Miki je gestikulirao rukama. Imao je iskru u očima. Glas mu je bio povišen, ali razumljiv. Tema mu je bila poznata i nije se osvrtao na druge goste u kafiću.
– Ma nama je već svega toga oko imena i odnosa s Grčkom dosta. Najiskrenije. Evo, sad je prijedlog da se država zove Gornja Makedonija i izgleda da sve ide u tom smjeru da se to novo ime i prihvati. Neka napokon tako i bude pa da si to skinemo s vrata – objašnjavao nam je Miki, inače u kasnim dvadesetima, situaciju u kojoj je država koju mi znamo kao Makedoniju.
Ali i susjedna Grčka polaže pravo na ime Makedonija jer se tako zove jedna njezina pokrajina, koja je pak podijeljena na Zapadnu, Središnju i Istočnu Makedoniju. Grčka ne želi priznati nezavisnost Makedonije dokle god nosi to ime.
U zimskim jaknama na +30
– Da je barem samo riječ o imenu... Zamisli ti ovo. Prije dvije-tri godine išli smo autom u Grčku. Prvo su nas dobro pretresli na granici, a onda je jedan policajac ušao u onu svoju kućicu te se vratio s nekakvim papirićem. Gledam ja što to čovjek ima, kad ono... Pljusne on na stražnje staklo auta naljepnicu “ovo vozilo dolazi iz bivše jugoslavenske republike poznate kao Makedonija”. Nisam mogao vjerovati... – prepričava Miki potežući još jedan gutljaj piva.
– I što ste onda napravili? – pitam naivno.
– Što bismo napravili?! Otišli smo nekoliko stotina metara dalje i skinuli prokletu naljepnicu. Zamisli kakve oni nama probleme rade. Doista je krajnje vrijeme da se ta situacija razriješi, da prihvatimo ime Gornja Makedonija, da nas oni napokon priznaju i da svatko može ići svojim putem – pojašnjavao je jedan od naših domaćina na terasi skopskog kafića. Nakon još jednog piva i razgovora o svemu i svačemu, pitali smo ga za “inflaciju” spomenika u Skoplju. U glavnom gradu Makedonije doslovno svaki četvorni metar središta zauzet je nekakvim kipom, ima ih na stotine, a posebno se ističe 24 metra visok spomenik Aleksandru Makedonskom kojeg s druge strane Vardara pozdravlja njegov otac Filip, otprilike iste veličine. Kažu da se Aleksandar Veliki vidi iz svakog kuta Skoplja.
– A što ćeš – slegnuo je ramenima Miki ne skidajući smiješak s lica.
– Bolje išta nego ništa. Neka grade, samo neka s vremena na vrijeme poprave i koju cestu – poentirao je Miki.
Ali sada ozbiljno. To što se u Skoplju događa sa spomenicima je ili debelo pretjerivanje ili nekakav pokušaj podizanja nacionalnog ponosa.
Preko Vardara su digli i nove mostove. A krasi ih po desetak spomenika sa svake strane. Dok šećete središtem doslovno ih morate izbjegavati da se ne biste s njima sudarili. Ima tu svega – spomenik čistaču cipela, rokeru, siromasima, plivačima..., a onda i zaslužnim ljudima iz makedonske povijesti. Od kraljeva, vladara i državnika do slikara, kipara i glazbenika. Svoje mjesto na rubu jednog mosta našao je i makedonski slavuj Toše Proeski koji je poginuo u Hrvatskoj u prometnoj nesreći 2007. pokraj Nove Gradiške.
Da bi sve to još više sličilo na kič potrudili su se i ugostitelji. Na Vardaru su između mostova podignuli dva gusarska broda u prirodnoj veličini. Brodovi su restorani, a navodno se u potpalublju može i prespavati. Ostalo je nerazjašnjeno kakva je veza Makedonije i gusara. Nemaju izlaz na more, a sva ozbiljnija jezera, uključujući i ono najpoznatije Ohridsko, dijele sa susjednim državama.
No, da ne bi bilo zabune, u Skoplju smo se odlično proveli. Miki i njegov šogor Šev, inače vlasnik hostela, primili su Mirka, Marija i mene kao kraljeve. Šev je inače vlasnik i jedine dvije Yamahe WR 250X u Makedoniji pa su se on i Mirko čak provezli ulicama Skoplja. Oni su, za razliku od gotovo svih drugih motociklista u Makedoniji, koristili kacige. Za osobnu sigurnost. Makedonska policija očito ima prečeg posla nego hvatati tamo neke motocikliste koji ne koriste kacige.
Slična je situacija s motociklistima bila i na drugoj točki našeg puta. Istina, vozni je park u Ateni, što se tiče automobila i motocikala, onako odoka, puno gori nego kod nas. Auti su im prosječno stari i trošni otprilike kao i kod nas, ali motocikli su im u još gorem stanju, a vozači bez brige i pameti. Ako i imaju kacige, uglavnom ih nose oko ruke.
Potegnuli smo do glavnoga grada Grčke u nadi da ćemo omekšati njihov stav prema Makedoncima. Naravno, u namjeri nismo uspjeli. Jednostavno zato što nitko nije htio ni razgovarati o Makedoniji.
Ali, Atena nas je, bez obzira na to, ugodno iznenadila. Grad koji s okolicom broji više od tri milijuna stanovnika relativno je čist. S Partenona, antičkog hrama božice Atene, puca pogled na cijeli grad. Ne vidi se ni jedna kuća ili građevina koja odskače bojom fasade. Sve su bijele ili u nekoj nijansi bijele. Svaki kutak Atene krije neki antički spomenik. Kada su kopali nove linije metroa i nove stanice, uz inženjere su obvezno bili i arheolozi. Popisivali su i konzervirali sve nalaze, od bunara, akvadukta, groblja, zgrada do kanalizacije. To im je pomoglo u razumijevanju antičkoga života, a od nekih su nalaza napravili i mali arheološki muzej unutar stanice podzemne željeznice na glavnom atenskom trgu Syntagmi.
Grci s kojima smo razgovarali obvezno su nas pitali nešto u stilu: Iz Zagreba ste? Dakle, navijate za Dinamo.
Nogomet, nogomet i još malo nogometa. Ne može se s njima razgovarati ni o čemu osim o nogometu. Čak i kada se smjestite u neke od tradicionalnijih lokala koje vode stariji Grci i gdje su gosti stariji domaći ljudi, na TV-u se uvijek gleda neka utakmica.
Od prvog trenutka upalo nam je u oči da je rijetko tko u Ateni bio u kratkim hlačama ili u odjeći kratkih rukava iako je grad bio zagrijan na više od 30 Celzijevih stupnjeva. Neki su čak nosili jakne, koje bismo mi u Hrvatskoj navlačili kad se temperatura spusti dobro ispod 10 stupnjeva. Koji je tome razlog nismo uspjeli utvrditi. Možda je cijela nacija zimogrozna.
Kada je Enver bio živ...
U svakom slučaju, Marko Perković Thompson trebao je dvaput razmisliti zašto ga je mala Grkinja varala, a još triput prije nego što joj je objavio da je svemu kraj.
Grčku avanturu, u kojoj smo se prvi put ove sezone okupali u moru, ostavili smo iza nas i odlučili se na novi izazov. Albaniju.
Prvi je plan bio da posjetimo tri metropole, Skoplje, Atenu i Tiranu, no u Ateni nam se omililo uživanje na plaži pa smo zaključili da je možda bolje potegnuti negdje na albansku obalu. Pao je dogovor za Drač ili Durrës, kako kažu Albanci. Tih 30-ak kilometara pješčane plaže činilo nam se kao pun pogodak. Na prvu.
– Odakle ste?
– Iz Zagreba.
– Iz Zagreba? Pa što radite ovdje?
– Došli smo vidjeti vaše more.
– Čekajte malo, vi ste iz Hrvatske došli vidjeti naše more?! Mora da ste nešto promašili, pa bolje bi vam bilo da ste otišli na svoje more – rekao nam je u jednom restoranu na plaži u Draču simpatični Albanac u srednjim pedesetima koji se predstavio kao Goran. Imao je osmijeh, ali mu je izraz lica bio nešto između začuđenog i ozbiljnog dok nam je to govorio. Porijeklom je iz Tetova u Makedoniji, a ima rodbinu u Velikoj Gorici te je nekoliko puta bio u Hrvatskoj.
– Pa dobro, nije ni ovdje loše. Pješčana plaža, toplo more... – pokušao je Mirko malo hvaliti Drač.
– Ne, ne... Prije je sve bilo puno drukčije. Kada je Enver Hoxha bio živ, a i poslije, prije dolaska demokracije i kapitalizma, sve je ovo izgledalo drukčije – objašnjavao nam je čovjek. Hoxha je bio albanski komunistički vođa sve do svoje smrti 1985. godine. Ubijao je političke protivnike, progonio vjernike, otimao imovinu veleposjednicima i Crkvi, gradio bunkere za obranu po cijeloj zemlji... Dio njih se i danas može vidjeti, pogotovo u južnom dijelu zemlje.
– Ovdje je bila velika šetnica s palmama i cvijećem – govorio je pokazujući na prve redove kuća do mora.
– Plaža je bila dvaput šira. Ovo je izgledalo posve drukčije. Onda je netko napravio prvu kuću na toj staroj šetnici. Porušio je palme, pregazio cvijeće. Susjed pokraj njega dignuo je drugu, pa se pojavio treći, četvrti... I evo, imate prvi red do mora – analizirao je urbanistički plan Drača naš sugovornik.
– Onda se netko sjetio i napravio kuću ispred tog prvog reda do mora. Pa je došao i drugi koji je također sagradio kuću... I ubrzo su oni koji su donedavno bili prvi red do mora postali drugi red do mora – priča nam Albanac Goran. Izgleda da je ovo danas već treći prvi red do mora.
– To je sve bila divlja gradnja. Gradske vlasti su svima potpisivale “papire”, svatko je imao neku vezu, a nije bila rijetkost ni da su se ljudi ubijali zbog dobre parcele. I danas imamo to što imamo – govori. A to otprilike izgleda ovako: glavna prometnica koja je nekada očito išla uz plažu danas se s mora ne vidi od kuća i zgrada. Od glavne ceste treba se probijati prašnjavim i razrovanim cesticama između trećeg i drugog reda kuća koje su natiskane kao čačkalice u kutijici. Drugi red kuća je manje-više toliko zapušten da izgleda poput slama. One, naime, više nisu atraktivne jer su negdje u limbu između glavne ceste i plaže okružene novim građevinama.
Svaka je kuća u nekom svom stilu, fasade su nerijetko osvijetljene neonskim lampama plave i zelene boje koje noću bodu oči prolaznika.
No, nije to sve, negdje oko 21 sat, baš u dijelu grada gdje smo se opuštali u restoranu, svima je “pao mrak na oči”. Naime, pola kvarta ostalo je bez struje. Odmah je dotrčao i konobar.
– Nemojte se brinuti, sve je u redu. To nam se ponekad događa.
– Kako to mislite, pa sezona još nije ni počela. Što se tek događa s naponom kada je cijeli grad pun ljudi?
– Ma to se sve brzo riješi. Evo, sad će doći struja.
Struje je nestalo i u drugim četvrtima, ne samo u dijelu gdje smo bili mi. Malo, malo pa nije bilo struje. Valjda će taj problem ubrzo riješiti. Najviše nas je pogodilo što je grad poslije 22 sata postao prava pustinja, a bio je petak navečer. Svi su restorani zatvoreni u pet minuta, kafići su spustili zaštitne rolete, ljudi su se povukli u kuće. Izgledalo je kao da smo mi, putnici iz Hrvatske, jedine četiri žive duše u gradu. I jedan pas koji nam se pridružio na cesti.
Tada smo odlučili da je ipak vrijeme da krenemo doma. Na cijelom putu od 3300 kilometara naš najbolji “suborac” bila je Dacia Logan MCV Stepway. Junački se držala na zahtjevnim balkanskim cestama i pritom trošila manje od upaljača – 5,9 litara na 100 kilometara. Prava sitnica.
A jake li reportaže, hihihi.