Je li kriva Vlada ili "kukavičluk" jednog gradonačelnika? Treba li Hrvatska radi rukometnog prvenstva odstupiti od postojećih zakonskih pravila i investitorima omogućiti bržu gradnju novih sportskih dvorana? Iako se u početku činilo drukčije, do crno-bijelog odgovora o rukometnom zakonu sve je teže doći.
Oko Vladina prijedloga, koji je u prvom trenutku protumačen isključivo kao izigravanje Zakona o javnoj nabavi, pomiješalo se toliko elemenata da bi mu se Sanaderova ekipa svakako morala još jednom posvetiti. Bez obzira na to hoće li na kraju doista povući taj zakon ili ga prepustiti vrlo izglednom masakru u saborskoj proceduri.
Našavši se pod paljbom kritičara, Vlada je brzo zauzela pozu dobrohotnog, ali izigranog posrednika. Zakon koji skraćuje proceduru javnog natječaja, prikupljanja dozvola i izvlaštenja predložili smo "jer ste vi to tražili", odgovorio je premijer gradonačelnicima, a u prvom redu Milanu Bandiću koji je, prema tvrdnjama nazočnih, prvi u tom smislu zatražio pomoć Vlade.
Ni taj samoobrambeni gard međutim nije osigurao potreban kredibilitet Vladinu prijedlogu. Vjerojatno je to zbog repova što se za njom vuku još od sjednice u Gospiću na kojoj je također po "skraćenoj proceduri" angažiran Bechtel. Ta je greška poslije ispravljena, Bechtel je otpravljen iz gradnje autocesta, ali slučaj nije zaboravljen.
Izoštreni instinkt za opasnost višestruko je nagnao zagrebačkog gradonačelnika Bandića da se odmah povuče. Njegova je reakcija bila u stilu "nemam ja s tim veze", i on će, kaže, graditi isključivo prema Zakonu o javnoj nabavi. Nakon velikog iskustva s izravnom pogodbom poslova, od nabave stolaca za "Lisinski" do telefonije, to je bio čak logičan obrat.
Bandića je na takvu reakciju međutim natjerala i njegova stranka. SDP više nema vremena za komotno ponašanje i prešućivanje mana vladajućih, pa kao glavna opozicijska struja nije mogao propustiti priliku što se otvorila Sanaderovim rukometnim zakonom.
Socijademokrati su odmah taj zakonski prijedlog povezali s mogućom korupcijom te najavili zahtjev za ocjenu ustavnosti s obzirom na to da će pojedine tvrtke biti u izdvojenom položaju u odnosu na ostale.
No kako je zagrebački gradonačelnik apostrofiran kao inicijator zahtjeva Vladi za zakonskim izmjenama, može se pretpostaviti da je SDP jednim udarcem pogodio dva cilja: konkurentski HDZ i nepokorenog člana vlastite stranke, kojega ona inače ne uspijeva kontrolirati.
Javnost ne moraju zanimati takve nijanse unutarstranačkog života, ali moglo bi je interesirati zašto se za jedne propisuju posebne mjere, dok su svi ostali u izloženosti sporoj administraciji bez takve zakonske zaštite. Ako je Hrvatska dobila Svjetsko rukometno prvenstvo 5. kolovoza prošle godine, i ako se za taj projekt znalo još dvije godine prije toga, čija je odgovornost što su neki gradovi upali u cajtnot?
Eksperti za ekonomiju sporta tvrde da su atraktivna svjetska natjecanja velik izvor zarade i da je Njemačka, na primjer, dobar dio lanjskog gospodarskog rasta povukla iz Svjetskog nogometnog prvenstva. Nije slučajno, kažu, što se zemlje kandidati tuku za organizaciju takvih priredaba u kojima vide mogućnost zarade i razvoja. U predračunu za Svjetsko rukometno prvenstvo zasad međutim dominiraju podaci o troškovima građenja dvorana, plus šest milijuna eura za tehničku organizaciju.
Bude li Vlada preispitivala svoj zakonski prijedlog, na vagu s ostalim argumentima za odbacivanje ili prolaz zakona, trebalo bi staviti i procjenu koliko Hrvatska može time financijski dobiti. Ili izgubiti.