Prije nekoliko dana došle smo iz Remetinca. Ondje
je katastrofa. Davali su nam jesti smrznuti kruh pa neke žene i
četrdeset dana nisu mogle ići na zahod. Molile smo tablete za probavu.
Posljednja četiri dana boravka nismo htjele jesti iz
tamošnje kuhinje, već smo kupovale u kantini, gdje kilogram
naranača stoji 22 kune!
Što su ostali radili, ne znamo, ali puno njih htjelo je ovu
priču ispričati za novine kazale su nam dvije nove "stanarke"
Požege.
Zamislite užas
Ondje je na meniju, pričaju, bio "kupus koji ne možeš jesti,
polukuhan krumpir..." Prozori naše sobe, na kojima su,
naravno, rešetke, bili su još i zatvoreni limom
pa nimalo zraka nije dolazilo do nas. A u ćeliji nas je bilo osam. I
sad zamislite kako je to izgledalo kad svaka od nas zapali cigaretu.
Užas! Idealni uvjeti bili bi da su u ćeliji dvije žene,
podnošljivo četiri. Žene se u Remetincu mogu
tuširati tri puta tjedno, muški samo jednom. Ne
smiješ se smijati, tješiti nekog kome je
teško jer nema grljenja...
U dva sata šetnje moraš samo hodati ukrug, ne
smiješ sjesti, zapaliti. Pošta iz Varaždina
putovala je 25 dana. Ovdje je sve puno drugačije, tuširamo
se koliko hoćemo, osoblje je ljubaznije, hrana neusporediva, kantina
jeftina. Kao da smo u apartmanu nabrajale su.
Nije sve isto
Kada smo ih upitali bi li se amnestija trebala primijeniti na sve
jednako jer tako ćemo smanjiti kaznu i ubojicama, silovateljima,
pedofilima, zatvorenica kratke plave kose kazala nam je da izdržava
kaznu zbog svodništva, za što su joj socijalne
radnice rekle da je ravno ubojstvu.
Nije to isto. Sve su cure bile punoljetne, nitko nije radio pod
prisilom objašnjavala je. Njezin suprug zbog istog
djela kaznu služi u Lepoglavi.
Zatvorenice premještene u požešku kaznionicu tvrde da u Remetincu vladaju katastrofalni uvjeti i podrobno ih opisuju:
