Naslovnica Vijesti Hrvatska

Oni su branili Vukovar: 'Bili smo mladi i spremni na sve, ne sluteći što nas čeka'

Od 185 policajaca iz  Varaždina, Čakovca, Ivanca, Novog Marofa i Ludbrega, 26 ih se nije vratilo kući
17. studenoga 2017. u 23:16 83 komentara 14131 prikaza
Zoran Križanec
Foto: Vjeran Žganec Rogulja/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/10

Nismo bili ni svjesni što nas čeka. Stigli smo autobusima u centar Vukovara, već je bio rat, no grad još nije bio opkoljen i blokiran do kraja. Smjestili smo se i za tri dana počeo je pravi rat. Znali smo da se nešto sprema i znali smo što moramo raditi jer smo policajci, no da će tako žestoko krenuti, to nitko nije očekivao - kaže Tomislav Horvat (50) iz međimurskog Donjeg Vidovca, hrvatski branitelj koji je s kolegama iz Varaždinske i Međimurske županije 1991. krenuo braniti Vukovar.

Vukovarska bolnica Bitka za Vukovar Bolnica 
je bila srce obrane grada

U policijskoj postaji Čakovec počeo je raditi početkom travnja, a u ljeto se dobrovoljno javio za odlazak u Vukovar. Sjeća se kako su se tamošnji branitelji razveselili kad su ih ugledali, onako naoružane puškama i pištoljima, dok su oni dotad grad branili s lovačkim puškama i pumpericama. Ranjen je 20. listopada. Jedan dio dum-dum rasprskavajućeg metka pogodio ga je u glavu, prošao kroz korijen nosa i zaustavio se u nepcu. Obilno je krvario.

Tomislav Horvat odlučio se na proboj kada je vidio da se obrana grada raspala | Autor : Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL Foto: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL Tomislav Horvat odlučio se na proboj kada je vidio da se obrana grada raspala

Mislio sam samo na obitelj koja me čekala doma u Međimurju. Sin je imao samo dva mjeseca, a kći četiri godine - kaže.

Smješten je u vukovarsku bolnicu u kojoj je, pamti, vladalo beznađe i osjećaj da su prepušteni sami sebi. Slušali su vijesti Siniše Glavaševića. Dana 17. studenog proširila se informacija da se sprema proboj iz opkoljenog grada. Neki kolege odlučili su se skloniti u bolnici misleći da će ondje biti sigurni, da će doći strani promatrači i evakuirati ih. On se odlučio za proboj jer je vidio da se obrana grada raspala, a više nije bilo ni streljiva. Sa skupinom suboraca uspio je teškom mukom i uz puno sreće stići do Vinkovaca. Svake godine odlazi u Vukovar.

Zoran Križanec
1 / 14
Motociklisti branitelji iz cijele Hrvatske na putu do Vukovara zastali u Osijeku kod Crvenog fiće

- Nama je to sve još jako svježe, iako je prošlo 26 godina. Na obilježavanju pada grada čini nam se kao da se sve to događalo prije nekoliko dana. Čovjek ne bi vjerovao, ali to nosimo u sebi i to je tako - dodaje. Ponosan je jer su grad branili 90 dana od treće najveće vojne sile u Europi.

Policijska uprava varaždinska je 28. lipnja 1991. poslala stotinjak policajaca kao ispomoć novoformiranoj policijskoj upravi u Vukovaru. Svakih petnaest dana organizirane su smjene. Sredinom kolovoza poslano je dvjestotinjak policajaca, a 11. rujna njih 185 iz postaja Varaždin, Čakovec, Ivanec, Novi Marof i Ludbreg, pod nazivom Zasebna policijska postrojba Varaždin. Od njih 185, 26 je poginulo ili nestalo, a 66 ih je teže ili lakše ranjeno. Kroz srpske logore prošlo ih je 119. Među teže ranjenima bio je tada 21-godišnji policajac Zoran Križanec iz Varaždina.

Bio sam u Borovu Selu kad je 2. svibnja ubijeno dvanaest redarstvenika. Bili smo smješteni u Erdutu. JNA se vozikala okolo. Domaći milicionari srpske nacionalnosti već se prije povukli iz Dalja, gdje je bila policijska postaja, jer su znali što će se dogoditi. Sve su to isplanirali, navukli su naše dečke da se dovezu nasred sela i počeli pucati po njima. Mi u okolici smo pritiskali koliko smo mogli, no došla je JNA s transporterima. Bili smo mladi i spremni na svašta, a posebna motivacija je bila nepravda prema nama Hrvatima. Pripremao se teren za "veliku Srbiju" i znao sam što se događa. Zato sam se u rujnu ponovno javio kao dobrovoljac za Vukovar - priča.

Nino Raspudić Što sam novo naučio o Vukovaru?

Geleri su ga 2. listopada pogodili u noge. Život su mu spasili kožni remeni na hlačama koji su zaustavili komade metala. Lijeva noga mu je raznesena i amputirana. Prije rata bio je sportaš, pa je počeo trenirati stolni tenis. Postao je državni prvak 1997. godine među paraolimpijcima i reprezentativac.

- Prije nekoliko tjedana natjecao sam se na europskom prvenstvu u Laškom i odlučio prekinuti karijeru. Dosta je. Ipak mi je već 47 - smije se. Svakog 11. u mjesecu okupe se on i prijatelji branitelji s područja Varaždina, bace karte, razgovaraju i prisjećaju se onih koji se nisu vratili.

- Jako brzo se sve zaboravlja. Varaždin ima sreću što nije ratom stradalo područje, ali je zato dao puno ratnika, kao i Međimurje - ponosno će.

Zoran Križanec
1 / 14
U Rijeci se 11. godinu zaredom obilježava Dan sjecanja na Vukovar.

Zdravko Modrušan, Slunj: Po povratku u bazu saznao sam da je okupiran i moj grad

Te je 1990. godine studirao elektrotehniku i imao 22 ljeta. Njegov stariji brat bio je saborskim zastupnikom, mlađi srednjoškolac. S roditeljima su živjeli u Slunju, gradu u kojem se Zdravko Modrušan rodio i završio srednju. I kojem se te devedesete vratio, svjestan da doskora neće biti dobro, no ne sluteći koliko će krvavo biti.

- Prekinuo sam studij i 5. kolovoza 1990. godine prijavio se u policiju, na tečaj Prvi hrvatski redarstvenik, na koji nas je u prvoj grupi iz Slunja otišao pun vatrogasni kombi. Ni mjesec poslije bio sam u Antiterorističkoj jedinici Lučko - prisjeća se Modrušan.

Zdravko Modrušan | Autor : Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Ispred ATJ Lučko Zdravka Modrušana je s vrećicom u ruci dočekao brat

U početku je kući dolazio jednom u dva tjedna, uslijedile su akcije u Pakracu, krvavi Uskrs na Plitvicama, Banija... Odlasci u Slunj prorijedili su se. S roditeljima Katom i Jožicom još se povremeno čuo, a od ljeta '91. dobivao je obavijesti da su dobro, iako je Slunj bio sve više u okruženju. Otac Jožica bio je jedan od zapovjednika obrane grada, brat Miroslav u kriznom stožeru, a mlađi brat koji je ime dobio po tati imao je 16 godina kad je to ljeto po završetku škole uzeo pušku u ruke. Netom prije no što će Slunj pasti, Zdravko je dobio zapovijed da se ide u Vukovar. Nije znao što se u tom trenutku događa s njegovom obitelji, tko se gdje nalazi, jesu li uopće dobro... Uzeo je borbeni komplet i sa suborcima krenuo put grada u kojem nikada prije nije bio, pun mladenačkog zanosa i želje da pomogne u njegovoj obrani.

Zagreb: Povodom 26. obljetnice pada Vukovara upaljene svijeće u Vukovarskoj ulici FOTO Diljem zemlje pale se lampaši i svijeće za Vukovar

Putovali smo dva dana, ja sam vozio borbeno oklopno vozilo. Kada smo preko Vinkovaca stigli u Nuštar, prvi sam put vidio okolicu bez boje, a kad se prašina koja je bila u zraku slegla, sve je bilo tamno od zemlje. U zelenoj Slavoniji nije bilo zelenila... Pamtim da je jedan suborac u cijev tenka stavio ljubičasti cvijet... Tu smo se priključili Žutim mravima i krenuli u operaciju probijanja kroz Marince. Nebo se bilo sastavilo sa zemljom. Mrtvi, ranjeni, granate koje su padale posvuda... - izgovara Zdravko Modrušan.

Dečki su bodrili jedni druge, govorili sebi da oni to mogu, da idu dalje. No, pokušaj proboja na kraju nije uspio. Branitelji, među kojima je bilo Zdravkovih sugrađana, u okolici Vinkovaca čekali su daljnju zapovijed, a ona je nakon nekog vremena glasila: "Vraćajte se u Zagreb." I vratili su se, nakon pada Vukovara. Zdravko Modrušan nije znao da je u međuvremenu, dva dana prije pada Vukovara, pao i njegov grad.

Zoran Križanec
1 / 14
Slavonski Brod: Učenici osnovnih škola zapalili lampione za grad heroj Vukovar

- U Zagreb smo stigli u neko doba noći. Brat Jožica čekao me ispred baze ATJ Lučko s bijelom vrećicom u ruci. U njoj je bila moja Levi's jakna koju sam kupio u Italiji, jedino što mi je uspio ponijeti... Rekao mi je da se s mamom dan prije pada Slunja preko Cazina i Jajca izvukao do Zagreba. Gdje su stariji brat i tata, nismo imali pojma - kaže.

Jožica Modrušan među posljednjima je otišao iz Slunja. Zajedno sa sinom Miroslavom i nekoliko sugrađana pješice preko Slunjčice uspijevaju doći u Kruškovaču, selo u Bosni i Hercegovini, pa dalje do Šmrekovaca gdje ih je neki čovjek nahranio. General HVO-a Vlado Šantić uspio je ishoditi da se Miroslava Modrušana - za čiju je glavu bila raspisana svojevrsna tjeralica jer je u očima neprijateljske vojske kao saborski zastupnik bio posebna prijetnja - kamuflira kao pomoćnog djelatnika u vlaku pa je željeznicom uspio stići do Bosanskog Broda, a zatim na hrvatsku stranu. Jožica Modrušan granicu je prešao nekoliko dana kasnije, u podstavi vojnog kaputa, vojnim hlačama i s vrećicom s dokumentima o obrani Slunja. Obitelj se spojila u Zagrebu.

Zdravko Modrušan prošao je sva ratišta, u Medku je nastradao od eksplozije. Osamdesetpostotni je ratni vojni invalid. Nakon što se oporavio, vratio se na bojište. Fakultet je završio nakon rata, no ne elektrotehniku, već Policijsku akademiju. Bio je u zapovjedništvu Specijalne policije, zapovjednik interventne, načelnik Sektora upravljanja nekretninama, šef protuterorističke jedinice MUP-a... Sada je ravnatelj Hrvatskog centra za razminiranje. U Vukovar je prvi put otišao prije desetak godina, kada se snimao dokumentarac o Marku Babiću.

- Izbjegavao sam povratak - kaže.

Kada je prije nekoliko godina bio u Bršadinu, na uništavanju avionske bombe, popeo se na četrdesetak metara visok silos:
- Od tamo sam vidio koliko nam je malo nedostajalo da proboj uspije - rekao je Zdravko Modrušan. 

Generali nazočili promociji fotomonografije Specijalna policija u Domovinskom ratu 5. obljetnica presude Gotovina ima poruku za mlade: 'Dobro je otići u svijet i vidjeti kako je drugdje, ali...'

Alen Klabot: Predosjećao sam da proboj kroz Marince neće uspjeti

Ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić osobno nam je došao reći da će se ta zadaća morati izvršiti. I da će biti teško. 

Bila je to misija za koju sam imao predosjećaj da neće biti uspješna. I zbog toga mi je ostao gorak okus jer nema niti jedne druge akcije u Domovinskom ratu koju Specijalna policija nije uspjela obaviti - govori o pokušaju proboja kroz Marince preko Bogdanovaca do Vukovara Alen Klabot, u ratu pripadnik Antiterorističke jedinice Lučko u kojoj je u to ratno vrijeme bio instruktorom specijalističke obuke, a poslije, u miru, njezin dugogodišnji zapovjednik. Tog studenog 1991. godine Umažanin Klabot drugi je put u životu bio u Vukovaru. Prvi je put onamo otišao u ljeto iste godine, na početku borbenih djelovanja. 

Alen Klabot | Autor : Duško Marušić/PIXSELL Foto: Duško Marušić/PIXSELL Alen Klabot bio je dugogodišnji šef ATJ Lučko, a sada je šef istarske policije

- Dobio sam nalog da idem u Vukovar, kao pripadnik osiguranja. Kad sam stigao, ondje su već bili dečki iz ZNG-a i Specijalne jedinice policije iz Slavonskog Broda. Moja je zadaća bila da svojim iskustvom i znanjem pripomognem stvaranju što boljih uvjeta za obranu grada. Imao sam tada 21 godinu - govori Klabot. Nakon dva mjeseca u Vukovaru povučen je u Antiterorističku jedinicu, sve do proboja kroz Marince koji je započeo 13. studenog 1991. godine ujutro. Cilj je ove akcije - u kojoj su se ATJ Lučko pridružili SJP Slavonski Brod i izvidnička skupina Žuti mravi - bilo oslobađanje Marinaca i spajanje s hrvatskim snagama koje su bile u neprijateljskom okruženju u Bogdanovcima, koji su držale. 

- Da smo se uspjeli probiti, pitanje je što bismo uspjeli napraviti - kaže Alen Klabot. U pokušaju proboja poginula su trojica pripadnika ATJ Lučko - Antun Haban, Zdenko Bogdan i Nenad Režića, a 15 ih je bilo ranjeno.  Po povratku iz Vukovara Alen Klabot se kao pripadnik ATJ Lučko policije borio na svim ratištima, o čemu svjedoče brojna odlikovanja koja je dobio, a među kojima je i medalja "Vukovar".  Njegova policijska karijera započeta u Jedinici za posebne namjene još 1988., nakon završene srednje policijske škole, traje i danas - nakon što je u specijalnoj policiji proveo tri desetljeća, diplomirani kriminalist Alen Klabot imenovan je načelnikom Policijske uprave Istarske pa se jesenas iz Zagreba  vratio u svoj rodni kraj.  

Vukovar VOJARNA U Vukovar se službeno vratila Hrvatska vojska Vukovar, vojarna, Hrvatska vojska O VOJARNI U VUKOVARU 'Tigrovi': 'Sigurni smo da će ovi mladi naraštaji nastaviti baštiniti naše vrijednosti' Novinarski dom Predsjednica Grabar-Kitarović na predstavljanju knjige 'Nestali u Domovinskom ratu'
VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • DalmatinskiGaleb:

    Hvala dečki! Trebalo se suprostaviti prljavoj hordi krvavih brada koja je urlikala po razrušenom Gradu: "Druže Slobo šalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate". Slava svima palima u obrani te mir svim preživjelima! "Braćo" Srbi - sram da vas bude jer ... prikaži još! još krijete grobove nečiijih sinova, muževa, očeva!

  • Alfredo:

    Ne da nam je trebalo brat.i jed., nego Hrvati i Hrvatska, nisu nikad ni trebali zivjeti sa drugim narodima i drugom kulturom. Posljedice su kako vidimo danas, jos uvijek strasne. Kultura i jezik devastiran do nepropoznatljivosti, narod na sve strane ... prikaži još! svijeta rasut, protjeran i progonjen. I cesto u vlastitoj domovini. To se i danas ponavlja. Kome je to u interesu?!

  • Alfredo:

    Pokazali ste sta je obraz, karakter i potom moral. To je nesto sto neprijatelj nije imao. Osramotili ste ih za vjekove. Pred cijelim svijetom. A, o hrabrosti tih junaka, paleci domove i ubijjajuci zene i djecu, ne treba puno govoriti. ... prikaži još! Cim bi padao mrak, bjezali su kao zecevi. I, danas, nikome nista. Kao, ko nas, bre, zavad ?! I, dok je tita i juge bilo, bilo sve krasno i bolje ?! Eh, da, drugarice i drugovi, dok smo krali, sto su drugi stoljecima stvarali,mora da je bilo predivno. A, narod i ljude jos progonili,ako bi se usudio, reci i jednu rijec. Krasan odgoj. Kultura. Prava. Jedan jezik, jedna kultura ?! Nikad, pa ni onda.