Cijelu optužnicu protiv Vojislava Šešelja povezivala je glavna nit, a to je ideologija stvaranja “velike Srbije” počinjenjem ratnih zločina protiv nesrpskog stanovništva. Međutim, u drugostupanjskoj presudi – koja je, doduše, preinačila prvostupanjsku oslobađajuću i koja je osudila Šešelja kao ratnog zločinca na 10 (već odsluženih) godina zatvora – ništa od tužiteljevih teza o “velikoj Srbiji” nije prošlo.
Prema prekjučerašnjoj presudi, koju smo pročitali i analizirali s nekoliko upućenih sugovornika, nije postojao udruženi zločinački pothvat (UZP) radi stvaranja “velike Srbije” i sa Šešeljem kao članom, a Šešelju nije utvrđena krivnja ni za što u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Osuđen je samo za progon, deportacije i nehumana djela zbog ratnohuškačkog govora mržnje održanog u selu Hrtkovci u Vojvodini 6. svibnja 1992., što je važno iz dva razloga. Prvo, jer je to prva presuda koja pokazuje da već sâm govor mržnje može biti ekvivalent zločinu protiv čovječnosti, i drugo, jer je ovo prva presuda koja kaže da Srbi tijekom 1990-ih nisu činili zločine samo u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, nego i na teritoriju Srbije na kojem nije bilo ratnih događanja, protiv lojalnih građana koji nisu bili ni u kakvoj pobuni ili otporu.
No, razočaravajuće je to što ratni huškač i organizator slanja paravojnih postrojbi u agresiju na Hrvatsku i BiH nije osuđen ni za kakav događaj u Hrvatskoj i BiH. Šef srpskih radikala, koji je najviše zastupao tezu o tome da je srpska granica na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag, nije osuđen ni za jedan zločin koji je pomogao i poticao zapadnije od granica na Dunavu i na Drini. Žalbeno vijeće MICT-a, sudskog mehanizma koji je naslijedio tribunal ICTY, zaključilo je da nikakvog “pomaganja i poticanja” zločina nije ni bilo sa Šešeljeve strane.
“Žalbeno vijeće podsjeća da je potvrdilo zaključak Raspravnog vijeća da neki od Šešeljevih govora nisu znatno pridonijeli počinjenju zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, izrijekom je navedeno u prekjučer objavljenoj presudi (paragraf 171, str. 75).
U obje presude, i u prvom i u drugom stupnju, navodi se da su “Šešeljevi ljudi” bili među srpskim snagama koje su činile ubojstva, mučenja i okrutno postupanje prema zatvorenicima, dakle koje su kršile zakone i običaje ratovanja, u Vukovaru (u skladištu Veleprometa i na farmi Ovčara od 19. do 21. studenog 1991.), i u Mostaru (na lokaciji Uborak sredinom lipnja 1992.). No, Žalbeno vijeće (paragraf 173., str 75. presude) ne nalazi da je Šešelj znao da njegovi ljudi, koje je poslao u rat ali im na fronti nije bio zapovjednik u vojnom smislu, čine zločine.
“Posebno, Žalbeno vijeće primjećuje da, u svom svjedočenju u predmetu Slobodana Miloševića, na koje se oslanja tužiteljstvo, Šešelj izričito poriče da su on ili njegova stranka znali za zločine koje su počinili dobrovoljci na terenu”, kaže se u jednoj fusnoti na 75. stranici presude.
Sve u svemu, čini se da i drugostupanjska presuda ipak ostavlja netaknutom prilično uznemirujuću tezu iz prvostupanjske, koja kaže da je Šešeljev plan stvaranja “velike Srbije” bio “a priori politički, a ne kriminalni cilj”.
Ako je Seselj osudjen zbog ratnohuskacih govora koliko onda novinara iz bivse Yugoslavije treba da bude osudjeno...