Novi prijedlog Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima Vlada je ovih dana poslala u hitnu saborsku proceduru ne prihvativši nijednu primjedbu iz javne rasprave. Zanemarila je i primjedbe akademika Davorina Rudolfa, Ivana Aralice i Dubravka Jelčića te sveučilišnih profesora Đure Njavre i Miroslava Tuđmana, koji su svoj prijedlog uputili Saboru i Vladi još u lipnju ove godine. U njemu su zatražili da se 25. lipnja proglasi Danom neovisnosti, što je Vlada i predložila, ali taj bi dan bio samo spomendan, a ne blagdan. Što o prijedlogu novoga blagdanskog kalendara kaže akademik Rudolf, koji je bio ministar u prve tri vlade nakon demokratskih promjena.
Zadovoljava li vas Vladin prijedlog?
Vlada predlaže da se konačno utvrdi Dan neovisnosti 25. lipnja, ali iznenadio me prijedlog da se taj dan normira kao spomendan, a ne kao blagdan i neradni dan! U utorak, 25. lipnja 1991., stupili su na snagu Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti RH i Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne RH, koji su zajedno s Ustavom donesenim 22. prosinca 1990. temeljni pravni i politički dokumenti o rođenju istinski neovisne i suverene države Hrvatske. Prvi put nakon 1102. bez Mađara, Mlečana, Habsburgovaca, Turaka, Beča, Budimpešte ili Beograda. Taj dan, dakle 25. lipnja 1991., država Hrvatska stekla je međunarodnopravni subjektivitet, pravo na opstanak, dostojanstvo, poštovanje teritorijalne cjelovitosti i pravo na samoobranu. Državne granice koje je zatekla postale su granice zaštićene međunarodnim pravom, a oružani nasrtaji na te granice i hrvatski državni teritorij međunarodni je zločin agresije.
Taj dan, dakle, smatrate jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti?
Dopustite da sve to sažmem: 25. lipnja 1991. unesene su dvije povijesne novine u hrvatski državni prostor. Prva, prestala je postojati prva južnoslavenska država, stvorena 1. prosinca 1918., zahvaćena ratom 1941. i preoblikovana iznutra 1943. i 1945. Zauvijek je okončan jugoslavenski pokus dug 72 godine i neostvarena južnoslavenska epoha. Druga, komunistički je totalitarizam mirnim putem zamijenjen demokratskim, višestranačkim parlamentarizmom i tržišnim gospodarstvom. Nažalost, nakon tih povijesnih magistralnih postignuća nametnut nam je dugotrajan, krvav i razoran obrambeni rat.
Ali mnogima je 8. listopada istinski Dan neovisnosti, jer su na taj dan 1991. prekinute sve veze s Jugoslavijom, a to je 2000. ugrađeno i u zakon?
Odluka donesena u Saboru 8. listopada nije bila konstitutivan akt o nastanku države Hrvatske. Odlukom o konačnom prekidu svih veza s federalnim republikama bivše Jugoslavije samo su potvrđeni i implementirani akti o neovisnosti usvojeni 25. lipnja 1991. To je kazano u samome uvodu odluke od 8. listopada. Moram istaknuti još jedan važan detalj. U međunarodnim odnosima rat se definira kao oružani sukob između država. Dok nema države, sukob se klasificira kao unutarnji, građanski rat. U takvom internom sukobu nema napada ni agresora izvana. Agresivni rat na Hrvatsku 1991. sigurno nije započeo tek 8. listopada.
Građani su zbunjeni. Čak je i Ustavni sud presudio da Dan neovisnosti može biti samo 8. listopada te da ta odluka mora biti dosljedno poštovana u sudskoj praksi.
Zbrku je izazvalo tromjesečno mirovanje odluka o neovisnosti dogovoreno na Brijunima 7. srpnja 1991., jer su u Europskoj uniji vjerovali da će se u tome razdoblju jugoslavenska državna kriza riješiti na miran način. Valja istaknuti da mirovanjem nisu stavljene izvan snage odluke donesene 25. lipnja. Nijednim ustavnim zakonom nisu dezavuirane, niti je bilo kojim novim zakonskim ili političkim aktom nanovo proglašena neovisnost i samostalnost države Hrvatske. Na Dan neovisnosti prestao je na području Hrvatske važiti državnopravni sustav Jugoslavije i počela je primjena zakona i propisa legalne i legitimne novostvorene državne vlasti Republike Hrvatske. Drugim riječima, za sve što se u Hrvatskoj događalo do 25. lipnja 1991. bila je odgovorna Jugoslavija, a od 25. lipnja 1991. Hrvatska. Datum stjecanja neovisnosti, prema tome, važan je pravno, politički, povijesno, u širemu smislu i kulturno, jer je vezan uz osjećaj domoljublja i zajedništva.
Unatoč važnosti datuma, u Hrvatskoj se 25. lipnja i 8. listopada ne osjeća svečana atmosfera. Kako biste to objasnili?
Sadašnji državni blagdani Dan državnosti 25. lipnja, Dan neovisnosti 8. listopada, Dan antifašističke borbe 22. lipnja i Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza izazvali su zbrku pa većina građana ne zna što se na koji praznik zapravo slavi. U te dane u zemlji nema nikakvih svečanosti, jutarnjih budnica, vojnih parada, svečanih akademija i koncerata, masovnih okupljanja građana i osvježavanja povijesnih sjećanja, To je svojevrstan udar na patriotizam i tradicionalni osjećaj nacionalne pripadnosti građana. Bez tih vrijednosti svaka je država izložena truljenju.
Nedoumice izaziva i Vladin prijedlog da se 18. studenoga proglasi blagdanom i neradnim danom. Može li pad Vukovara biti praznik?
Riječi koje su uporabljene za taj datum – Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje – kazuju da je 18. studenoga tipičan nacionalni dan sjećanja, dakle spomendan, a ne blagdan. Kad je riječ o vukovarskoj herojskoj epopeji, može se slaviti samo junačka obrana grada, nikako njegov pad.
Vlada predlaže da 22. lipnja ostane Dan antifašističke borbe i blagdan. Slažete li se?
Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990. u kojoj su osuđeni veliki totalitarizmi 20. stoljeća, posebice komunizam. Osuda svih totalitarizama sadržana je i u nizu međunarodnih dokumenata. Zašto u Vladinu prijedlogu zakona o blagdanima uz fašizam nisu navedena i druga dva totalitarizma, nacizam i komunizam? Bilo bi primjerenije taj praznik nazvati Danom otpora svim totalitarizmima. U Sloveniji je taj nacionalni blagdan nazvan Dan otpora okupatorima.
Komunizam možda nije spomenut zato što neki intelektualci i političari smatraju da se komunizam i fašizam ne mogu izjednačavati?
Naravno, veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće – komunizam, fašizam i nacizam – razlikuju se i doktrinarno, i po sadržaju, i po ciljevima, ali su u praksi, u životu ljudi 20. stoljeća izazvali i ostavili goleme tragedije, progone i smaknuća. Ni zatucani ignorant ne može te užase zanijekati. U našoj zemlji nema obitelji u kojoj netko nije stradao krivnjom jednoga od tih zločinačkih režima.
No dio građana, pogotovo lijeve političke orijentacije, zasigurno je čvrsto za to da se dan borbe protiv fašizma slavi kao državni blagdan.
Pretvaranje u sektu, svojatanje i rezerviranje antifašizma samo za ljevičare, stare i nove komuniste, lukava je smicalica ljevičarske ortodoksije. Uzurpatori slavljenja antifašizma, posebice utaboreni u antifašističkim savezima i udrugama, zatvoreni su i odcijepljeni od goleme većine hrvatskih građana koji su aktivno sudjelovali u antifašističkom pokretu tijekom Drugoga svjetskog rata ili se smatraju antifašistima, a nisu učlanjeni u udruge. Naposljetku, ako su svi misleći građani Hrvatske antifašisti, a jesu, kakvog smisla imaju posebno osnovani ekskluzivni antifašistički savezi i udruge?!
Dio oporbe na nož je dočekao izmjene zakona o blagdanima. Je li predsjednik SDP-a Davor Bernardić u pravu kad kaže da se Vlada bavi sporednim stvarima?
To je neodmjerena i ishitrena izjava mladog predsjednika SDP-a. Utvrđivanje nacionalnih blagdana važno je i radi postizanja velike hrvatske pomirbe, još uvijek itekako potrebne. Pomirbe svih Hrvata prije svega, ali i pomirbe Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Ako se složimo u vrednovanju povijesnih zbivanja, pokreta i datuma, smanjit ćemo razlike i u tretmanu jugoslavenskoga partizanskog rata, koji se u nas često veže uz komunizam i diktaturu do devedesetih godina prošloga stoljeća. I opterećuju nas. Povijest kazuje da jugoslavenski oružani partizanski pokret, koji su 1941. potaknuli i vodili komunisti, nije bio isključivo komunistički. Mnogi sudionici toga pokreta nisu ni znali što zapravo znači komunizam. Na otpor su ih potaknuli okupacija, njemački, talijanski, ustaški i četnički teror, nacionalno podjarmljivanje i pokoravanje. U Dalmaciji, primjerice, u kojoj je partizanski pokret bio najmasovniji, velik broj građana uključio se u partizanske oružane postrojbe izazvan talijanskom okupacijom. Ponukani nacionalnim osjećajima, rodoljubljem i domoljubljem! Komunisti su potaknuli i organizirali oružani otpor nacifašistima u Jugoslaviji, ali komunizam kao ideologija i praksa nije bio ni isključivi ni dominantni motiv masovnoga hrvatskog nacionalnog otpora zavojevačima i njihovim domaćim saveznicima tijekom Drugoga svjetskog rata. To je jedna od specifičnosti partizanskog pokreta u Hrvatskoj.
Ako se ta obilježja i činjenice imaju na umu, onda su i partizanski rat 1941. – 1945. i obrambeni Domovinski rat 1991. – 1995. bili domoljubni i rodoljubni oružani otpori uljezima, zavojevačima i njihovim protežeima i sljedbenicima. Naravno, svaki od njih u specifičnim društvenim i političkim prilikama i u različitim povijesnim razdobljima i na različitim ideologijsko-političkim podlogama.
Znači li to da je Vlada trebala još temeljitije revidirati sporni zakon?
Vlada nema analitičke kapacitete za utvrđivanje povijesnih istina na temelju kojih se donose državničke odluke neovisno o ideologijama, političkim i stranačkim opredjeljenjima. Naposljetku, o državnim blagdanima odlučuje jedino Hrvatski sabor, koji je do 2011. donio devet zakona, zakonskih izmjena i dopuna o državnim blagdanima. Potrebno je to učiniti još jednom, ovaj put jasno i definitivno, na temelju nedvojbenih povijesnih i pravnih činjenica. Kako državni blagdani nisu stranačko pitanje, izmjene i dopune valjalo bi usvojiti visokim konsenzusom svih sabornika.
Ako se usvoje promjene koje predlažete, bi li se broj blagdana povećao?
Ako Sabor prihvati blagdan Dan državnosti 30. svibnja i blagdan Dan neovisnosti 25. lipnja, ukupan broj blagdana i neradnih dana ostao bi isti.
Strahujete li da će izmjene i dopune zakona o blagdanima, ovako kako ih je Vlada predložila, opet izazvati zbrku?
Ako se prijedlog zakona usvoji bez promjena, zbrka će ostati.
Ne bih htio komentirati temu, radije bih pohvalio ak. Rudolfa koji je jedan od najviše eksponiranih intelektualaca u RH - kad dođe do one "di si bija kad je grmilo, kad je sivalo". Ne samo da je bio besplatno šef Povjerenstva za granice RH, nije htio ni dnevnice, samo da im osiguraju prijevoz, nego je i stopirao svojim javnim istupom u Vjesniku tadašnji nacrt sporazuma Drnovšek - Račan, kao vrlo štetan za Hrvatsku. Ustao je onda kao pravi domoljubni intelektualac, dok je recimo prof. Smerdel, kao tadašnji savjetnik Račanove Vlade za Ustav i ustavna pitanja šutio kao - ne smijem napisati što. Ukratko, da ima više ovakvih umova u Hrvatskoj, koji istupaju samo kad su nacionalni interesi ugroženi jer osjećaju to kao svoju dužnost, drugačije bi izgledala ova država. Pravi akademik - na braniku svoje domovine, ali bez bilo kakve koristi da bi izvlačio iz nje...