Samo trenutak bio je dovoljan da se u pakleni toranj pretvori Vjesnikov neboder, posljednjih pola stoljeća jedan od najprepoznatljivijih simbola Zagreba i kucajuće srce hrvatskog novinarstva. Razorni požar pretvorio ga je u zgarište i simbolično označio kraj jedne ere novinarstva, nagorjela konstrukcija zaprijetila je statici, no, paradoksalno, njegovi nosivi stupovi još su uvijek tu, tek naizgled nevidljivi, jer stanuju na drugoj adresi. Jer, uz tone čelika i betona, Vjesnikov kompleks bio je u svojoj srži napose sazdan od ljudi, njih i do 5000 koji su u tom malom gradu pronašli svoj dom, podjednako portiri i kuharice, radnici tiskare kao i zlatna novinarska pera, žive legende koje su, pišući za svoja izdanja, ispisale i povijest hrvatskog novinarstva.
Jedan od njih nedvojbeno je i Mirko Galić, danas kolumnist Večernjeg lista, svjedok vremena koji cijelo posljednje desetljeće svu svoju popudbinu, sve stečevine, iskustva i znanja, svakoga tjedna prelijeva u tekstove objavljene u subotnjem prilogu Obzor. No kako dnevni list živi tek jedan jedini dan, za odabranih 39 kolumni smiješi se dugovječnost ukoričena u novu knjigu "Ličnost u masi – Politička razmatranja" u izdanju zagrebačke nakladničke kuće TIM press, čija je zagrebačka promocija zakazana za 14. siječnja.
Tekstovi sabrani u ovoj knjizi obuhvaćaju razdoblje od nekoliko godina, a napisani su kao kronika jednog vremena i promišljanje o hrvatskim postignućima i problemima, perspektivama i nadama. Riječ je o ogledima u kojima autor iz različitih kutova raščlanjuje i opisuje najvažnije događaje, fenomene i ličnosti, uglavnom vezane za Hrvatsku, ali i za druge države s kojima je Hrvatska povezana, a pogotovo uz Europu i europsku politiku.
Obuhvaćen je vrlo širok raspon aktualnih tema koje su obrađene novinarski temeljito i zanimljivo kako bi realno oslikale hrvatsku državu, društvo i kulturu te duhovna, ekonomska i politička kretanja. Zanimala su ga, i još ga zanimaju, i naličja hrvatske politike, socijalno raslojavanje, političke podjele, nacionalni sukobi, ideološke nepodnošljivosti, ekonomsko siromašenje, stranačko uhljebljivanje, neravnopravnost pred zakonima, deficiti pravne države, napetosti sa susjedima.
Formalno novinske kolumne, u svojoj srži su eseji koji kirurški precizno seciraju svakodnevnu zbilju, pritom pršteći prepoznatljivom Galićevom erudicijom. "Pišući u 'Obzoru', sretno sam popunio kritično vrijeme između 70. i 80. godine života. Pisao sam po svom izboru, o temama i ljudima koje sam smatrao važnima, i u punoj slobodi. Urednici mi nisu ni zareza mijenjali. Uživao sam autonomiju i neovisnost kakvu bih ja dao, ili sam davao, drugim novinarima", otkriva u uvodu knjige ovaj "umirovljenik koji se teško rastaje od novinarstva".
Kroz pero su mu prošle najveće ličnosti iz hrvatske političke povijesti koje su djelovale za njegova novinarskog života, poput Josipa Broza i Franje Tuđmana, Ive Sanadera i Andreja Plenkovića, Stipe Mesića i Ivice Račana, Milorada Pupovca i Zorana Milanovića, svrstani u kategoriju političkih likova. Već letimičan uvid u naslove njegovih kolumni, nanizanih u sadržaju, otkriva da previđenih, zaobiđenih, pošteđenih – nema.
Primjerice, Ivicu Račana koji je "napravio puni krug od ideologa u jednopartijskom režimu do premijera u demokratskoj državi", nazvat će netipičnim primjerkom političara koji predstavlja "dvije ideologije, dvije epohe i dvije politike". Račanova politička vještina bila je u tome da se ne izgubi u bespućima ideološke zbiljnosti i – da ne zakasni na hrvatski vlak za demokraciju, a skupa s Mesićem, navodi autor, Hrvatsku je izveo iz izolacije u kojoj je bila s Tuđmanom. Koliko god izazivao negativan sud, pa i prijezir, zbog lošeg primjera koji je ostavio iza sebe, Ivo Sanader, prema Galićevu sudu, bio je u svome prvom mandatu dvostruki pomiritelj; prvo je pomirio Hrvate i Srbe, barem na simboličnoj ravni, a onda je mirio Hrvatsku s Europom, i šire, s međunarodnom zajednicom.
Što god mu, poslije sudske kazne, opravdano zamjerali, Sanader je za Galića bio uvjereni Europljanin, spreman zaratiti s braniteljskom populacijom kako bi ispunio uvjet Europske unije i izručiti hrvatske generale te se sukobiti s nacionalističkom desnicom koja je veličala Juru i Bobana. "Njemu su trebala 24 sata da sruši spomenike najgroznijim ustašama. Da nije pao na iskušenju 'lakog novca', mogao je imati sasvim drukčije mjesto u hrvatskoj politici nego što će ga imati kao uhapšenik, optuženik, osuđenik i zatvorenik. Poslije Tuđmana mogao je biti drukčiji Tuđman!", zanimljiva je Galićeva opservacija.
Nadalje, smatra kako bi bez Zorana Milanovića hrvatska politika završila u jednoumlju s opozicijom "koja nije savladala ni sva slova političke abecede". Ne odriče mu široko, gotovo enciklopedijsko znanje; no problem vidi u tome što ga aktualni predsjednik ne uspijeva sačuvati za sebe.
Sljedeću misao valja citirati: "Kad se pogase svjetla na pozornici na kojoj je u mlađim danima igrao kraljevića koji nije vidio što je sve trulo u državi Hrvatskoj, a u zrelim godinama izigrava duha njegova oca koji oko sebe vidi samo trulež, Zoran Milanović naći će se pred sudom povijesti koji će ga pitati što je mislio dok je držao oštre predsjedničke govore. Njegova politička uloga, a onda i mjesto u hrvatskoj politici, ocjenjivat će se najviše po tome što nije znao šutjeti – što na umu, to na drumu".
Otkad je na Pantovčaku, nastavlja Galić, nije prestao s prekomjernim granatiranjem Tuđmanove stranke, a na samoga Tuđmana nije ispalio ni jedan hitac, štoviše, smatra ga, uz Radića, Krležu i Tita, najvećim Hrvatom prošloga stoljeća. A upravo na primjeru prvog hrvatskog predsjednika, kojeg analizira u dva odvojena teksta u vremenskom razmaku od nekoliko godina, Mirko Galić prolazi test vremena i pokazuje konzistentnost vlastita promišljanja koje ne varira i ne ovisi o promjenama vlasti i politikama koje perpetuiraju sve dublji mulj.
"Povjesničar Tuđman dobro je proučio hrvatske povijesne pokušaje i promašaje te uvjerio političara Tuđmana da je plodan trenutak za hrvatsku državu. (...) Povjesničar i političar vidio je povijesnu priliku da odigra svoju životnu ulogu 'oca države'", navodi Galić pa poentira: "Njegov se duh s vremenom gubi u državi u koju su uselili predstavnici nove generacije kojoj Tuđman i pomaže i smeta". No možda je ključna opaska prema kojoj bi Tuđman, da je živ, teško podnio ikakvu podjelu po pitanju jedinstva Hrvatske.
Jer, Tuđmanu se s identičnim stavom "vraća" i u posljednjem poglavlju knjige. Prijepori oko političke povijesti, upozorava, otišli su tako daleko da bi prvi hrvatski predsjednik kada bi tome svjedočio, "pobjegao natrag na Mirogoj". Čitatelju odašilje i svojevrsnu preporuku da od Tuđmana ne treba posmrtno praviti ni sveca ni suca.
"Pozivanje na Franju Tuđmana i prizivanje 'tuđmanizma' znači samo jedno – da Hrvatska nije uspjela koliko se od nje očekivalo: država nije nametnula pravni i moralni autoritet i sve više djeluje kao grupa građana koji svake četvrte godine dobivaju placet od manjine birača da vladaju svima; društvo se raspada po svim šavovima od starih i novih socijalnih, ideoloških i svjetonazorskih proturječja, da nema snage korigirati državu i obuzdati njezinu svemoć".
Autor se služi velikim osobnim iskustvom i znanjem, ali koristi različite izvore i literaturu da što bolje prikaže stanje i politička kretanja u Hrvatskoj. Pritom svoje čitatelje počesto, ali posve nenametljivo i ni blizu ex cathedra, nadahnjuje ili pak educira mislima Alberta Camusa, Dostojevskog, Umberta Eca, Krleže ili Goethea, držeći se maksime Ive Andrića da pisac piše i kad čita.
No ništa manje zvonka nisu ni njegova vlastita promišljanja, što je ispravno u svojoj kratkoj recenziji na koricama knjige uočio i prof. dr. Stjepan Malović, najavljujući kako će ova knjiga biti jedan od temeljnih radova u budućem razvoju novinske publicistike i znanosti na tom području. Svoju dugogodišnju novinarsku karijeru Mirko Galić (1945.) otpočeo je u svojoj 23. godini u tadašnjem vodećem republičkom listu Vjesnik i redovno piše i u 80. godini, u Večernjem listu, s kojim ga veže također dugogodišnja suradnja.
Za ta dva lista u dva je navrata, ukupno 14 godina, bio dopisnik iz Pariza. Izvještavao je i u programima Hrvatskog radija i Hrvatske televizije u vrijeme Domovinskog rata. U većem dijelu novinarske karijere pisao je izvještaje, reportaže, komentare i kolumne. Objavio je na stotine intervjua s poznatim ličnostima, najviše iz Hrvatske i Francuske, i to skupio u tri knjige ("Zrcalo nad Hrvatskom", "Politika u emigraciji" i "Drugo čitanje"). Od 1985. do 1988., u kritično vrijeme jugoslavenske krize i buđenja demokratskih aspiracija, bio je glavni urednik tjednika Danas, tog vjesnika buduće demokracije koji je u vrijeme "hrvatske šutnje" odigrao veliku ulogu u suprotstavljanju velikosrpskim idejama.
Bio je na čelu HRT-a od 2000. do 2007. godine, kao nestranačka osoba za vrijeme SDP-ove i HDZ-ove Vlade, promičući ideje i praksu javnih medija, neovisnih o vlastima. I njegovi kritičari priznat će da je tada HRT bio možda i najbliže onome što javni servis treba biti. Za uređivanje lista Danas proglašen je 1988. novinarom godine, a za ukupni novinarski rad 1995. dobio je nagradu "Otokar Keršovani" za životno djelo.
Od 2007. do 2012. bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj i u UNESCO-u. U to je vrijeme u Parizu održan Festival hrvatske kulture, višemjesečna manifestacija kakva ni prije ni poslije toga nije održana ni u jednoj drugoj stranoj zemlji. A onda se s Elizejskih poljana strmoglavio direktno u hrvatski dnevno-politički mulj. U kolumni pod naslovom "Afere" upozorit će kako se "u Hrvatskoj događa fenomen, ili paradoks, koji počinje proturječiti zakonima politike: što je više političkih afera, to je stabilniji položaj vlasti koje ih proizvode ili ih prešutno odobravaju". U toj i takvoj Hrvatskoj, "profitirati" mogu samo opinion-makeri poput Mirka Galića: za njih vazda pune ruke posla.
"Događa se najgora moguća stvar za jednu malu i mladu državu i nerazvijeno društvo – da se ološ udruži s glupošću i neznanjem i da zajedno stvore najmoćniju kastu kojoj ni vlast, i da je puno sposobnija, ne može ništa. Namećući prošlost, okreće glavu od sadašnjih problema i žrtvuje budućnost generaciji koja se buni a da ne zna za što i za koga to čini. Hrvatska je ušla u paranoično stanje da joj mladi odlaze i da bez stranaca ne može održavati hladni pogon. Domoljublje je lijepa fraza, država prazna ljuštura, a vjera prevara ako ljudi ne podnose jedan drugoga, ako misle samo na apstraktnu, a ne na realnu državu u kojoj dvije trećine građana vjeruju da politika ne misli na njih", jedan je od najdojmljivijih odlomaka iz knjige.
Mirko Galić nije se umorio od dokazivanja da današnja Hrvatska nije stvorena na ustaškim temeljima, da "za dom spremni" nije stari hrvatski pozdrav ni politička platforma Domovinskog rata, da "Bojna Čavoglave" nije hrvatska himna, da Thompson nije značajniji od Franje Tuđmana, da Hrvatska nakon komunizma i Jugoslavije mora biti demokratska država. O zatvaranju Markova trga, u kolumni naslovljenoj s "Trg neslobode", ovaj gornjogradski prostor naziva javnim dobrom na koje se prije četiri godine uknjižila država i ne vraća ga građanima kojima bi trebao pripadati: "Ako opasnost dolazi od terorista, onda je opasnost prevelika. A ako opasnost dolazi od naroda, onda je još veća... No vlasti postaju sve posesivnije, pa ni ne skrivaju da žele ovladati ukupnom javnom sferom, ne samo jednim trgom!"...
"Ličnost u masi" knjiga je lišena ispraznog dokazivanja, ali bogata značenjem, zamišljena kao pažljivo strukturiran pregled recentnijeg dijela opusa jedne karijere koja se nikada nije prilagođavala pravilima igre, nego je gradila vlastiti prepoznatljiv narativ.
I svoj prepoznatljiv, neopterećen, ali razoružavajući stil kojim s čitateljskom publikom komunicira spontano, duhovito i bez distance. Njegovi narativi u klasičnom smislu djeluju kao fragmenti unutarnjih stanja, zapisi u kojima se tema isprepliće sa sumnjom, teza sa slutnjom. Jezik kojim se služi često je jednostavan, gotovo razgovoran, ali precizan do mjere da bi se dalo raspraviti je li Galić veći novinar ili književnik, na trenutke lirik, promišljen, fokusiran, obogaćen i bez nepotrebnih intervencija.
Prema vlastitu priznanju, Mirko Galić odavno više nije ni revni čitatelj ni slušatelj ni gledatelj medija. Ispada da s pola snage pogađa u metu, no njegove lekcije o novinarstvu još uvijek su snažne. Večernjakov kolumnist upozorava kako mediji prestaju biti udarna tema i samim medijima – poslije trostrukog udara koji su pretrpjeli u ovome stoljeću i utjecali na pobjednički moral i na povlašteni socijalni status profesije.
"Prvo je tehnološka revolucija napravila pravi dar-mar i porušila klasičnu piramidu prema kojoj je odraslom građaninu dan počinjao čitanjem novina, a završavao gledanjem televizijskog dnevnika. Onda je demokracija unijela novi nered, 'pustila lažima da obilaze svijet prije nego što istina obuje cipele' i proizvela pesimističko raspoloženje da je Orwell 'na putu da pobijedi'. Na koncu, tržište je, uime laži o jednakim šansama, dalo za pravo vlastima i vlasnicima da vode uređivačku politiku. U globalu, mediji su u prvoj četvrtini 21. stoljeća više izgubili na moći nego što su dobili na važnosti", piše Galić i dodaje kako je američki dnevni list nekoć srušio najmoćnijeg čovjeka na svijetu – što danas ne bi mogli ni stari i novi mediji zajedno.
Komunikolozi i analitičari govore o medijima meritornije od samih novinara, a performeri i influenceri imaju veći utjecaj, što je loš znak gdje su novinari na ljestvici društvene važnosti. Svako malo pa bi političari uređivali medije, izvrćući logiku po kojoj politika ima ista prava suditi novinarima kako novinari sude politici. "A slobodan novinar zaštitu nikad ne traži u politici, ni u vlasti, inače će ga progutati, nego u sebi i u svojim 'kupcima'. Novinari moraju čuvati vlastiti obraz, a ne nečiju fotelju", podsjeća Galić svoje kolege, koje odvraća od površnosti, učeći one koji dolaze da se novinarska karijera može graditi polako, uporno i prema vlastitim, visoko postavljenim standardima struke – pravilima.
U vremenu brzih uspjeha i kratkog pamćenja ostaje iznimka – autor koji ne traži da ga svi razumiju, nego da ga se čita s pažnjom. Upravo zato ova knjiga nije samo još jedan veliki uradak, nego potvrda rijetke, teško ponovljive autorske pozicije na domaćoj medijskoj sceni. U tom smislu ova knjiga bit će vrijedan izvor za razumijevanje vremena u kojem djelujemo i zemlje u kojoj živimo. Knjiga je o današnjoj Hrvatskoj i o Hrvatskoj kakva bi trebala biti. I u tome ničeg zlonamjernog nema i ne može biti.
Zbog svega navedenog kolege novinari iz elektroničkih medija Mirka Galića i danas rado pozivaju kako bi čuli njegovo mišljenje, a on se rado odaziva. Kako je i sam uočio, pa navodi u knjizi, civilno društvo je slabo, intelektualne snage su se povukle, političke stranke samo misle kako će na vlasti ostati ili kako će na vlast doći.
Politička oporba je usitnjena i podijeljena, ne održava vezu s intelektualcima, manje-više ne zna kome se obraća. Nema ličnosti ni ideja koje bi mogle pokrenuti društvo, u borbi za bolju državu. Stoga u briljantnoj kolumni koja je, ne bez razloga, iznjedrila i naslov ove knjige navodi: "Ni u svojoj demokratskoj državi Hrvatska ne uspijeva izići iz faze u kojoj su mase važnije od pojedinca; ličnost se i dalje gubi u mnoštvu, u gomili, u masi, u naciji, u državi, u stranci, u klubu; u apstraktnoj demokraciji uglavnom statiraju, svode se na nevažnog pojedinca, na iglu izgubljenu u plastu sijena. Moderna demokracija zapostavlja čovjeka na račun političkih, interesnih i drugih moćnih grupa. Upućeni, a osobito neupućeni dio naroda ne zapaža ličnost ako nije predsjednik Vlade ili predsjednik države, ili barem ministar ili važniji gradonačelnik. Iako je ukupni fond stanovništva u nas posljednjih godina smanjen za desetinu, ljudi još uvijek ima, nisu svi pobjegli od sreće i blagostanja kojima se vlasti hvale, ali sve je manje ličnosti koje u državi i za državu nešto znače, koje ju mogu obogatiti svojim znanjem i dobrim primjerom".
Posljedica? Dramatični nedostatak jakih pojedinaca javni akteri ne mogu sakriti pa guraju u prvi plan likove skromnih znanja i nezajažljivih ambicija. Naposljetku, autor knjige izražava nadu kako će njegovi čitatelji, prihvate li se svoga posla, zasigurno imati svoje mišljenje.
"To bi značilo da sam uspio u onome što mi je bilo najvažnije – da ih navedem na razmišljanje. Moglo se činiti da svaki tjedan radim Sizifov posao, uzmem svoju kuglu na dnu, doguram je do vrha, i onda se na početku sljedećeg tjedna opet nađem na dnu. Da sam pisanje doživljavao uzaludnim, na vrijeme bih ga prekinuo. Cilj mi nije bio kritizirati a ne ukazivati, razotkrivati a ne denuncirati, otvarati oči a ne okretati glavu", navodi ovaj kapetan duge plovidbe čiji čvrsti i nimalo ruzinavi brod još nije nestao s radara, ma ni blizu. Ne htijući to, ne namećući se, zapravo se i sam ogleda u naslovu svoje knjige "Ličnost u masi", dok tako čvrsto drži sva četiri zida nagorjele kuće hrvatskog novinarstva, neponovljiv kakav jest i potpuno svoj.
Otvori KEKS Pay
Vrijedan i odan drustveno politicki radnik,mac i pero partije svakom rezimu sluga.