva. Situacija se na području carstva smirila tek 284. godine nakon što je Dioklecijan postao carem i svojim reformama privremeno usporio raspad rimske države, rekao nam je dr. Novak.
Da je upravo okolica današnjeg Osijeka bilo posebno aktivno područje gdje se često vojevalo svjedoče i drugi slični nalazi. Ništa čudno, Mursa, današnji Osijek, bilo je jedno od najvećih naselja tadašnje rimske provincije Donja Panonia, pa tako i metom raznih osvajača ali i poprištem unutarnjih bitaka u samom carstvu, kakva je bila ova iz 260. godine.
- Imamo jedan identičan primjer u samom Osijeku gdje su u sličnom kontekstu pronađeni ostaci 20-ak odraslih muškaraca čiji kosturi pokazuju čitav niz ozljeda nanesenih oštrim oružjem. Arheološki kontekst, kao i radiokarbonsko datiranje, ukazuju na isto razdoblje kao i u slučaju bunara, tako da i u ovom slučaju pretpostavljamo da je riječ o vojnicima koji su izgubili život u bitki kod Murse 260. godine. U našoj regiji imamo sličan primjer u Skopju u Sjevernoj Makedoniji gdje su prije nekoliko godina arheolozi otkrili masovnu grobnicu s ostacima 200 kostura odraslih muškaraca za koje se pretpostavlja da pripadaju vojnicima koji su pogubljeni. Prije nekoliko mjeseci objavljena je vijest u svim globalnim medijima da je tijekom građevinskih radova u Beču pronađena masovna grobnica u kojoj su pokopani ostaci preko 100 rimskih vojnika koji su izgubili život u nekoj, još nepoznatoj bitki, kaže dr. Novak.
Otvori KEKS Pay
Odlican clanak. Volim sve u vezi starog Rima.