Ja tu ogradu više ni ne vidim. Kao da je nema ili kao da je oduvijek tu, pa je ni ne primjećujem – kaže Katarina Zebec koja je prije pedesetak godina iz slovenskog sela Hrastovca došla za snahu u hrvatsku Dubravu Križovljansku. Tada još nije bilo ni državne granice, a kamoli dva i pol metra visoke metalne ograde s bodljikavom žicom na vrhu.
Prošle su četiri godine otkako je Slovenija u strahu od vala ilegalnih migranata opasala dio granice žicom i ogradom. Nazvali su to tehničkim barijerama koje su otada postavili na 179 od ukupno 671 kilometra granice s Hrvatskom. Oko 116 kilometara je oštra žilet-žica “orbanica”, kakvu koriste i Mađari, a ostalo, po njima humanija, “animal friendly”, panel-ograda.
Kolike su barijere u bilo kakvom obliku i obličju zapravo besmislene ako se gleda osnovni cilj njihova postavljanja, možda najbolje pokazuje jedan detalj. Nekih desetak metara od dvorišta Zebecovih i samo nekoliko metara od panel-ograde, zeleni se nogometno igralište slovenskog kluba Zavrč iz istoimenog sela. Na travnjaku su najčešće djeca, pa kad koji klipan malo jače zahvati loptu, ona odleti preko “v Hrvaško”. I što onda rade? Na jednom su mjestu na ogradi jednostavo izrezali rupu kroz koju se provuku, pokupe “žogu” i vrate se natrag u svoju državu. Djeca kao djeca, ona samo trče za loptom, što ona znaju o igrama na granici.
– Sve je to viša sila, ništa mi tu ne možemo! Država nas siromake ne pita. Ograda i žica sami po sebi nemaju svrhu. Migrant ako želi proći, on će škarama izrezati rupu i provući se – kaže Kristinin suprug Željko, kojeg smo zatekli kako trimerom šiša korov u jarku pokraj ceste preko koje su Slovenci 2015., usred najveće migrantske krize, jednostavno zašarafili ogradu i još postavili višetonski betonski blok, ako Sirijci, ne daj Bože, odluče doći u pinzgauerima ili tenkovima.
– Ta cesta koju su zatvorili bila nam je prečica do Zavrča. Koristili smo je za odlazak na misu. Iako smo hrvatska općina, spadamo u slovensku župu, a u Sloveniji i pokapamo svoje mrtve jer ondje nam je i groblje. U Dubravi Križovljanskoj imali smo samo dućan, mesnicu i buffet u koje su zalazili i Slovenci. Onda su si sagradili novu svoju cestu i od tada više ne dolaze. Propali su nam i dućan i buffet i mesar. Ljudi su ovdje oduvijek jako povezani i puno je miješanih brakova. Kad smo se Katarina i ja upoznali, nismo ni znali za granicu. Odlazio sam na posao u Sloveniju, tamo smo se na radnom mjestu i upoznali. Planirali smo sagraditi kuću u Sloveniji, no nisu širili građevinsku zonu, pa smo kupili 16 ari ovdje u Dubravi za 5000 maraka – kaže Željko.
Katarina još uvijek govori slovenski. Tek kad su se uzeli, doznali su, kaže ona, da su rod u četvrtom koljenu jer su i Željkovi preci Slovenci.
Ima li migranata?
– Realno, ovo je kao da je vojno stanje, kaj pa je drugo? Mi smo zarobljeni, i Slovenci i Hrvati – kaže Katarina. Kao u onoj “svako zlo za neko dobro”, Katarina, koja se, rekli smo već, trudi ogradu nasred ceste ne primjećivati, pronašla je i jednu dobru stvar koju je ta barijera donijela.
– Tu su po toj cesti prije znali juriti s automobilima, bojali smo se da nekog ne zgaze. A sad je Božji mir – smije se.
Zebecovi imaju prekograničnu propusnicu uz pomoć koje granicu mogu prolaziti i na nekoliko točaka izvan službenog graničnog prijelaza. Dobili su i ključ kojim otključavaju rampe na malim, neslužbenim prijelazima. Propusnica se obnavlja svakih pet godina i stoji oko 80 kuna. Uvjet za njezino dobivanje je, govori, gruntovno vlasništvo nad makar i komadićem zemljišta, oranice ili šume u Sloveniji. S druge strane, Slovenija svojim državljanima daje propusnicu čak i kad preko granice imaju zemljište samo u najmu.
– Događa se da Slovenci na našoj strani uzmu u najam neku malu parcelu, samo da si ishode te propusnice radi lakšeg kretanja, da ne moraju stalno do službenog prijelaza. Snašli su se. Oni k nama mogu preko tih prijelaza, a naši ne mogu. To je problem koji je za mještane veći od žice koja je više psihološka barijera. Kažu da se zbog nje osjećaju kao u Drugom svjetskom ratu.
Ograda sama po sebi zapravo nema smisla. Postavili su ju na mjestima na kojima policija ionako stalno patrolira, a u šumi po kojoj izbjeglice prolaze, žice nema! Posljednja dva mjeseca ilegalnih migranata ima sve više. Dovoze ih čak i u taksijima. Pozovu taksi kad prođu granicu s BiH i dovezu se ovamo. A dalje u Sloveniju idu sami. Imaju mobitele s navigacijom i dobro se snalaze – kaže Žarko Rodeš, zamjenik načelnika Općine Cestice, u koju kao jedno od dvadesetak raštrkanih naselja spada i Dubrava Križovljanska. Mještani su, napominje, nezadovoljni jer zbog ograde i žice na misu moraju preko nekoliko kilometara udaljenog službenog prijelaza, a do trgovine u slovenskom Zavrču, udaljenu svega 150 metara zračne linije, zaobilazno putuju i po pet kilometara.
– To su svakodnevni problemi. Ograda ima ulogu zastrašivanja i odvraćanja – smatra. I dok se ograda sa žicom na vrhu u Dubravi Križovljanskoj uredno održava i sjaji na srpanjskom suncu, obična žilet-žica u susjednom selu Lovrečanu Otoku, zarasla je u korov. Primijetite je tek kad joj se približite na metar.
– Po meni, sve je to skupi promašaj. Tamo dolje, stotinjak metara od mjesta na kojem sad stojimo, nalazi se otvoreni prolaz i rampa koja nikoga ne sprečava, posebno ne sirotinju koja bježi, da bez problema prijeđe u Sloveniju. I srne su se već naučile, instinktivno, koristiti taj prijelaz. Žicu nije ugodno gledati, kao da smo u Lepoglavi. Čovjek osjeća neku nelagodu... – kaže nam Marijan, ispred čije je kuće razapeta metar visoka žica.
Radio je kao vozač i odlučio je u mirovini uživati blizu vode i pecati. Doselio se 2000., a onda mu je 2015. pogled na beskrajna slovenska popovska polja zakrila žilet-žica.
– Dobar sam si i s jednima i s drugima jer imam i hrvatsku i slovensku mirovinu, pa znam da su ljudi na obje strane nezadovoljni. Ima li migranata? Ja ih još nisam vidio. Žalim ih jer svi ti ljudi bježe od zla. Suosjećam s njima, pogotovo kad vidim malu djecu. Da ti srce stane... Vozio sam kamion po Turskoj i uvijek sam tamo bio dobro prihvaćen, nikad nisam doživio neugodnost kao stranac – kaže Marijan, kojem društvo čini mješanac Riki, čuvar grunta.
– Po noći kad čuje bilo kakav zvuk, odmah reagira. Prolaze ovuda granične policijske patrole, i slovenske i hrvatske. Ovo gdje sad živim zapravo je kao neka tampon-zona. Ničija zemlja – kaže. Ne želi se fotografirati, stara je to škola, pa pozira pred žicom okrenut leđima. Koji kilometar dalje živi obitelj Težak do koje povremeno dopre smrad lešina srna i jelena što znaju skončati na oštroj žici.
– Životinje najviše stradavaju. Pitanje je koliko je ta žica uopće korisna. Izbjeglica ima, sto posto. Osobno ih nisam vidjela, ali prije tri tjedna susjedi su zvali policiju jer su vidjeli šest izbjeglica na mostu. Kod glavne ceste preko noći znaju dežurati policajci, no ne znam kako će nekoga uspjeti uloviti kad parkiraju s upaljenim svjetlima. Izbjeglice dovoze šverceri, puste ih kod glavne ceste i kažu im: “Tu vam je Slovenija” – priča u dahu žena koja se također odbila fotografirati.
Stvorila je tenzije
Zamjenik načelnika Rodeš tumači nam da je Dubrava Križovljanska uvijek gravitirala Zavrču, slovenskom susjednom selu.
– Ova ograda samo je donijela tenzije. Apeli koje je Općina Cestica slala državnim vlastima nisu urodili plodom, državna razina nas male ne sluša. A migranti ionako ne žele ostati ni u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, tako da Slovencima ta žica doista nije trebala. Između njihovih i naših sela sad imate visoku ogradu sa žicom na vrhu, kao da ste u nekom strogo čuvanom zatvoru, a ne u EU – ogorčen je.
Općina Cestica ima tridesetak kilometara dugu granicu sa Slovenijom, no ne zna koliko je točno ograđeno žicom. Slovenija je najavila novih 40 kilometara barijera, a lokacije ne žele otkrivati. To su, kažu u slovenskom ministarstvu unutarnjih poslova, tajni podaci. Hoće li u Cestici niknuti koji novi kilometar, ne zna se. U Cestici živi i Barbara Antolić Vupora, predsjednica Slovenske nacionalne manjine u Varaždinskoj županiji. Rodom je iz Celja. U nekoliko sela u općini, pojašnjava, živi najveći broj Slovenki u Hrvatskoj. Doselile su se kao snahe kad su se radnici iz Hrvatske pozaposlili po slovenskim tvornicama.
– Status quo. Stalni apeli ne daju rezultate, nema reakcije slovenske strane, tako da ni nemam nadu da će se to riješiti. Svi mislimo isto o žici. Problem je zajednički i Slovencima i Hrvatima koji žive uz granicu. Ljudi su se, na žalost, privikli na prepreke i osuđeni su živjeti na takav način. Slovenija obeštećuje svoje građane koji zbog ograde i žice moraju dužim putovima do svojih parcela, a hrvatski građani tu mogućnost nemaju. Dva desetljeća traje ta čudna medijska politika, da se potiče antagonizam između Hrvata i Slovenaca. Mediji slijede ono što političari udaraju kao nit vodilju. Eto, na primjer, prof. Vladimir Huzjan iz Zavoda za znanstveni rad HAZU-a u Varaždinu dokazao je da su Slovenci u Varaždinskoj županiji autohtona manjina. To je važna novost, ali je ostala u drugom planu. Na žalost, više se govori o žici – kaže Antolić Vupora koja ima velik broj prijatelja u Sloveniji.
Neki koji žive blizu granice s Italijom požalili su joj se da Italija planira postaviti žicu na granicu sa Slovenijom. Konkretno, spominje se regija Friuli – Venezia Giulia.
Netko zločest mogao bi reći: “Eto vam ga sad...” O konkretnim svakodnevnim problemima mještana koji žive uz žicu i s njom, moglo bi se još dugo i naširoko. Na primjer, do kafića Zeko koji se nalazi na hrvatskom teritoriju, ali do njega dio ceste vodi preko Slovenije, gosti mogu na kavu ili gemišt samo ako se prijave na granici i policajcima izdiktiraju osobne podatke o sebi i vozilu, pa čak i planirano vrijeme zadržavanja. Ako im se zalomi koji gemišt dulje, to bi ih moglo stajati prekršajne prijave. Dobro, lako s gemištima, ali što kad se prolijeva krv?
Službena Hrvatska već je prije nekoliko godina obavijestila Europsku komisiju da je ograda od žilet-žice nepremostiva zapreka za migraciju divljih prirodnih vrsta i divljači u jednom od najočuvanijih dijelova Europe, na području Nature 2000.
– Ispočetka su štete bile strašne. Divljač nenaviknuta na prepreke zaplitala se i rasjecala. No, Slovenci su poslije maknuli dio žilet-žice i postavili dva metra visoku pletenu žičanu ogradu. Divljač si nalazi nove puteve – kaže Josip Malnar, predsjednik Lovačkog saveza Primorsko-goranske županije. I ondje se živi s pogledom na žicu, baš kao i u Međimurju, Istri, Zagorju... I bit će te žice još.
Ja bih s naše strane postavio minska polja. Ne moraš paziti i nadgledati sve čuješ ukoliko netko pokuša prijeći a i znaš gdje.