Sada ću ići još i rjeđe u Zagreb. Iz kojega sam, kao rođeni momak sa zagrebačke Trešnjevke zbrisao u prozračniji, puno humaniji i manji Samobor prije 18 godina. Ulazim u Zagreb sa zapada, avenijom koja izbija izravno pred Vjesnikov neboder i to je do jučer bila lijepa, urbana razglednica Zagreba, s mjesta gdje se put nastavlja ravno, kroz velebni cestovni tunel ispod Savske ceste pune modrih tramvaja, a iznad koje tutnje brzi prigradski Končarevi vlakovi HŽ-a. Sada pogled plijeni zagorjeli crni kostur Vjesnikovog nebodera. Javio mi se jedan bivši Večernjakovac koji je u utorak prijepodne išao pogledati to zgarište. Tuga velika, kaže da je sreo masu naših bivših novinara, grafičara, tiskarskih radnika, fotoreportera, svi su došli pogledati ostatke ostataka nebodera u kojem su generacije nas postajale i prestajale biti novinari i ostali radnici u izdavaštvu. I njih je srce zaboljelo od tog tužnog pogleda, okupili su se i stigli tamo s novim emotivnim ranama koje nam Zagreb, na žalost, pruža zadnjih godina, od potresa sve do danas. Kaže da je sve ličilo nekoj misi zadušnici.
Zgarišta i srušenih vizura Zagreba, porušenih simbola ranjenog grada, sada je već previše. Kada je potres razdrmao, urušio i gotovo srušio našu glavnu katedralu, presjeklo me, kao i svakog Zagrepčanina. A kad su joj poskidali tornjeve, radi obnove, na tu stranu više ne mogu pogledati. Katedrala nam, ustvari, sada sliči na parišku Notre-Dame, bez tornjeva je. A Zagreb i zagrebačka katedrala bez tornjeva jest sterilizirana, uškopljena vizija glavnog grada Hrvatske. Molim vas, vratite nam te ponosite, vitke prekrasne stometarske tornjeve što prije.
EKSKLUZIVNO Ovo su nikad viđene fotografije zlatnog doba Vjesnika: Bio je epicentar novinsko-izdavačke kompanije ovog dijela Europe
Nestanak Vjesnikovog nebodera, na žalost, ima za nas iz novinarske branše i jaku simboličku poruku. Za nas je to zgarište i onog tradicionalnog, punokrvnog hrvatskog novinarstva i izdavaštva. U kojem se desetljećima okupljalo sve ono najbolje u hrvatskom novinarstvu i što je bio novinarski konglomerat najboljih novinara iz cijele Hrvatske. Pod zajedničkim nazivom "Vjesnik" tamo je bilo u punoj snazi naše branše 50-ak novinarskih redakcija. Od najvećih Večernjeg lista, Vjesnika, Sportskih novosti, Arene, Starta, Danasa, Sam svoj majstor, Fokusa, Vikenda, Izbora, Svijeta, Vjesnika u srijedu (VUS) do desetaka manjih, lokalnih i raznih drugih gospodarskih i inih glasila. U vremenima prije društvenih mreža tu su bili svi najvažniji mediji, velike tiskare, a čiji je utjecaj na javnost i politiku bio daleko snažniji no utjecaj elektronskih medija, tada televizije i radija.
Neboder je izgrađen 1972. u svom vitkom i za tadašnje vrijeme luksuznom, supermodernom arhitektonskom obliku. Dojam suvremenosti pojačavali su i za ta vremena neobične "pozlaćene" staklene stijenke svakog od 16 katova. Kada sam prvi puta tamo kao novinar ušao 1985., u gradsku redakciju Večernjeg lista, koji je bio smješten na osmom i devetom katu tog novinarskog zdanja, osjetio sam i dijelio ponos stotina drugih koji su tada radili u najjačem i najtiražnijem dnevnom listu bivše države, Večernjem listu. A od cijelog tog konglomerata Vjesnika tada, u toj bivšoj državi, isto nije bilo nikog jačeg. Taj podatak da Zagreb u nečemu dominira nad Beogradom je za Hrvatsku 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća bilo jako, jako važno. Vjesnik je imao 5 tisuća zaposlenih. Toliko da smo imali u kompleksu i bankovne i poštanske šaltere i vlastitu ambulantu, doktore i medicinske sestre. Od nas su živjeli svi okolni kafići i restorani, jer su tada još uz ovaj posao išle i alkoholne pare. Imali smo i vlastiti restoran, popularnu "trovačnicu", a i "podmornicu", kafić. Taj kompleks se neprestano širio i jačao, a zlatna su vremena nastupila kada je Zagreb i Hrvatska, uz puno lukavosti i mudrosti tadašnjih političkih čelnika Hrvatske, uspio dobiti organizaciju Univerzijade 1987. To je bilo veliko umijeće jer je bilo puno nevoljkosti u tadašnjoj državi kad god se trebalo nešto značajno graditi u Zagrebu i u Hrvatskoj. Zagreb se tada strašno proljepšao i uredio i od tadašnjeg sivog učmalog grada premetnuo se u svega dvije-tri godine u znatno ljepši i urbanistički uređeniji i grad koji je dobio nove sportske objekte, dvorane, od mračne jarunske močvare izgrađen je divan sportski objekt koji i danas veseli brojne Zagrepčane i njihove goste.
FOTO Ostao je samo nagorjeli kostur: Pogledajte kako Vjesnikov neboder izgleda iz zraka
U zadnjih 20-ak godina tisak počinje gubiti bitku s ostalim medijima, a priča o Vjesnikovom neboderu točno simbolizira i ocrtava taj razvoj događaja. Iz nebodera su polako počele nestajati i kopnjeti redakcije, koje su iseljene kasnije i iz tzv. položenog nebodera koji je izgrađen 1987. za potrebe Univerzijade. Nestala je u međuvremenu i nekad najmodernija tiskara na Balkanu, a iselio se i distributer Tisak. Taj Vjesnikov kompleks je bio dio života tisuća i tisuća ljudi iz novinarske branše. Moj doticaj s novinarstvom počeo je još kad sam bio srednjoškolac i kad sam preko ljeta radio po par mjeseci u Vjesnikovom golemom ekspeditu. Tada me sve oko tiska fasciniralo. Radio sam na pakiranju snopova novina koje su neprekidno izlazile iz tiskare, pa ih je valjalo odmah otpremati u kamione i kombije kako bi u rekordnom roku do ranih jutarnjih sati stigle u zadnji kiosk. Tada me valjda i zahvatio taj novinarski virus, koji je nešto kasnije odabrao i moj poziv i zanimanje. I da, zato sada boli i sam pogled na sagorjeli crni kostur Vjesnikovog nebodera, koji svirepo predstavlja i zgarište tadašnjeg čudesno jakog, utjecajnog i važnog hrvatskog novinarstva.
Što će biti s tim zgarištem i ostacima ostataka Vjesnika, još ne znamo. Ali najgore bi bilo ostaviti da taj, neka bude i patetike, hram hrvatskog novinarstva ostane duže vrijeme takvo crno, sagorjelo ruglo Zagreba. To nikako nije zaslužio.
Otvori KEKS Pay
hmm. gdje nestadoše naši istraživački novinari? desetci članaka, u niti jednom sasvim logična pitanja. tko? zašto? komu palež odgovara?