Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Održavanje reda i sprečavanje 'raspada' put je do dugovječnosti

Rizik od umiranja povećava se eksponencijalno od 15. do 80. godine života, a nakon toga počinje se usporavati i više ne raste eksponencijalno
23. listopada 2019. u 08:55 0 komentara 3030 prikaza
molekule
Foto: GettyImages
Pogledajte galeriju 1/3

I nasljeđe i okolina mogu pomoći u produljenju životnog vijeka, a pritom se posebno ističe nekoliko mjesta na svijetu, koje istraživač dugovječnosti Dan Buettner naziva “plavim zonama”. Zajednička svima jest kultura promocije zdravog života, poput kvalitetne prehrane i tjelovježbe, te poticajni odnosi među ljudima, suradnja, uređivanje okoliša, dostupna zdravstvena skrb i vrednovanje starijih ljudi u zajednici. Posebno se ističu Okinawa u Japanu, s čak 740 stogodišnjaka među 1.3 milijuna ljudi, ali i općenito manjim pobolom u starosti.

Oštećena DNK LJUDSKI ORGANIZAM Ako smo programirani za starenje, možemo li ga reprogramirati?

Po dugovječnosti je poznata i Sardinija u Italiji. U Kaliforniji, u SAD-u, istočno od Los Angelesa, živi zajednica u Loma Lindi s desetak tisuća adventista sedmog dana, religijske skupine znatno dugovječnije od američkog prosjeka. Kostarika ima poluotok Nicoyu, koja je također poznata po smanjenom pobolu i dugovječnosti. Naposljetku, još jedan otok koji se često spominje po dugovječnosti je Ikaria u Grčkoj, ali tu su i hrvatski otoci Ilovik i Lopud. Budući da je u svim slučajevima riječ o zemljopisno ili religijski izoliranim skupinama, moguće je da su utemeljitelji tih zajednica donijeli posebno povoljnu kombinaciju gena, nakon čega se više nisu često miješali s ostalim stanovništvom, a pritom su gajili i zdrave životne navike i živjeli u ugodnom okolišu.

Prva godina visokorizična

Zanimljivo nedavno otkriće, koje bi također moglo govoriti u prilog nekoj vrsti programiranosti kad je riječ o starenju i umiranju, jest kretanje statističkog rizika za umiranje kroz čitavu životnu dob. Beba u prvoj godini života ima prilično visok rizik od smrti, jer oko jedno na stotinu djece u prvoj godini nažalost i dalje umire, čak i u bogatim zemljama. Zatim se taj rizik sa svakom godinom života smanjuje, kako bi u dobi između pet i četrnaest godina postao najmanji - tek oko jedan na deset tisuća. Međutim, rizik od smrti zatim počinje rasti, i to ne pravocrtno uzlazno, već eksponencijalno - dakle, sa stalnim ubrzanjem.

Taj snažan rast rizika nastavlja se sve brže, dok u dobi iznad 80 godina rizik od umiranja u svakoj godini ne dosegne već otprilike jednu osobu na svakih osam koje su još uvijek žive. Donedavno, međutim, nije bilo dovoljno starih ljudi koji bi s dovoljnom preciznošću omogućili razumijevanje te krivulje i u dobi iznad devedeset ili pak stotinu godina. Znanstvenici su pretpostavljali da se taj eksponencijalni rast nastavlja dok ne umru svi preostali vrlo stari ljudi. Međutim, nedavno su znanstvenici sa sveučilišta La Sapienza u Rimu u sklopu svog istraživanja uspjeli pronaći gotovo 4.000 osoba u Italiji koje su doživjele 105. rođendan, te su pratili što se s njima događalo u idućim godinama.

gubitak pamćenja Ljudski organizam Rudan: Ne smislimo li lijek, mogli bismo postati prva generacija koja je zaboravila sve što je znala

Ono što su otkrili nemalo ih je iznenadilo, baš kao i svjetsku znanstvenu zajednicu. Rizik od umiranja doista se eksponencijalno povećava od 15. do 80. godine života. Međutim, nakon 80. godine taj rizik, iako i dalje raste u apsolutnom iznosu, relativno gledajući ipak počinje usporavati i prestaje biti eksponencijalan. Štoviše, nakon 105. godine, rizik od smrti svake iduće godine više uopće ne raste, čak ni apsolutno, već ostaje isti, ili se iz godine u godinu čak i malo smanjuje. Ovo je jako zanimljivo, jer eksponencijalni rast bio bi sukladan teoriji o “raspadu sustava” s vremenom, bez ikakvog programa ili upute, gdje zapravo treba i očekivati da sve počne kaotično propadati sve brže, i sve većom vjerojatnošću.

Igor Rudan | Autor : Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Međutim, usporavanje te propasti nakon 80. godine, pa zatim i stagnacija rizika od umiranja nakon 105. godine, može značiti barem dvije stvari: možda se do te dobi sve već više-manje pokvarilo, i nema se više što pokvariti kako bi se rizik povećao ili je proces starenja ipak vrlo precizno programiran, baš kao i rast i razvoj. Ključno je što bolje razumjeti starenje, jer već smo objasnili da će se, ako nakon završetka rasta i razvoja počinje nekontrolirani raspad, naše strategije za produljenje ljudskog života temeljiti na usporavanju tog raspada i održavanju reda i funkcija u organizmu. No ako je sve što se zbiva na neki način programirano, onda će se medicina budućnosti temeljiti na reprogramiranju starenja. U 21. stoljeću ovo će se pitanje sve više nametati kao iznimno zanimljivo i posvećivat će mu se sve veća pozornost.

Treba biti optimističan i vjerovati da će sve veće znanje i bolje razumijevanje procesa u našem organizmu, a posebno onih povezanih sa starenjem, s vremenom dovesti do elegantnih rješenja koja će ljudima i dalje olakšavati živote i činiti ih duljima. Možda se to neće dogoditi tako brzo kako bismo mi željeli, ali u znanosti je to jednostavno tako, treba prije svega biti uporan i strpljiv. Nekoliko je Nobelovih nagrada dodijeljeno tijekom povijesti za doista dojmljivu primjenu stečenih znanja u liječenju raznih nepoželjnih procesa u organizmu, pa treba vjerovati da će se i lijekovi protiv starenja u budućnosti naći među nagrađenima. Uz mnoge već navedene dojmljive primjere o kojima treba razmišljati tek kao prvim uspjesima u dugom nizu koji tek predstoji, vrijedno je spomenuti i još nekoliko dostignuća koja ulijevaju povjerenje u moć znanosti.

Bakterije Igor Rudan: Svi strahujemo od virusa, a njih se moraju bojati i bakterije

Moć znanosti

Švicarsko-talijanski farmakolog Daniel Bovet dobio je 1957. Nobelovu nagradu za otkriće blokatora histamina, koji su znatno poboljšali prognozu oboljelima od alergijskih reakcija, a razvijeni su temeljem boljeg razumijevanja mehanizama u podlozi ovog po život opasnog zdravstvenog problema. Švedski biokemičari Sune K. Bergström i Bengt I. Samuelsson te engleski farmakolog John R. Vane dobili su 1982. Nobelovu nagradu za razvoj prostaglandina, tromboksana i leukotriena. Prostaglandini potiču kontrakcije maternice tijekom poroda. Koriste se i u liječenju krvnih ugrušaka, upala i alergija. Acetilsalicilna kiselina u aspirinu, koja umanjuje bol i snizuje temperaturu, onemogućuje stvaranje prostaglandina. Prostaciklin, pak, širi najuže krvne žile, te stoga također ima medicinsku primjenu.

U 1988. škotski liječnik i farmakolog Sir James W. Black, američka biokemičarka Gertrude B. Elion i američki liječnik George H. Hitchings također su nagrađeni za primjere jasne primjene znanja na dobrobit ljudi sa zdravstvenim tegobama. Hormon adrenalin potiče srce na snažnije pumpanje, uz porast krvnog tlaka, no Black je razvio lijek propranolol, tzv. “beta-blokator”, koji umiruje srce blokiranjem receptora za adrenalin. Također je razvio i lijek cimetidin, koji temeljem razumijevanja mehanizama blokira lučenje želučane kiseline. Elion i Hitchings razvili su sustavne metode proizvodnje lijekova temeljem poznavanja biokemije ljudskog organizma i mehanizama bolesti, tzv. “racionalni dizajn lijekova”. Uveli su u primjenu tzv. “antimetabolite”, koji su strukturom bili vrlo slični adeninu i gvaninu, koji se normalno ugrađuju u molekulu DNK. Time su odvlačili enzime koji grade DNK i onemogućili dijeljenje stanica, što je pomagalo u liječenju leukemija u djece. Doprinijeli su i razvoju lijekova protiv brojnih infekcija, pa čak i gihta.

Treba vjerovati da ćemo boljim razumijevanjem procesa koji dovode do starenja i umiranja, s vremenom uz primjenu “racionalnog dizajna lijekova”, sada potpomognutim i moćnim kompjuterima i sve većom količinom podataka, pronalaziti načine za odgodu procesa starenja, a možda čak i potpuno sprečavanje. Kako bi izgledao svijet u kojem ljudi više ne stare, to nije lako zamisliti iz naše perspektive - baš kao što bi i današnji svijet teško mogli zamisliti ljudi koji su živjeli prije nekoliko stoljeća. Među brojnim načinima na koje bismo mogli razumjeti više o starenju, a također pospješiti vlastitu dugovječnost, svakako je i bolje razumijevanje nekih drugih vrsta na Zemlji koje su već uspjele, vlastitom evolucijom, nadmudriti ovaj proces u velikoj mjeri.

adidas Solar Boost 19
Slatke muke
Najmekše tenisice za duge pruge: od brzih treninga do maratona
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.