Goran vozi Cessnu 172. I motocikl. Navikao je juriti 220 km na sat, bilo u zraku ili na cesti, a sada, s koraka na korak, možda tri km na sat, šeće se po snijegu u idili Julijeva parka. Nabraja mjesta koja je prošao.
– Šetao sam se ja ovako i po Teheranu, Ekaterinburgu, Portu, Dublinu, Bakuu, Tbilisiju, ma i po Lillehammeru... Ove godine skoknut ću i do Reykjavika. Motociklom sam prošao 49 država, a zemlja gejzira bit će jubilarna 50. koju sam obišao.
Djevojke prilaze
Je l’ istina da u skandinavskim zemljama dame na ulici i u kafićima otvoreno prilaze muškarcima?
– Istina je... Doživio sam to u Norveškoj, pogotovo ako si, kao ti ili ja, tamnokos. Priđe zgodna žena i...
I?
– Prvo si u čudu, a onda tražiš način kako da se, kroz šalu, pristojno zahvališ na društvu, da se gospođa ne uvrijedi.
Genijalan je štos što Goran Bence, čim zaustavi motocikl, umjesto da umoran od puta i prašine “udari” po pivima, u gradu dijeli letke o turističkim mamcima Daruvara.
– Daruvar mi je na prvom mjestu. Znaju i u Skandinaviji i na Bliskom istoku za Hrvatsku, ali ne znaju za moj grad. A na letku koji im dam, koji su osmislili naši srednjoškolci kao svoj maturalni rad, piše sve o Daruvaru, o vinima, o našim toplicama, o ljepotama, ali i o Bjelovaru i Lipiku. Zašto bi znali samo za Dubrovnik? Na letku im točno piše zašto bi trebali doći u moj grad – kaže Goran dok se šetamo po Daruvaru. Istom ovom koji reklamira po svijetu.
– Eto, sad je BMW R1200ST na servisu, ima 338 tisuća km, spremam se za novi put.
Putuje sam.
– Na takvim putovanjima čovjek se posvadi sam sa sobom. Umoran je, pada kiša, tuča, lupa sunce u glavu, temperatura se penje iznad 40 Celzijevih stupnjeva. I najbolje je da si sam... Teško je to izdržati. Inače, ja sam 11 mjeseci fini profesor, defektolog sam u školi za djecu i mladež s teškoćama u razvoju “Rudolf Steiner”, a onda tih mjesec dana obučem odijelo i odem u nepoznato. U avanturu. Ne znam ni kako ću doći, ni kojim ću putem ići. Ni lijevo, ni desno. Stvar je intuicije. A do glavne točke, nek’ je ona, recimo Teheran, ionako ćeš nekako doći. Ne žurim se, uživam.
Kakva su to mjesta? Za one koji ih neće vidjeti. Što se pamti?
– Fascinira me uređenost Skandinavije, ali i prirodnost Bliskog istoka. Za putnika je važno i da putuje pametno. Najvažnije je provjeriti gdje su ratne zone. Južna Osetija, Nagorno Karabah i Kurdistan posebno su nezgodni. Tamo o meni mediji pišu kao o “čudaku iz Hrvatske koji se vozika motociklom između automatskih pušaka”. Na nekim mjestima čak nikad nisu ni vidjeli motociklista. Pa ostanu svi u čudu.
I kako reagiraju?
– Vole selfije. Jedan me policajac u Armeniji tražio da se fotografiramo, čak mi i oprostio kaznu za prebrzu vožnju. A štos je u tome da oni ne snimaju selfije svojim mobitelom, nego žele da ga ti snimiš i da njihovu fotografiju odneseš u svijet. Da ih drugi vide. U Armeniji kradu šahtove pa na cesti moraš paziti jer su rupe česte. A ako mi kotač uleti u rupu promjera 1,5 metara, to je – kraj. U jednom je kafiću u Bakuu, kad su pročitali moj letak, u znak dobrodošlice gazda upalio YouTube i pustio mi Severininu “Štiklu”. Da se osjećam kao kod kuće.
Volite Severinu?
– Ma on je upisao “croatian song” pa mu je vjerojatno to prvo izbacilo. Bilo mi je drago, lijepa gesta, još da mi je pustio Azru... Inače, u Azerbajdžanu vidio sam čovjeka koji se sagnuo da podigne koricu kruha na cesti, stavio ju je na ogradu. To su radile i tvoja i moja baka, a mi smo to izgubili. Poštovanje, ljudsku stranu. Ima stvari koje ne vidiš na TV-u. Svijet onakav kakav je. Primjer je sjever Španjolske u kojoj su me u šoku ostavila zazidana vrata crkava.
Let iznad vinograda
A Cessna?
– Neko vrijeme kao pilot vozio sam goste Daruvarskih toplica na panoramske letove iznad ovog kraja. Pokazivao im s visine ljepote Papuka, ribnjake oko grada, nizove vinograda u kojima raste graševina pa pivovaru iz 1840. godine... Sjećam se anegdote kada je došao krupan gost iz Siska, čovjek je imao 160 kg i bio visok 210 cm. Rekao mi je: “Čuj, mene ćeš morati voziti u dva navrata”. U toj maloj kabini, nekako smo poletjeli, no sigurno sam ga vratio na tlo – kaže Goran i pokazuje na nebo.
Stigli smo do daruvarskog korza, a on kaže:
– Čuj, žurim se, u školi me čekaju. Popodnevna sam smjena. Odgajam i obrazujem djecu i mlade s intelektualnim teškoćama. Učenici su sjajni, mnoge sam vodio i na natjecanja, bili smo na dva SP-a u atletici, pet puta na EP-ima, a odbojkašice su osvojile i srebro na Svjetskim igrama Specijalne olimpijade.
A motocikl?
– Čim dođe sa servisa, palim ga i idem na kavu. Do Sinja, ili Senja. Vidjet ću...
Otvori KEKS Pay
