Politički fenomen

Neonacizam je uspio transformirati ono što se smatralo neprihvatljivim u 'zdrav razum'

Foto: EXPA/Pixsell
1/3
20.11.2022.
u 00:14

Paradoksalna fašistička ideologija uspjela je moralno izvanredno transformirati u obično i natjerala je ljude da toleriraju ono što je nekad bilo nepodnošljivo. Neofašizam skriven pod imenom nacionalizma, uz poricanje veze sa starim idejama, danas aktivno sudjeluje u političkom životu u mnogim državama.

Dana 29. listopada 1922. godine završio je fašistički Marš na Rim, samo dva dana kasnije premijer je postao Benito Mussolini, a Italija je u povijesti ostala zapamćena kao kolijevka fašizma. Večernji list, upravo u povodu stote obljetnice rađanja te ideologije, a potom i ostalih totalitarističkih režima koji su odveli Europu do najsmrtonosnijeg rata u povijesti, objavljuje specijal "Sto godina fašizma". 

U njemu Večernjakovi autori i stručnjaci donose detaljne analize relevantnih tema te, iako smatram da je Večernjakov tim napravio odličan specijal, u ovoj uvodnoj riječi moram naglasiti da bih zapravo voljela da ovaj magazin nikada nije nastao. Da se ništa od ovdje opisanog nikada nije dogodilo i da povijest 20. stoljeća ne nosi crnu mrlju koja se i dalje nadvija nad nama. Da ne moramo znati što su fašizam, nacizam i staljinizam, logori i gulazi, plinske komore i genocid. Ali moramo, a dva su glavna razloga za to. Prvi je taj što su se svi ti užasi uistinu dogodili, koliko se god to na trenutke činilo nevjerojatnim, a povijest je važno shvatiti i od nje se ne smije okretati glava.

Početkom 1946. Europa je bila hrpa ruševina. Moralnu nesigurnost i osjećaj neizvjesne budućnosti pratila je i fizička bijeda. Političke stranke, bile one na vlasti ili ne, teško su se nosile s glavnim ciljem – ponovnom ideološkom izgradnjom kontinenta. U prvim godinama hladnoga rata europske su stranke morale pronaći način kako osigurati mir i prosperitet građanima. Na bojnom polju pobijedila su dva velika narativa, dvije glavne ideologije: komunizam s obećanjem savršenog svijeta u kojem bi se oduzimanjem sredstava za proizvodnju iskorijenili siromaštvo i eksploatacija te liberalna demokracija s vjerom u slobodne pojedince koji surađuju u izgradnji otvorene demokracije i društva utemeljenog na bogatstvu koje je nastalo radom. Treća opcija, fašizam, s naglaskom na nacionalizmu, nasilju i kultu vođe, bila je zatrpana ispod gomile ruševina. No je li doista bio pobijeđen?

Antonio Gramsci u “Zatvorskim bilježnicama” opisao je fašizam kao jedan od mogućih načina ulaska mase u suvremenost - no taj je put pratio strašni rat i zbog toga je napušten. Ali što je sa suvremenošću? Je li ona došla kraju? Naravno da ne. Očito je tijek povijesti odlučio da fašizam nije dobar način da se riješi pitanje masovnog sudjelovanja u politici koje je jedno od krucijalnih pitanja našeg vremena. No postoje i drugi načini: neofašizam skriven pod imenom nacionalizma, uz poricanje veze sa starim idejama, danas aktivno sudjeluje u političkom životu u mnogim državama.

Povijest se na neki način bavila fašizmom, ali ne i fašistima. Jer i nakon poraza u Drugom svjetskom ratu bilo je nekoliko milijuna fašista po Europi. A i nakon završetka rata u dvjema europskim državama, Španjolskoj i Portugalu, vladali su autoritarni režimi bliski fašizmu. U Italiji, nakon više od 20 godina režima, računajući i razdoblje marionetske Talijanske Socijalne Republike, čišćenje naroda od fašizma činilo se iznimno teškim pothvatom. Iako se u velikoj većini Europe nitko ne bi mogao proglasiti fašistom, to ne znači da se fašizam i fašisti nisu već tada prilagodili novoj situaciji i, zadržavajući glavne postulate, transformirali u neofašizam. Od poslijeratnih godina neofašizam se oblikovao uz ključni koncept – Europu, smatra talijanski profesor Matteo Albanese, da bi nakon pada komunizma kapital i novac te "drugačiji i drugi", što je stalni trop, postali njegovi glavni oblikovatelji.

Neofašizam je politički fenomen, ukorijenjen u neugodnoj prošlosti, koja kombinira ultranacionalizam s nativizmom i slavi rasnu hijerarhiju, kao i poželjnost nejednakosti i privilegija. Nadalje propagira antiintelektualizam, denunciranje činjenica i stručnih znanja, uz uporno propagiranje očiglednih laži. Neofašizam njeguje i viktimizaciju, pravljenje žrtve od sebe, naspram onih koji ga se usude kritizirati te antiprosvjetiteljsku agendu koja aktivno potkopava demokratske institucije i vrijednosti korištenjem demokracije protiv demokracije. Neonacizam je danas uspio transformirati ono što se smatralo neprihvatljivim i politički odvratnim u novi "zdrav razum". To je paradoksalno fašistička ideologija koja pretvara rubnu protuhegemoniju u hegemoniju. Moralno izvanredno uspjelo se transformirati u obično i natjeralo je ljude da toleriraju ono što je nekad bilo nepodnošljivo čineći da se doima kao da je tako oduvijek bilo.

Transnacionalna dimenzija fašizma i neofašizma ključno je obilježje obaju fenomena – ta kulturna i politička cirkulacija započela je već kasnih 1920-ih Mussolinijevom inicijativom čim je nacizam došao na vlast u Njemačkoj. Ovo obilježje fašističke ideologije još je više dobilo na značaju u završnici rata, a naravno – i nakon njega. Italija je bila prva država s priznatom neofašističkom političkom strankom, ista zemlja u kojoj je rođen fašizam, u kojoj je bila prisutna najjača Komunistička partija i mjesto u kojem je hladni rat počeo još prije kraja Drugog svjetskog rata. Zemlja iz koje je mogao krenuti neofašistički uspon, zemlja iz koje se počinje, unutar transnacionalne perspektive, razmišljati o Europi. Europa je bila granica, granica između dva svijeta, dva mentaliteta, kulture i na kraju, dva smrtna neprijatelja – SAD-a i SSSR-a.

Među tim kodeksima i pravilima rođen je neofašizam, vrlo često podržavan kao savršena antikomunistička snaga i toleriran kao manji problem. Unutar tog prostora, Europe, fašisti su počeli promišljati ideologiju i prilagođavati je novom globalnom okruženju. Unutar novog scenarija fašizam je polako postao neofašizam, a ideja unitarističke Europe postaje mjesto gdje se treći put, između kapitalizma i komunizma, može razviti i pobijediti.

Europa je iznenada postala prilika neofašizmu da preispita svoju cjelokupnu strategiju; mogla bi se pretvoriti u inkubator novog političkog modela koji se temelji na staroj matrici. Fašizam, unatoč nacionalizmu, od samog je početka bio transnacionalan i razvijao je ideju Europe kao tvrđave iz koje bi fašistička revolucija osvojila cijeli planet. Fašizam je bio religija, a kao što je svaka druga religija imala eshatološku misiju, fašisti su htjeli spasiti čovječanstvo uspostavljajući novi poredak. To je jedna od ključnih značajki kontinuiteta između fašizma i neofašizma.

Foto: Wikimedia commons

Takvo promišljanje o Europi počelo je gotovo odmah nakon Drugog svjetskog rata. Članak u Mosleyevu biltenu početkom 1947., čiji je autor sam Oswald Mosley, utemeljitelj Fašističke stranke Britanije, jedan je od najzanimljivijih slučajeva. U tekstu "Proširenje patriotizma: Unija Europe i ideja srodstva" kaže da smo "podijeljeni i pokoreni", a Europa se mora vratiti kao "prostor tradicije, živo bojno polje protiv Sovjetskog Saveza i SAD-a". Podsjeća da je socijalizam na vrh postavio sloj koji je trebao ostati na dnu društvene piramide i da bi pravi ljudi u Europi socijalizam trebali zamijeniti univerzalizmom. Također, u Njemačkoj, u kojoj su nacističke stranke bile zabranjene, članovi bivšeg režima odlučili su djelovati kako bi obranili domovinu od komunista.

Prema dokumentima britanskog Ministarstva vanjskih poslova, Werner Naumann, tajnik Goebbelsova ureda, pokušao se infiltrirati u konzervativne stranke Zapadne Njemačke, no britanske su službe otkrile zavjeru i uhitile ga. S Naumannom se u organizaciju zavjere uključio i Hans Ulrich Remer, njemački zračni as koji je tijekom rata navodno uništio oko 500 ruskih zrakoplova. Njegova je slava bila tolika da je 1945. godine uvjerio same Britance da ga pozovu kao konzultanta RAF-a. I Naumann i Remer imali su na umu infiltraciju njemačkih konzervativnih stranaka s ciljem vraćanja Njemačkoj uloge u europskoj politici koja bi slijedila stare hitlerovske ideje o tvrđavi Europi.

Propaganda koju je provodila Remerova stranka, Deutsche Reichspartei, osnovana 1950. na nacionalnoj razini, ali prisutna u Donjoj Saskoj od 1946., temeljila se, između ostalog, na vodećoj ulozi snažne i neovisne Njemačke unutar konačno ujedinjene i treće europske sile između SAD-a i SSSR-a. Nakon što su engleske obavještajne službe otkrile njihov plan, Remer je odletio u Argentinu gdje je radio za vojni režim Perona do 1953. godine. Prvi pokušaj izgradnje europske koordinacije neofašista nakon rata datirao je iz 1950. kada je Per Enghdal, švedski fašist, organizirao u svom domu u Malmöu prvi sastanak Europskog socijalnog pokreta, što je značilo da je cijelo vrijeme prije toga imao razvijenu mrežu kontakata. Jedan od najvažnijih kontakata, s političkog i ideološkog gledišta, bio je s Mauriceom Bardècheom. Bardèche je već bio prepoznat na političkom polju fašizma i neofašizma ne samo kao dobar pisac koji je opisao, s frankističke točke gledišta, Španjolski građanski rat, već i zbog svog odnosa s Robertom Brassilachom, vjerojatno najvažnijim intelektualcem na fašističkoj sceni u Francuskoj.

Neofašizam je činio veliki broj stranaka, grupa, pokreta, a ponekad i pojedinaca. Svaki od tih aktera donio je na transnacionalnu razinu iskustva, ideje, prakse i promišljanja. Glavna linija podjele koja je podijelila neofašističke aktere u dvije glavne linije bio je Hladni rat. Pogotovo nakon 1962., proces dekolonizacije otvorio je polje za raspravu o tome kakav je stav trebalo zauzeti u odnosu na SAD. Je li SAD još uvijek bio neprijatelj ili posljednja nada milijunima ljudi da se ne predaju komunizmu?

Foto: EXPA/Pixsell

Neofašizam se otvara dijalektici i prije nego što postane "neo". Odnosi sa snagama koje će biti protagonisti političke scene, nacionalne i internacionalne, započinju već krajem 1944. i pokazuju kako je ideja političkog subjekta s totalitarnom ideologijom mogla, uostalom, ne samo biti tolerirana nego postati koristan alat i unutar demokratskih institucija. Neofašizam je stoga savršeno ugrađen u stvarnost demokratskih institucija zemlje.

Neofašizam je bio transnacionalni politički projekt s hegemonijskim ciljem na mnogo širem kulturnom području, koji možemo identificirati, sve do 1989. i sloma sovjetskih režima, kao projekt radikalnog antikomunizma i ekstremnog konzervativizma. To je jedno od glavnih obilježja svakog političkog projekta, onog koji se gramscijanski povezuje s osvajanjem kulturne hegemonije na kojoj može počivati povijesni blok. Neofašizam u većini zapadnih zemalja, na kraju Drugoga svjetskog rata, bio je suočen s ključnim izborom: živjeti u skrivanju ili na neki način sudjelovati u demokratskoj utakmici. Polako, s protokom  vremena, na političku scenu otvoreno stupaju neofašistički akteri. U Švedskoj se u rujnu 2022. dogodio tektonski pomak – svaki peti birač zaokružio je na listiću radikalnu antiimigrantsku stranku Švedski demokrati (SD) i time prvi put približio nacionalističku stranku institucionalnom vladanju. Stranka je to koju su osnovali simpatizeri nacista i koju je mainstream desetljećima izbjegavao, no sada igra ključnu ulogu u zemlji poznatoj po svojoj stabilnoj i predvidljivoj politici. Ušli su u parlament 2010. i zauzeli mjesto u političkom životu, prvenstveno igrajući na kartu migracija, odnosno antiimigrantskog sentimenta.

Da bi fašističke snage došle na vlast, moraju biti ispunjena tri uvjeta:  prvi je postojanje krize – odnosno kriza kapitalizma, druga je da sve tradicionalno buržoaske – neofašističke – političke tvorevine nisu u stanju dati izlaz iz ekonomske situacije, u smislu provođenja niza ekonomskih politika, te da ljevica iz nekog razloga nije u stanju preuzeti inicijativu.

U Europi je komunizam bio glavni neprijatelj mainstreama, a fašizam su svi dugo omalovažavali. Ukrajinski nacistički kolaboracionist Stepan Bandera, primjerice, nije bio prikazan kao fašist, već "nacionalist". Općenito, neofašiste se počelo nazivati nacionalistima ili čak domoljubima. Čak i umjerena ljevica, socijaldemokrati i socijalisti, koji su od 1980. do 1990. skrenuli prema socijalnom liberalizmu i podržavali neoliberalni sustav, otvoreno su vodili antikomunističku kampanju.

Posljedica takvog djelovanja i relativizacije fašističkih stavova rezultirala je i velikim pomakom političkog diskursa u Europi (ne samo EU) udesno. Ne samo da se lijevi centar pomaknuo prema centru nego se i europska desnica morala približiti krajnjoj desnici. Dobra ilustracija ovog pomaka je pozicija danske vladajuće Socijaldemokratske stranke, koja je došla na vlast sa snažnim protuimigrantskim sloganima, a njezina je vlada – navodno progresivna – 2021. predložila da se ograniči na 30 posto "nezapadnih" stanovnika danska "područja u nepovoljnom položaju". 

Foto: Reuters/Pixsell

Mnogi će reći da je danas antikapitalistička ljevica u Europskoj uniji marginalna i nesposobna provesti svoj program. Čak i ako umjereno antikapitalističke snage poput Podemosa u Španjolskoj ili Syrize u Grčkoj uspiju ući u mainstream ili čak osvojiti vlast, one na kraju kapituliraju pred pritiskom. To, naravno, ima posljedice u smislu brzog pada javne potpore tim strankama i pojave učinka "razočaranja ljevicom".

Mnoge zemlje suočavaju se s općom nestabilnošću političke scene i snaga koje su desetljećima držale vlast. Stanje 2022. je ovakvo: u Francuskoj su, primjerice, stranke socijalista i republikanaca potisnute u drugi plan. Usto na parlamentarnim izborima stranka predsjednika Macrona – La République En Marche! – nije osvojila većinu. Nije u stanju formirati ni koaliciju, što Macronu otežava vladanje u drugom mandatu. U Bugarskoj su se 2. listopada održali već četvrti parlamentarni izbori u samo godinu i pol. U Slovačkoj je početkom rujna desna vlada nakon dvije godine na vlasti izgubila parlamentarnu većinu. Situacija je toliko bizarna da tamo ne možete sazvati ni sjednicu parlamenta jer je oporba bojkotira, što znači da nema kvoruma.

Kad se istražuju krajnje desne ideologije i stvaranje mitova, izdvajaju se skupovi diskurzivnih čvorišta koja zajedno predstavljaju označiteljski lanac neofašističkog diskursa: to su ultranacionalizam, religija i nativizam, zatim hijerarhija, nejednakost i nadmoć, treće je antiintelektualizam, laži i teorije zavjere, a potom i antiprosvjetiteljske i antidemokratske vrijednosti koje se posljednjih desetljeća normaliziraju.

Jedno od najvažnijih čvorišta fašističke ideologije kombinacija je ultranacionalizma s nativizmom, pri čemu potonji teži homogenizaciji i zastupa stav da države bi trebale biti naseljene isključivo pripadnicima autohtone skupine. Nativizam dodaje rasu sučeljavanju "mi protiv njih" i time predstavlja aktivno odbacivanje i otpor pluralističkom, multikulturalnom, multietničkom i multivjerskom društvu, često u kombinaciji s duboko ukorijenjenim osjećajem nostalgije prema mitskoj slavnoj prošlosti kada je nacija je navodno bila rasno homogenija, patrijarhalna i heteronormativna, analizira profesor komunikologije i politike Bart Cammaerts.

Drugi klaster neofašističkog diskursa u prvi plan stavlja slavljenje hijerarhije, a time i ideju da su nejednakost i privilegiji ne samo neizbježni nego i poželjni. Neofašizam počiva na vjerovanju u nužnost i legitimnost institucionalizirane društvene i političke nejednakosti, temeljene na kriterijima kao što su nacionalnost, rasa, etnička grupa, spol, osobno postignuće i društveno podrijetlo. Pridržavajući se darvinističke koncepcije prirode koja u prvi plan stavlja natjecanje i opstanak jakih i podobnih na štetu slabijih, jednakost se smatra neprirodnim stanjem stvari. Stoga su judaizam, a onda i islam, na meti neofašista. Sve to služi kao opravdanje za povlašteni i nadređeni status dominantnih domaćih unutar različitih ostalih skupina.

Foto: Newscom/PIXSELL

Treći klaster neofašizma sastoji se od antiintelektualizma, velike sklonosti očitom laganju i promicanju teorija zavjere. Antiintelektualizam – ili ono što Ruth Wodak naziva arogancijom neznanja – vidi se u odbacivanju objektivnih činjenica i delegitimizaciji znanosti, stručnjaka i stručnost. Pandemija COVID-19 i sve ono što je donijela sa sobom, uključujući i cjepivo, jedan je od eklatantnih primjera. Činjenice se poriču te im se suprotstavljaju "alternativne činjenice", kako je taj konstrukt nazvala savjetnica američkog predsjednika Donalda Trumpa Kellyanne Conway. Zadnjih desetljeća u "društvu spektakla" neofašistički novogovor potvrđuje poststrukturalističke kritike tvrdnji o apsolutnoj istini i legitimnoj konstrukciji znanja do same krajnosti, što dovodi do onoga što neki nazivaju postistinom. Fašističke, kao i neofašističke političke snage, oduvijek su u poricanju istine razvijale, distribuirale i promovirale cijeli niz nevjerojatnih teorija zavjere koje odgovaraju njihovu svjetonazoru i ciljaju na njihovu ideološku i  etničku pripadnost.

Posljednji klaster odnosi se na antagonistički odnos neofašizma prema idealima i vrijednostima prosvjetiteljstva čiji je naglasak na racionalnim argumentima u javnoj raspravi, promicanju demokracije kao maksimiziranja građanskog sudjelovanja, prihvaćanju slobode i jednakosti kao središnjih političkih načela, kao i artikulaciji prirodnih ili neotuđivih prava. Međutim, neofašistički politički akteri nisu uvijek otvoreni i jasni u pogledu svojih antiprosvjetiteljskih i antidemokratskih svjetonazora. Oni imaju tendenciju da selektivno biraju demokratske i prosvjetiteljske vrijednosti: na primjer, proglašavaju slobodu govora rasističkom i neprihvatljivom, istovremeno cvileći da se njih cenzurira i ušutkuje.

Ključna je za noviju normalizaciju neofašizma politika provokacije i duboko ukorijenjen kult žrtve među simpatizerima neofašizma. Dok mediji i neofašistička politika često djeluju u antagonističkom odnosu, neofašisti stvaraju dramu, emocije i konsternaciju, što dobro funkcionira u kontekstu trenutačnog poslovnog modela medija. Isto tako, društveni mediji i mreže također profitiraju od prakse samoposredovanja neofašizma.

Dok se svi ovi elementi oslanjaju na klasični fašizam, neofašizam se, s druge strane, jako udaljava od svojih povijesnih prethodnika. Klasični fašizam pojavio se prije nego što se kapital globalizirao, u smislu da je jasnije nosio pečat nacionalnog podrijetla: bio je angažiran u intenzivnom međuimperijalističkom suparništvu s kapitalom iz drugih naprednih zemalja, suparništvu u kojem je pridobio podršku svoje vlastite države. Fašistički cilj bio je ponovno podijeliti svijet koji je već bio podijeljen na ekonomske teritorije. Današnji neofašizam, nasuprot tome, zauzima režim globaliziranih financija gdje je međuimperijalističko rivalstvo prigušeno fenomenom slobodnog protoka kapitala. Budući da globalizirani kapital namjerava držati cijeli svijet otvorenim za svoje slobodno kretanje, on obeshrabruje međuimperijalističko rivalstvo i fragmentaciju svijeta na suparničke ekonomske zone.

Profesor Prabhat Patnaik, inače marksističke provenijencije, tvrdi da neoliberalizam koji je ugrožen treba neofašizam da bi opstao. Kako je ekonomija kapanja (trickle-down economics) gubila svoju vjerodostojnost, bio je potreban novi oslonac da se politički održi neoliberalni režim. Došao je u obliku neofašizma. Ta se dinamika odvijala diljem svijeta, od uspona Narendre Modija u Indiji i Jaira Bolsonara u Brazilu do Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama. Nekim promatračima aspekti Trumpove administracije – njegovi protekcionistički prijedlozi, njegova podrška Brexitu – odražavaju odmak neofašizma od neoliberalizma. No koliko je stabilan taj globalni savez? S jedne strane, budući da globalizirani kapital neće tolerirati ratove među većim ili čak manjim kapitalističkim silama, moglo bi se pomisliti da je neofašizam notorna činjenica. No s druge strane, neofašistički režimi i sami su podložni ograničenjima nametnutim hegemonijom globaliziranog kapitala, a u jednom pogledu to je kobno ograničavajuće: neofašizam ne može potaknuti zaposlenost.

Klasični fašizam povećao je zaposlenost vladinim ulaganjima u naoružanje koja su se u velikoj mjeri financirala zaduživanjem, odnosno pristajanjem na veliki fiskalni deficit. Upravo zbog takvih napora Japan je bio prva zemlja koja je izašla iz Velike depresije 1931., a Njemačka je bila prva europska zemlja koja je 1933. pod nacističkom vladom doživjela gospodarski uspon.

Suvremeni neofašizam, nasuprot tome, nije u stanju stati na kraj masovnoj nezaposlenosti. Ne radi se samo o tome da takav cilj zahtijeva veće državne izdatke, što je već predmet prezira među neoliberalima; ti se izdaci moraju financirati oporezivanjem kapitalista ili fiskalnim deficitom – a oboje je isključeno u neoliberalizmu. Ova situacija predstavlja problem za neofašizam na vlasti. Njegova nesposobnost da ublaži krizu neoliberalizma može dovesti do poraza na izborima: vjerojatno se to dogodilo u Sjedinjenim Državama kada je Trump izgubio od Joea Bidena. Ali čak i ako neofašizam kratkoročno izgubi, ostat će jak konkurent za povratak na vlast sve dok se vlade ne vrate neoliberalnom poslovanju. Kako bi se ovaj krug prekinuo, ključno je da vlade ne nastavljaju stare neoliberalne politike koje proizvode rastuću nejednakost, rastuće siromaštvo i rastuću nezaposlenost. Mora doći do odlučnog pomaka prema snažnoj socijalnoj državi s adekvatnim javnim socijalnim uslugama, javnim dobrima i visokom zaposlenošću – upravo politikama koje je hegemonija globalnog kapitala spriječila i doprinijela rastu neofašizma.

Komentara 37

Avatar Cantor
Cantor
04:11 20.11.2022.

Prema autoru članka moramo ustvari ponovno uvesti potpuni komunizam samo sada pod nekim drugim nazivom. Također moramo podržavati uvoz imigranata, LBQT, Gretu zelenu, prisilno cijepljenje i sve ono što nam establišment navede jer smo inače (neo) fašisti? A ja samm naivno mislio kako sam jedan od rijetkih koji vjeruju u istinsku a ne surogat demokraciju. Umjesto toga sam shvatio da sam crni fašist..... a što se može...

EL
EldersWisdom
23:50 19.11.2022.

Danas fasizam, totalitarizam, gazenje slobode misli i govora dolaze sa ljevice. Cancel kultura je uvod u totalitarizam, a kad se ljudi probude i shvate da su se u ime "sigurnosti" odrekli tesko stecenih sloboda, biti ce kasno. Najveci zagovaratelji i protagonisti te cancel kulture su upravo mediji, koji bi trebali biti stup obrane demokracije. Zato neka se nitko ne cudi sto sloboda i svrgavanje elita koju nudi desnica privlaci ljude. Ljudi jednostavno ne zele "svjetsku vladu" koja im se namece uz progresivnu woke kulturu. Uvijek je takvo nametanje izazivalo otpor.

FU
Fusnota
07:16 20.11.2022.

Obično osobe pod izgovorom da su u borbi protiv fašizma budu veći fašisti.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?