Hrvoje Ivančić, putnik, reporter, putopisac, pisac i dokumentarist, ovogodišnji je dobitnik prve nagrade u kategoriji "širom svijeta" na Festivalu reportaže i reportera FRA MA FU, održanom u Đurđevcu, koji je posvećen slavnom hrvatskom reporteru Franji Martinu Fuisu. Ivančić je dobio nagradu za seriju reportaža iz Afganistana koje je objavio u nedjeljnom izdanju Večernjeg lista. Dobitnik je brojnih nagrada, a među njima i godišnje nagrade HND-a za seriju reportaža iz Ukrajine, koju je "prokrstario" 2022. godine. Objavio je pet knjiga reportaža i putopisa, a iz tiska mu je upravo izašla knjiga "Rubna zona". Objavljivao je i novinske reportaže socijalne, ratne, političke i kulturne tematike iz Konga, Vijetnama, Etiopije, Sirije, Južnog Sudana... No Ivančića ne privlače primarno ratovi i sukobi, on pokušava naći njihove uzroke i proniknuti u egzistencijalne, društvene i političke prijepore država i naroda koji ih nastanjuju.
Bili ste u brojnim dalekim, opasnim i politički nestabilnim zemljama. No Afganistan je ipak nešto posebno, pogotovo nakon povratka talibana. Kako ste se odlučili otići u Afganistan. Što vas je zaintrigiralo, kopkalo?
Jednostavno znatiželja. Afganistan je, nakon talibanskog preuzimanja vlasti, odnosno nakon završetka građanskog rata, postao relativno sigurna država jer oni koji su nekad predstavljali opasnost, primjerice otmicama stranaca, sada obnašaju vlast. Ili kako bi to jedan moj sugovornik rekao: "Ako imaš problema s nasiljem, zaposli nasilnika." Talibani su tako svrgnuli vlast koju je postavila američka strana i sami sebe zaposlili u državnoj službi, prema tome, nema više razloga vršiti nasilje po principima asimetričnog ratovanja. Afganistan me zanimao još od prvih godina mojih putovanja, dok sam kopnom kao 25-godišnjak krenuo putem Indije. Tad sam bio opsjednut hippie trailom koji je prolazio kroz Kabul. Danas me Afganistan zanima više iz perspektive političkog sustava. To je jedna od rijetkih zemalja u kojoj se odvija nametanje totalitarnog sustava. Evo, neki dan su isključili internet. Mene je zapravo dok sam bio tamo iznenadilo kako to da internet funkcionira, ali bilo je pitanje vremena. Totalitarna kontrola zahtijeva i totalnu kontrolu medija. Danas nema puno država koje su totalitarne. Sjeverna Koreja, Eritreja, Turkmenistan, blizu su sigurno Saudijska Arabija i Iran. Afganistan je država u kojoj se tijekom američke okupacije moglo izjašnjavati drukčije, ljudi su mogli biti religiozni, ali mogli su biti i ateisti. Sada to nije slučaj. Obavezno je biti samo jedno i to jedno ulazi u svaku sferu života. Mene je zanimalo kako se totalitarizam implementira, kako nastaje.
Koliko su trajale pripreme? Jeste li mogli rezervirati neki smještaj? Jeste li znali točno kuda ćete putovati ili ste odlučili improvizirati i donositi odluke na licu mjesta?
Smještaj nisam rezervirao, već sam stupio u kontakt s prevoditeljem koji će me pratiti na mojem putu i bez kojega ne bih napravio puno toga što sam napravio. Ahmad je čovjek sa sjajnim znanjem engleskog i vrlo obrazovan, ali opet i vrlo tradicionalan. U trenutku mojeg dolaska on je bio u pripremama za vjenčanje sa svojom sestričnom, za što je trebao skupiti 10.000 dolara. On kaže da to nije kupnja mlade i da će njima tast kupiti namještaj za taj novac. Također, bez obzira na naše uzajamne simpatije, rekao mi je da ću, ako se ne obratim na islam, zasigurno završiti u paklu. Sreća je moja što ne vjerujem u to pa se nisam previše uzbuđivao oko svojih metafizičkih prebivanja, ali iznenadilo me s kakvom lakoćom on sve nas koji nismo kao oni gura u pakao. Što se tiče smještaja i putovanja Afganistanom, tu nije bilo nikakvih problema. Prijevoz je jeftin, smještaj također, a ljudi su gostoljubivi.
Gdje ste dobili vizu? Koliko je trajala procedura?
Vizu sam kupio na granici s Tadžikistanom, odakle sam ušao kopnom. Bilo je potrebno ispuniti neke formulare i platiti. Cijeli ambijent izgledao je kao postapokaliptična pustoš. Tog dana sreo sam i jedan ruski par, znači muškarca i ženu, koji su odlučili ući u Afganistan i putovati autostopom. Afganistanci navodno uvijek staju. U to sam se uvjerio nakon dva tjedna kad sam ih ponovno sreo u Kabulu. Rekli su da je ova zemlja raj za autostopere jer ne da samo staju, već te svaki put pozovu na ručak i čaj.
Je li stvarnost Afganistana ispunila vaša predviđanja i očekivanja?
Moje upoznavanje Afganistana prije putovanja događalo se isključivo kroz medije i literaturu. Na taj se način sigurno stvori slika koja nije realna. No što je uopće realnost? Sve to je ionako u našoj glavi. Dok sam onomad putovao u Indiju, tražio sam Indiju iz priča, romantičnu Indiju koju su mi opisali Kipling i Malnar. Takvu sam Indiju i našao. Sigurno je postojala i neka druga Indija, ali ja sam na nju bio slijep. Tako je i s Afganistanom. Mene je zanimala manifestacija totalitarnog sustava, pa sam njega i tražio. Nisam, doduše, mogao sve doznati iz prve ruke jer, kako god se uzme, ja sam muškarac koji putuje i s tim postavkama nisam nikako mogao razgovarati sa ženama, a upravo su prava žena jedna od najvećih tema. Mogao sam do priče doći posredno, Primjerice, dok bih ulazio u sveučilišta, bilo je evidentno da u klupama ne sjede žene, samo muškarci. Ženama je, iznad šestog razreda, zabranjeno školovanje, odnosno potrebno je imati ženske škole sa ženskim nastavnim kadrom, a oni to nemaju pa su odlučili ukinuti školovanje za žene i djevojčice. To je kvaka 22 talibanskog sustava. Također, muški doktori ne bi smjeli pregledavati žene, a pošto se žene ne mogu školovati, ženskih doktora je sve manje ili ih u dogledno vrijeme neće biti.
Što je najjača impresija koju ste ponijeli od tamo?
Dane smo provodili na tržnici u Kunduzu. To je krcato mjesto na kojem se trguje kineskom bižuterijom, mesom, mijenja se novac... Sve je živo. Ljudi vam prilaze, žele se s vama fotografirati, zanima ih kako vam se sviđa Afganistan. Ponosni su. Drago im je što ste tu. Uza sav šušur, buku, automobilske trube i sve te glasove trgovaca, nešto mi je nedostajalo. Prvih nekoliko dana nisam mogao odgonetnuti što, a toliko je banalno da promiče ispod radara. Riječ je o glazbi. U Afganistanu je zabranjena glazba. Moj prevoditelj kaže da je imao prijatelja koji je slušao iransku glazbu od jutra do mraka i da je postao ovisan. Zbog toga je zapostavio fakultet, na kraju odustao i propao. Za njega je glazba zlo. To je otprilike kratka definicija zašto je glazba zabranjena, ona je zlo, mogao bih se zbog nje odvratiti od pravog puta. To nije spriječilo našeg vozača s kojim smo prešli Hindukuš na putu u Kabul da u tunelu Salang pusti Madonninu "La isla bonita". Baš u trenutku dok je bradati taliban s kalašnjikovom ispred nas regulirao promet, a ispušni plinovi u tunelu bili su toliko jaki da sam mislio kako su ovo zadnje sekunde mojeg života, počeo sam se smijati naglas ispred tog bizarnog prizora.
Kakav su dojam na vas ostavili talibani? Jesu li bili razgovorljivi ili izazivaju strah? Kako se odnose prema strancima sa Zapada?
Dojam mi je bio da talibani koje sam susretao žele pokazati Zapadu da su sposobni voditi državu. Stekao sam dojam da je riječ o nekakvoj novoj verziji talibana, Taliban 2.0, koji znaju da se vrijeme promijenilo, ali svejedno žele i tu promjenu uklopiti u svoj rigidni vjerski sustav. Nisu to ljudi koji se srame svojih postupaka iz prošlosti, dapače, ali jesu oni koji znaju da moraju drukčije. Zato su i otvorili granice, dopustili strancima da ulaze i da se, prije svega, dive prirodnim ljepotama Afganistana, kojih je uistinu mnogo. I kad se čovjek dođe tako diviti ljepotama i uživati u tome kako ga ugošćuju, pomisli – kakva divna zemlja. No meni, recimo, društvo u kojem se dječaci i djevojčice po ulasku u pubertet strogo odvajaju ne može biti zdravo.
Kakvim se čine obični ljudi? Je su li zadovoljni ili žive u strahu?
Stekao sam dojam da je ljudima dosta rata i da im je bilo kakva stabilna vlast dovoljna. Treba uzeti u obzir i činjenicu da su u dobrom dijelu zemlje ljudi i bez talibanske vlasti bili ultrakonzervativni pa se za njih nije puno toga promijenilo, osim što se tijekom američke administracije poticalo školovanje djevojčica i bilo koji građanin mogao se izjasniti kako god je htio kad je bila riječ o vjerskim pitanjima. Skraćeno: nekad je bilo izbora, a danas ga nema, ali za ljude u konzervativnim sredinama nema promjene, osim što je prestao rat. Znači, bolje je s te strane. Međutim, u Kabulu sam sreo puno studenta koji se ne slažu s politikom vlade i koji čekaju prvu priliku da napuste zemlju. Kažu da se svaki dan uvode nova pravila i da ne znaju dokle će to ići. Ne kritiziraju vladu direktno, već na društvenim mrežama dijele stihove Rumija ili Majrouha, koji pjevaju i o vinu i o mnogim stvarima koje su danas zabranjene, a dio su afganistanske kulture. Kad smo kod vina, vrijedi spomenuti da sam rijetko gdje vidio tako lijepe vinograde kao u Afganistanu.
Vidjeli ste mjesta gdje su srušeni kipovi džinovskih Buda u Bamiyanu, uklesani u stijenu. Kako se čovjek osjeća kad vidi takav kulturocid?
Bamyan je posebno mjesto, regija u kojoj je zrak toliko svjež da čovjek pomisli kako si sa svakim udahom malo produlji život. Priča oko Budinih kipova koje su talibani digli u zrak specifična je na više razina, ali meni je bila najzanimljivija ona marketinška. U turističkim prospektima talibani i dalje nude razgledavanje mjesta s Budinim kipovima. I svi turisti koji dođu u Afganistan obavezno posjećuju Bamyan. Tamo sam vidio najviše stranaca, možda trideset u jednom danu. Razaranje kipova te je iste kipove najviše i proslavilo pa sad za njih zna puno više ljudi nego što ih je znalo dok su oni bili vidljivi. Sad kad su "nevidljivi", više ih ljudi dolazi vidjeti nego prije. To nam govori o snazi priče na kojoj počiva turizam. Možeš reklamirati i ono čega nema. Ako imaš dobru priču, ljudi će doći vidjeti i to. Tako sam i ja fotkao rupu u stijeni gdje su nekoć stajali kipovi Bude. Izgledalo je to kao bilo koja obična rupa u stijeni, ali opet, ovdje su nekoć bili kipovi.
Kakav je Kabul? Kako svakodnevni život teče u njemu?
Kabul je, za razliku od drugih gradova koje sam posjetio, grad koji vibrira jače i u kojem se osjeća raznolikost. Očekivao sam neko tmurno mjesto kao iz pjesme Parafa, ali dočekao me šareni grad s ljudima koji tiho protestiraju. Vidio sam, recimo, kao što je to slučaj i u Iranu, žene koje marame nose na pola glave, da im se otkrije kosa, i koje su izrazito našminkane. Također sam uočio da je grad vrhunski čuvan. Dok smo ulazili, prošli smo barem deset kontrolnih točaka. Ne može se u Kabul ući samo tako.
Bili ste u desetak zemalja pogođenih krizama, zemljama u kojima se živi na rubu. Gdje je bilo najgore, a gdje najljepše?
Teško mi je reći jer u tim trenucima čovjek živi u pomaknutom stanju, adrenalin je povišen i ne razmišlja o opasnosti racionalno. Neki pokazatelj toga gdje je bilo, uvjetno govoreći, najgore, može biti sjećanje koje se najdulje zadržalo. U Ukrajini sam recimo vidio najviše mrtvih, stradalih od projektila, na prijelazu preko ceste, na povratku iz dućana; zaboravljenih ruskih vojnika čija su tijela već dopola pojele divlje zvijeri. To su bili jezivi prizori koji se teško zaboravljaju. Ne mogu reći ništa lijepo o takvim kriznim zonama. Mogu samo reći da navijam za propast svakog imperijalizma zbog kojeg stradaju ljudi diljem svijeta. I da ne pristajem da se moramo svrstavati. Uz čiju stranu? Nacija je nastala kao ideja oslobođenja, od kmetstva i od tlake, a pretvorila se u servis za ultrabogatu klasu za čije interese se i pokreću ratovi. Nekad je svijet imao dva pola pa nakon toga samo jedan, da bi se zadnjih dvadeset godina sve počelo kretati u smjeru multipolarnog svijeta. Ja to zapravo čitam ovako: nekad vas je uznemiravao jedan moćnik, a sad će ih biti više. Ja sam za uništenje te moći, to je jedina bitka koju vrijedi voditi.
Možete li se prisjetiti najopasnije situacije u kojoj ste se našli i neke koja vas, kada je se sjetite, čini sretnima i zadovoljnima?
Ne doživljavam te situacije tako ludima da bih se njima hvalisao za šankom. Ali mogu izdvojiti jednu situaciju koja me čini sretnom, ali nije filmski opasna. Bio sam u vlaku u Indiji i imao sam malu kameru. Njome sam snimio dokumentarac u nastavcima i to mi je bilo najvrednije što sam posjedovao. Prišao mi je neki klinac, star možda deset godina, i pitao me mogu li mu posuditi kameru. Ja sam, bez ikakvog promišljanja, kao da me začarao, samo kameru ispružio i dao mu je. Nisam shvatio ni tog dana, ali ni još dosta kasnije, da sam postupio nepromišljeno i glupo. Dječaka nije bilo pola sata, nije ga bilo sat vremena. Otišao je nekamo izvan vagona, tko zna kamo, ali nisam mario u tom trenutku. Kad se napokon vratio, dao mi je moju kameru i zaželio mi sretan put. Na snimci je bila njegova velika obitelj: mama, tata, sestre i braća, djedovi i bake, stričevi, koji mi, svaki zasebno, šalju pozdrave i žele sreću. Taj me trenutak podsjeća da ponekad treba biti naivan.
Postoji posebna veza s Kongom. Tamo ste se vraćali nekoliko puta. Što je toliko magično u toj siromašnoj zemlji, u kojoj građanski rat traje već godinama?
U toj je zemlji zanimljivo upravo to što građanski rat traje već trideset godina. Mene je silno zanimalo kako je moguće uopće živjeti u takvim uvjetima. Ispostavilo se da je moguće, ljudi uvijek nekako prežive.
Zadnji put ste radili i crowdfunding kampanje te ste skupili desetak tisuća dolara za izgradnju škole. Je li akcija uspjela? Imate li kontakt s osobljem škole i znate li kako se razvija projekt?
To je bila svojevrsna iznimka u mojem radu jer niti sam humanitarac niti se kao takav predstavljam. Osjetio sam potrebu, nakon toliko putovanja u Kongo, napraviti nešto za ljude koje poznajem, za prijatelje koje sam tamo stekao. U početku sam kontaktirao razne crowdfunding gurue koji bi me redom glatko otpilili jer predstavili su projekt skupljanja novca kao nekakvu veliku znanost. Zatim sam odradio na desetke predavanja po knjižnicama i prodavao svoje knjige, a sve za izgradnju škole. Tad sam imao predavanje i u jednom Rotary klubu, u kojem se okupljaju ljudi kojima je bitno da pomognu, ali meni su uplatili ravno nula kuna. Novca još uvijek nije bilo dovoljno. Na kraju sam zaista pokrenuo crowdfunding kampanju, zakačio tekst u kojem sam sve objasnio na svoju Facebook stranicu i u roku od samo nekoliko dana skupio 6000 eura. Sve zahvaljujući zajednici, ljudima koji su imali povjerenja. I zato velika hvala svakome tko je sudjelovao. To su velike stvari.
Kongo je zemlja bez asfaltiranih cesta, s potleušicama u kojima živi većina ljudi, izrazitim siromaštvom i prekrasnom prirodom. Kako se strancu, posebice iz Europe, suočiti s takvom stvarnošću?
Moram reći da meni prvi put nije bilo lako. Nisam mogao pojmiti da su razlike u standardu tako velike. Tamo sam se, recimo, prvi put počeo osjećati kao bijelac. Ne zato što sam to htio, nego zato što mi je bilo nametnuto. U Afriku su, naime, uvijek dolazili imućni Europljani. Sirotinja je ostajala doma. Zbog toga se u afričkom mentalitetu i stvorila slika o Europljaninu, bijelcu, kao čovjeku koji u džepu nosi printer novca. Meni je to postalo razumljivo jer boja kože u Africi označava i klasnu razliku. Teško je prijeći preko te barijere.
Ima li poslova? Od čega ljudi žive? Jesu li nesretni što tu žive ili ima u njima nade i optimizma?
Prosječna dnevnica je oko dva dolara. To ne znači da je tamo sve jeftino. Većina proizvoda koje mi ovdje imamo u svakom selu tamo koštaju isto kao i kod nas. Međutim, ima ljudi koji su imućniji, koji zaista imaju mnogo i koji koriste tu situaciju. Narod živi najviše od razmjene, od neke sitne poljoprivrede, ali što se tiče optimizma, mislim da je taj pojam nestao iz ljudi u Sjevernom Kivuu. Oni žive iz dana u dan.
Susretali ste se i s do zuba naoružanim paravojnim skupinama. Je li bilo pogibeljnih situacija, opasnih za život?
Jedan mi je fratar sugerirao da prije nego što odem u vojni logor paravojne skupine, obavezno kupim nekoliko boca viskija, šteku cigareta i nekoliko pari gumenih čizama za časnike. To sam učinio i bio sam dočekan kao ministar vanjskih poslova. Doduše, usred džungle, ali u lijepoj potleušici. S ljudima tamo nisam osjećao neku nelagodu iako sam primijetio puno nadrogiranih dječaka s mitraljezima. Najgore mi je bilo vraćati se motorom kroz kišna brda jer putovi su se pretvarali u potoke.
Bili ste u Ukrajini 2022. nekoliko mjeseci nakon početka rata. Jeste li mislili da će rat trajati ovako dugo i da mu nema kraja? Što mislite kamo to sve ide?
Bio sam u Ukrajini više puta od početka rata i nisam mislio da će trajati ovako dugo i da će odnijeti toliko žrtava. Meni je svako zauzimanje strana u tom ratu poraz za čovječnost. Jedan vojni savez želi širiti teritorij zbog dobiti svojih bogatuna nauštrb drugoga koji djeluje zbog svojih bogatuna, dok u cijelom tom procesu sirotinja ostaje bez života i bez udova.
Kako vam se iz današnje perspektive čini Sirija? Deset godina rata, stotine tisuća mrtvih, a opet moraju živjeti jedni pokraj drugih?
Sirijska priča primjer je koji zorno pokazuje razinu empatije gospodara svijeta. Zbog ekonomskog interesa i kontrole teritorija spremni su u igru ubaciti stotine tona oružja, tisuće i tisuće stranih boraca te razoriti zemlju i živote. Meni je žao što se ljudi zavode na temelju religijskih i etničkih odrednica, jer u suštini neprijatelji su im isti. Da idemo dublje, pronašli bismo tu još puno partikularnih interesa i nekih starih plemenskih sukoba, ali kako god bilo, Sirija je uništena, jedan represivni sustav zamijenjen je kvazidemokracijom koju vode lica s tjeralice, i to međunarodne, terorističke. Dakako, u pragmatičnom svijetu moguće je i to jer, kako kaže stara izreka: neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj pa su tako teroristi postali saveznici Zapada. Zajednice koje se u Siriji nalaze moraju živjeti zajedno, i živjet će, ali promijenit će se, kao što se i promijenila, ruka koja drži moć. U društvima koja stoljećima počivaju na sektaštvu, gdje je uvijek jedna zajednica privilegirana, ne može postojati istinski preporod ako se samo promijeni skupina koja vlada. Prije ili poslije i tome mora doći kraj, najčešće krvavi. Ukratko, kad su počeli nemiri u Siriji, nije mi bilo ni na kraj pameti da bi se to moglo pretvoriti u uništenje cijele jedne zemlje. To je zastrašujuće.
Posjetili ste brojne zemlje na raznim kontinentima i različite kulture u kojima se odvijaju sukobi. Ima li nešto zajedničko u uzrocima tih sukoba?
Ono što sam vidio i što je, dakako, poznato iz povijesti jest da je većini ratova uzrok ekonomski. Možemo reći da je u igri često i borba za teritorij, ali teritorij također spada pod ekonomsku kategoriju. Od početka civilizacije, znači od početka grada i pisma, teritorij je igrao bitnu ulogu i sve što je čovjek imenovao, kao da je to u svojoj glavi htio posjedovati. To su bili počeci većih organizacija u kojima su uz pomoć religije i vojne sile vlastodršci širili svoju moć. To su nasadi na kojima počivamo.
Nakon posjeta svim tim kriznim zemljama, dođe li vam ikad da si uplatite aranžman u Miamiju ili na Ibizi ili vas takva mjesta uopće ne zanimaju?
Dođe mi da si uplatim aranžman u Miamiju pa da čamcem izbjegnem na Kubu.
Ima li neka zemlja koja vas posebno zanima, no do koje još niste stigli, ali od koje još niste odustali?
Ne privlače me zemlje kao takve, privlače me priče.
Postoji li plan za novu avanturu? Kamo ćete se zaputiti?
Da postoji plan, ne bi bila avantura.
Otvori KEKS Pay
Tko nas to bre zavadi i svi su isti, vec ispricana prica