„Vidio sam ratove, glad, teror, strijeljanja, koncentracijske logore, zatvore, umiranje - svaku muku, ali potres je strašniji od svega toga. To je stihija koja dolazi sa svih strana, ruši, tutnji, izbezumljuje i oduzima i posljednju nadu za spas“, napisao je u prvom novinarskom izvješću iz razorenog grada Jovan Popovski, tadašnji dopisnik Politike iz Skoplja, koji je preživio katastrofu.
Tog petka, 26. srpnja 1963. godine u 5 sati i 17 minuta, dok je većina stanovnika grada još spavala, zemlja se silovito zatresla. Praćen snažnom tutnjavom koja se čula iz utrobe zemlje potres magnitude 6.1 po Richteru apokaliptičnom je snagom pogodio grad koji je u samo dvadesetak sekundi doslovno nestao. Prema riječima očevidaca, zgrade su se rušile poput kula od karata, a kroz guste oblake prašine Skopljem su odjekivali jezivi krici i plač. Epicentar potresa nalazio se točno ispod grada, a udar se osjetio duž cijele doline rijeke Vardar, na području od čak 50.000 četvornih kilometara. Nakon tog glavnog udara uslijedila je i serija manjih zbog kojih je grad tog jutra drhtao sve do 5:43.
U prvim trenucima nakon potresa Skoplje je bilo potpuno odsječeno od svijeta. Razmjeri katastrofe bili su nezamislivi - u tih dvadeset sekundi ugašeno je više od 1070 života, dok je između 3000 i 4000 ljudi zadobilo teške ozljede. Srušeno je 15.800, a oštećeno 28.000 stanova te je više od 200.000 građana, što je gotovo tri četvrtine tadašnje populacije, ostalo bez krova nad glavom. Procjenjuje se da je uništeno ili teško oštećeno oko 80 posto grada. Sa zemljom su sravnjena tri kazališta, Povijesni muzej, zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice, hotel Makedonija, Glavna pošta i zgrada Stare željezničke postaje na kojoj je, u trenutku kataklizme, sat kao nijemi svjedok kobnog jutra zauvijek stao točno u 5 sati i 17 minuta.
Val međunarodne solidarnosti bez presedana
U danima koji su uslijedili, građani Skoplja, pripadnici tadašnje JNA i civilnih službi započeli su tešku i neizvjesnu borbu za spašavanje ljudi koji su ostali zatrpani pod ruševinama. Gradske bolnice bile su prepune, a spasilački timovi i pomoć pristizali su iz svih republika tadašnje Jugoslavije. Jutro nakon potresa u razoreno je Skoplje stigao i Josip Broz Tito te je, šokiran prizorima koje je zatekao, građanima poručio da će svi narodi tadašnje države, zajedničkim snagama, nastojati ublažiti nesreću koja ih je zadesila. Oko 140.000 ljudi, u prvom redu djece, majki i starijih osoba, bilo je evakuirano te privremeno smješteno u odmarališta diljem zemlje.
Nakon vijesti o nesreći koja je pogodila Skoplje, a koju su tada objavili svi svjetski mediji, u saniranje posljedica katastrofe uključio se čitav svijet. Pokrenut je val međunarodne solidarnosti bez presedana - 78 zemalja odmah je ponudilo pomoć u novcu, medicinskim timovima i građevinskim ekipama. Ukupna šteta bila je procijenjena na 600 do 800 milijuna dolara te je 35 država zatražilo od Generalne skupštine Ujedinjenih naroda da na dnevni red uvrsti pomoć za Skoplje. Upravo se u tom razorenom gradu, u jeku Hladnog rata, dogodio i jedinstven trenutak – po prvi put nakon susreta na Elbi 1945. godine američki i sovjetski vojnici, pristigli u sklopu humanitarnih misija, rukovali su se na ulicama Skoplja. Američki predsjednik John F. Kennedy naredio je slanje montažnih kuća i osoblja, dok je sovjetski vođa Nikita Hruščov osobno posjetio grad. Ujedinivši svijet u plemenitom cilju Skoplje je tada dobilo titulu 'Grad međunarodne solidarnosti'.
Među donatorima je bio i Picaso
Obnova Skoplja postala je globalni projekt te je uz međunarodnu pomoć grad ponovo izgrađen. Britanska humanitarna organizacija "War on Want" izgradila je 1560 stanova u dva naselja, a Vlada Ujedinjenog Kraljevstva donirala je montažne objekte za šest škola. Rumunjska je darovala poliklinički centar koji je nazvan po Bukureštu, a diljem grada niknule su tzv. "ruske zgrade" te švedske i finske montažne barake. Prepoznatljiva montažna građevina proizvedena u Bugarskoj, koncertna dvorana "Univerzalna sala", izgrađena je donacijama iz čak 35 zemalja. Za novi Muzej suvremene umjetnosti, čiju je zgradu darovala Poljska, svoju je sliku "Glava žene" donirao znameniti slikar Pablo Picasso.
U znak zahvalnosti obnovljene ulice Skoplja dobile su simbolična imena po zemljama i gradovima koje su u trenutku tragedije priskočile u pomoć te se danas u glavnom gradu Sjeverne Makedonije možete prošetati Drezdenskom i Varšavskom, Rimskom i Bečkom, Moskovskom i Praškom, Ulicom Nju Delhija i Ženevskom.... Godine 1965. Ujedinjeni narodi su organizirali međunarodni natječaj za izradu novog urbanističkog plana gradskog središta. Pobjedu je odnio proslavljeni japanski arhitekt Kenzo Tange, čija je modernistička vizija, iako je samo djelomično realizirana, definirala novi, suvremeni identitet Skoplja, a projekti poput Nove željezničke postaje i takozvanog Gradskog zida, simboli su ponovnog rođenja grada koji se po treći put u svojoj povijesti uzdigao kao Feniks iz pepela.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
