Dok sve više zemalja Europske unije i svijeta priprema teren za priznanje palestinske države, izraelski premijer Benjamin Netanyahu ovoga mjeseca jasno poručuje da za njega takva priznanja nemaju nikakvu vrijednost. Na ceremoniji u naselju Ma’ale Adumim, istočno od Jeruzalema, gdje je potpisao plan proširenja u osjetljivoj zoni E1, Netanyahu je izjavio: „Održat ćemo obećanje da neće biti palestinske države. Ovo mjesto je naše. Udvostručit ćemo broj stanovnika grada.“ Dodao je kako istočna granica Izraela nije Jeruzalem, već dolina Jordana, čime je poslao poruku da Izrael polaže pravo na čitav prostor između rijeke i mora, bez obzira na međunarodne odluke. Na taj je način Netanyahu još jednom pokazao da međunarodno pravo, rezolucije UN-a i sve češća priznanja palestinske državnosti u njegovoj politici nemaju nikakvu težinu. Umjesto toga, on gradi vlastitu realnost na terenu – širenjem naselja, jačanjem demografskog pritiska i osiguravanjem trajne izraelske prisutnosti na strateškim točkama.
Palestinska strana vjeruje u suprotnu logiku, nadajući se da će svijet na kraju stati na njihovu stranu, iako mnogi analitičari drže da se pod predsjednikom Trumpom u SAD-u teško može očekivati značajniji pomak. Glasnogovornik palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa, Nabil Abu Rudeineh, naglasio je da je palestinska država „neizbježna“, podsjetivši da ju je već priznalo 149 država članica UN-a. „Naša neovisnost ne traži dopuštenje ni od koga“, poručio je, ističući da svako izraelsko naseljavanje predstavlja kršenje međunarodnog prava, posebice Rezolucije Vijeća sigurnosti 2334. Upozorio je i da Netanyahu i njegova vlada „guraju regiju u ponor“ te da bez palestinske države mira i sigurnosti neće biti. Ovaj kontrast jasno pokazuje temeljnu točku sukoba. Dok Palestinci međunarodna priznanja tretiraju kao politički kapital i simbol legitimnosti, Netanyahu ih vidi kao isprazne deklaracije bez praktičnog učinka. Njegova strategija temelji se na činjenici da kontrola teritorija, vojne pozicije i naseljenička infrastruktura imaju veću težinu od diplomatskih gesta. Palestinci, pak, nastoje mobilizirati svjetsko javno mnijenje i pritisak, vjerujući da će međunarodna izolacija prisiliti Izrael na kompromis.
No, u stvarnosti ta se dva pristupa rijetko susreću. Priznanja Palestini simbolično jačaju njezin identitet, ali na terenu ne mijenjaju ništa. Izrael, uz podršku svojih glavnih saveznika, nastavlja graditi naselja i širiti utjecaj, dok međunarodne osude ostaju uglavnom bez posljedica. Upravo ta asimetrija između simbola i prakse pokazuje koliko je regija još uvijek daleko od političkog rješenja.
Otvori KEKS Pay
"Medunarodno Pravo" (bezvezna smijuruja), Arapi koji sebe nazivaju Palestincima od 1964 zahrjevaju da Izrael prizna Rezolucije UN-a koje Arapima idu u korist ali nikako da se sami pokore rezolucijama iste te UN koji su zahtjevali da se Hezbala razoruza vec nekoliko puta od 1970-te i dozvole legitimnoj drzavi Libanon biti gospodar na svom teritoriju. Ti isti "Palestinci" su pokusali oruzjem, kojeg nisu smjeli imati, svrgnuti s vlasti jordanskog suverena Kralja i preoteti mu drzavu. To je zasto je "medunarodno pravo" bezvezna smijurija jer se njime svi izruguju Pravu i jedni drugima! Povijesno "palestinci" imaju manje tezine nego tresnjevacki ili trnjanski fakini! povijesna osoba Poncioje Pilat rimski namjesnik u Judeji je tamo bio glavni namjesnik nad Zidovima ali nigdje se nemoze naci pojam palestinaca!