Naslovnica Vijesti Hrvatska

Ni danas nije kasno za lustraciju, barem se ne bi stvarale nove neistine

Lustracija bi danas opsegom bila krnja, a značenjem moralna. Očistila bi, ipak, zagušljivu atmosferu i zatvorila jedan od izvora koji truje politički život
08. studenoga 2018. u 19:54 55 komentara 3669 prikaza
Dr. Anto Kovačević je otkrio svoga udbaša (Željko Kekić), i o tome napisao knjigu „Čovjek i njegova sjena“
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Mađarski pisci nemaju sreće sa svojim roditeljima. Prvo je slavni – sada pokojni – Peter Esterhazy u arhivama mađarske tajne policije otkrio ime svoga oca, i morao o tome napisati novi roman, pošto je prije toga u očevu slavu napisao veliku knjigu. Bila je to moralna obveza pisca da sruši jedan epski spomenik uzornome ocu i na njegovu mjestu postavi spomen-ploču ocu špijunu.

Bleiburg ZLOČINI I KAZNE U divljim čistkama u Hrvatskoj je ubijeno između 55 i 60.000 ljudi

Sad je i njegov mlađi kolega Andras Forgach otkrio da su za Kadarovu službu radili njegovi otac i majka i prenio njihov „tajni život“ u dirljivo književno djelo. Kod nas nema sličnih slučajeva da su djeca nalazila svoje očeve, ili majke, među suradnicima Udbe, i svoje emocije iznosili u knjigama, ostalima na znanje. Tom se tipu književnosti najviše približio jedan političar, nekadašnji razigrani saborski zastupnik dr. Anto Kovačević: on je otkrio svoga udbaša (Željko Kekić), i o tome napisao knjigu „Čovjek i njegova sjena“, više političku biografiju i pisani prikaz vremena nego književno djelo.

Pogledajte video: Susret bivšeg udbaša Željka Kekića Pauka i njegove žrtve dr. Ante Kovačevića:

[video: 24208 / ]

Tko je gledao svježu emisiju u kojoj nekadašnji udbaš i njegova žrtva hvale svoje pomirenje, mogao je postaviti sasvim djetinjasto pitanje: jesu li se na taj način mogle riješiti stotine ili i tisuće drugih sličnih sudbina iz doba komunizma umjesto da neriješene i dalje opterećuju politički i građanski mir u zemlji? Može li pomirba uopće biti individualni čin kad država ni u ratu ni u miru nije mogla provesti masovniju provjeru o tome tko je za potrebe (bivšega) režima proganjao ljude? Da je bilo više takvih parova, lakše bi se probijala istina o tome kako je Udba djelovala, kako je birala i pratila svoje žrtve. Ali, malo je dijelilo iste političke stavove, kao par Kovačević – Kekić, da bi mogli provesti svoju privatnu lustraciju, i tražiti i dalje od države da provede i političku, tj. javnu lustraciju. Iz njihova ugla: bolje ikad nego nikad!

Hrvatski sabor DENIS DERK Je li UDBA najžešće radila od 30. svibnja do 22. prosinca 1990.?

Za lustraciju nikad u Hrvatskoj nije bilo vrijeme. Najprije je bio rat, agresija na državu u formiranju; tad stvarno nije bilo pogodno da se Hrvat gura na Hrvata, na što bi se, neizbježno, svela svaka tadašnja lustracija. Vjerojatno bi se glavnina tereta ipak prebacila na Srbe, oni su, statistički, vjerojatno i politički, dominirali u službama koje su pratile, proganjale, hapsile i kažnjavale ljude, zbog njihova mišljenja ili nacionalnosti (i nacionalizma). Našlo bi se sigurno i Hrvata, kakav god popust uživali u vrijeme nacionalne euforije, i među progoniteljima. Ali, lustracija je odgađana uime nacionalnog pomirenja, pomirenje se pravdalo višim interesima osnivanja države, a država je bila vrhovni politički cilj koji je opravdavao mnoga sredstva.

Vrijeme za lustraciju nije nastupilo ni kad je cilj ostvaren, kad je rat završio, a država počela normalno funkcionirati, sa svim službama koje joj stoje na raspolaganju; tad nije bilo uputno narušavati koheziju koja je stvorena u obrani od agresije. Vjerojatno je bilo i praktičnijih razloga: u nove institucije naselili su se i mnogi stari kadrovi koje ne bi mogla mimoići lustracija. Svaka inicijativa uglavnom se zbog toga zaustavljala prije izbora; vlasti nisu imale političke volje da između izbora potežu mačka za rep. Tako je Hrvatska jedna od rijetkih tranzicijskih država koja poslije komunizma nije provela lustraciju.

ŽELJKO KEKIĆ Organizirao sam zadnju feštu Udbe, a godinu kasnije prvu prisegu HOS-a sa ‘Za dom spremni’

Ni ljevica, kad je bila na vlasti, nije potezala tu kartu iako je jednim hicem mogla pogoditi dva zeca: u moralnom smislu, mogla se osloboditi istočnoga grijeha da je leglo Udbe i udbaša, a u političkome smislu, razotkrila bi da su se mnogi progonitelji iz bivšega režima sklonili u nove državne strukture. Umjesto geteovske „slasti istine“ ostale su gorke sumnje da su cijele profesije bile udbaške, što je gore od najgore lustracije.

Kad par Kovačević – Kekić kaže: suci, onda stigmatiziraju sve suce; kad kažu: novinari, opet stigmu bacaju na sve novinare; kad kažu: političari, nepravedno sumnjiče sve političare; kad govore o političkim strankama kao leglu udbaša opet trpaju sve stranačke ljude u isti koš, i tako i sami sudjeluju u nečemu što bi htjeli izbjeći. Bježeći iz jednoga sistema koji (ih) je ponižavao na dva suprotstavljena načina, ni oni nisu voljni preuzeti odgovornost da ikoga imenuju. Nomina sunt odiosa, veli latinist Kovačević, i tako i on, kao žrtva sistema, osuđuje pojavu i ne hoteći štiti pojedinca. Nije sasvim u krivu; ni jedan čovjek, ni u paru sa svojom „sjenom“, ne može istisnuti državu iz njene uloge da imenuje krivce.

Vladimir Šeks VLADIMIR ŠEKS 'Zahvaljujući njemu spasio sam politički glavu i spasio se ogromnog zatvora'

Je li lustracija, koju i oni zazivaju, uopće više moguća? Nemoguća neće biti ni za sto godina, ali ona bi bila, kad god se provela, opsegom krnja, a značenjem (samo) moralna lustracija. Očistila bi, ipak, zagušljivu atmosferu i zatvorila jedan od izvora koji trajno truje politički život. Postoje sigurno neki dokazi, još uvijek; nisu svi uništeni ‘90-ih godina kad su se prvi put čistile zatečene arhive. Postoje, koliko se zna, i originali ili duplikati u Beogradu: sigurno bi srpski čuvari rado posudili materijale koji kompromitiraju Hrvate.

Živo je i nešto ljudi na koje bi se lustracija mogla odnositi iako su većina pokojnici ili pokajnici; sigurno ima i aktera, poput Kovačevića i Kekića koji bi htjeli govoriti, svjedoka koji bi imali što reći da se uspostavi istina o jednom vremenu i o jednom totalitarnom režimu, da se ne bi produljivale jedne ili druge laži. Ili da se, u nedostatku prave istine, ne bi stvarale ili prikrivale nove neistine o hrvatskim totalitarizmima i brisale bitne razlike između projekta i izvedbe.

Lijepo je Goethe napisao: „Što nikad ne gubiš, vječno oplakuješ.“

ČUDOTVORNA METODA
Kim Kardashian svoju mladolikost duguje tretmanima kisikom

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar fuk-po
    fuk-po:

    Dovoljno je usporediti Češku, Poljsku, Mađarsku, u kojima su počistili komunističku bagru, s Hrvatskom.

  • Avatar ovdje Maks
    ovdje Maks:

    Osim sto bi se sudilo jos nekolicini udbaskih atentatora komunisti bi morali vratiti konfisciranu, otetu, ukradenu imovinu. To je glavni razlog sto su protiv lustracije.

  • SoloHan:

    Saznalo bi se koje je kodno ime imao drug Mirko u KOS u, možda Giselin prirepak.