U životu i u smrti, Hrvati su prvaci u proslavama, napisao je britanski novinar Paul Bradbury.
“Srpanj 2018. bio je poseban mjesec za Hrvatsku. Od finalista na Svjetskom prvenstu u Moskvi do boli za jednim od najvoljenijih sinova. Ti su dani bili veličanstveni”, kazao je.
Deseci tisuća ljudi stajali su duž Rive i zadnji put pozdravili Olivera Dragojevića. Na rivi se plakalo, pjevalo i prisjećalo svih trenutaka koje je Oliver u životima ljudi obilježio. A ne postoji život koji nije taknuo.
Dalmatinci su se po društvenim mrežama raspisali o južnjačkoj duši koju “tuđi čovik nikada neće razumit”. “Ali u biti umra nije niti može ikad umrit. Ono šta je napravija u životu i šta je ostavija iza sebe neće nikad izblidit dokle god je nas živih”, napisao je Dino Rađa za Dalmatinski portal.
Zračne snimke Splitskog kanala nikada nisu izgledale istovremeno beskrajno tužno i tako prekrasno da se emocija mogla dotaknuti i putem televizijskih prijenosa splitskog ispraćaja.
Ljudi, baklje, brodice i zvuk njihovih truba udarali su ravno u srce.
Uz pjesmu “Ispod sunca zlatnoga”, jednog od brojnih simbola ljubavi Splićana prema Splitu i Torcida se od Olivera oprostila na Facebooku, a na dan ispraćaja u bijelim su se košuljama Torcidaši popeli na toranj crkve sv. Dujma, upalili baklje i raspustili veliko platno s njegovim likom.
Upalili su 70 baklji za svaku godinu Oliverova života.
“Bio je dio navijačkog puka, možemo s pravom reći: bio je jedan od nas“, rekli su navijači kluba koji živi vječno. Hajduk je tog dana na svojoj Facebook stranici ispratio Olivera jednom njegovom izjavom: “Ja sam jedan od najžešći’, teži mi je poraz Ajduka nego kad na nekom festivalu slabije prođen.
Da’ bi svoja tri prva mista za jedno Ajdukovo”, pisalo je.
Kada je katamaran s lijesom krenuo prema Korčuli i Oliverovoj Veloj Luci, sirene stotina brodica trubile su pjevaču u čast. U podlozi je svirala ‘Ča je život vengo fantažija’ i u to stane baš - sve.
>> Veličanstven oproštaj od Olivera Dragojevića
Svaka čast, bio je i ostat će legenda, no sad već pretjerujete: od državnog vrha do "počasnog građanina", tek kad je umro!? Di ste bili kad je grmilo??? Ako baš hoćemo, takve počasti su zaslužili i Ivo Robić, i Vice Vukov, i Arsen Dedić, I Nikica Kalogjera....